TEŠKO je iz topline svoga doma zamisliti da se netko smrzava na hladnom i mokrom, ali realnost je posve drugačija. Iako se ne zna koliko je zapravo osoba u beskućništvu u Hrvatskoj, članovi Hrvatske mreže za beskućnike upozoravaju da je ta brojka svake godine sve veća.
A kako to inače biva, Hrvatska po pitanju brige o osobama u beskućništvu kaska nekoliko godina pa tako, uz nepostojanje sustava za evidenciju, i ne nudi alternativnu pomoć. Izuzetak je tek pokoje Prihvatilište poput onog u Puli koje je, s kapacitetom od 20 ljudi, jedino prihvatilište za beskućnike u Istri.
Život ponekad piše preteške priče
Tamo smo razgovarali s Borisom koji je u Pulu došao iz Umaga nakon dva srčana udara na ulici na kojoj je proveo šest godina. Boris je dokaz da život piše neusporedivo tužne i tragične priče, ali i podsjetnik da se financijski krah i bolest mogu dogoditi svakome.
Boris se, uz teško bolesnu kćer, brinuo i o roditeljima koji su umrli u razmaku od tri mjeseca, da bi mu mjesec dana poslije umrla i druga žena. U međuvremenu je imao i dva srčana udara. Priča kako su tada za njega krenuli problemi.
"Ja sam sin jedinac i ne znam tko me uopće nagovarao da nekoliko sitnih kredita koje sam imao pokrijem jednim velikim. Moji su roditelji prepisali pola kuće na mene i ja sam na taj dio podigao hipotekarni kredit. Radio sam kao bravar u jednoj tada jakoj firmi i imao sam jako dobra primanja. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će vrlo brzo doći do promjena", pričao nam je Boris početak svog financijskog kraha s knedlom u grlu.
"Netom nakon podizanja kredita promijenio se vlasnik firme i vrlo brzo se išao riješiti starih radnika koji nisu imali svoje strojeve. Kao tehnološki višak dobio sam otkaz. Nakon mjesec dana umrla mi je mama, tri mjeseca poslije mame, otišao je i tata, a nakon njega je umrla i moja druga žena", ispričao nam je Boris.
Šest godina spavao po parkovima
Tako su se, kako kaže, počeli gomilati problemi, uključujući i one financijske, a posao je sve teže bilo naći jer je već bio u nekim godinama. Na koncu je završio na ulici gdje je šest godina spavao po parkovima i skupljao boce. Kako nam je ispričao, svako jutro prvo bi osmislio plan kako zaraditi za taj dan, a preko ljeta bi čistio i ribarske mreže.
Nešto što se usko veže uz beskućništvo su i predrasude građana prema ljudima koji žive na cesti jer ih se nerijetko veže uz alkoholizam, kaže nam Boris, a iz pulskog prihvatilišta ističu da ljudi teško shvaćaju zašto je neka osoba na cesti.
"Najgori osjećaj je sramota"
"Nitko ne shvaća što znači tjedan dana na cesti. Ljudi ne shvaćaju što se sve može dogoditi u tih sedam dana. Ljudi spavaju na mokrom, hladnom, pritom izgube dokumente, netko ih napadne, sve to ostavlja duboku traumu u čovjeku koji se u jednom trenutku jednostavno pomiri sa svime", kaže Helena Babić, iz pulskog Prihvatilišta za beskućnike, a Boris se nadovezuje:
"Prvi najgori osjećaj koji ima beskućnik je sramota. Jednom kada se na to navikneš, sve drugo ti je lagano. Na početku, kada sam tek počeo skupljati boce, svi su pored mene prolazili kao da sam govno. Normalno da nisam mogao robu prati svaki dan, a ljudi su me gledali kao da sam pao s Marsa", kaže.
"Svi za nas misle da smo pijanci i drogeraši. Ja prvi ništa od toga ne konzumiram. Jednom prilikom sam spavao u parku i neki klinci su me htjeli istući. Na kraju sam se počeo povlačiti od ljudi, uvijek bih sjeo nekoliko stolica dalje od svih. Nosio sam dugu bradu jer mi je još davno netko rekao: "Što si ružniji, ljudi će te manje gledati", pa sam se vodio time. Na kraju se uvijek pokaže da oni koje znaš prvi okrenu glavu od tebe", kazao je Boris.
Godinu i pol dana živjela u ognjištu
U pulskom su prihvatilištu bile i Mara i Rosana. Danas su podstanarke i uspjele su osigurati minimalna primanja za koliko-toliko osamostaljenje, a mi smo s njima razgovarali na pulskim Giardinima gdje u sklopu Crvenog križa prodaju svoje rukotvorine.
"Živjela sam s mužem, on je iznenada umro, a ja nisam zbog bolesti mogla raditi", kazala nam je Mara koja nije završila na ulici, već je, zbog prijetnje od beskućništva, potražila pomoć u prihvatilištu. Na kraju mjeseca ne ostane joj ništa pa se ponekad i sama pita kako je uspjela izdržati tih trideset dana. Njoj je kolegica u prihvatilištu bila Rosana koja je godinu i pol dana živjela na ognjištu pored kokošinjca u jednom selu blizu Labina.
"Radila sam u Italiji i naglo sam oboljela. Ostala sam bez sredstava za život i nisam imala gdje živjeti. Nakon dolaska Centra za socijalnu skrb, otišla sam u prihvatilište", ispričala je Rosana.
Beskućništva je sve više iako točne brojke nema
Prihvatilište u kojemu je Boris već skoro godinu dana nudi osobama u beskućništvu ili onima kojima beskućništvo prijeti uslugu privremenog smještaja dok im se ne osiguraju dodatni prihodi i smještaj koji će si moći priuštiti.
Iz Prihvatilišta upozoravaju da se nagli skok cijena nekretnina itekako loše odrazio na financijski nestabilne ljude, a naročito one bolesne kojima je teško naći stan za ispod 400 eura dostupan kroz cijelu godinu.
A kako država vodi računa o osobama u beskućništvu govori i činjenica da je teško uopće pobliže odrediti broj beskućnika jer pravodobne evidencije ne postoje. Kako nam je kazao Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike, vjerodostojnih podataka o broju beskućnika u Hrvatskoj nema.
Naime, ministarstvo nadležno za socijalnu skrb u svome godišnjem statističkom izvješću navodi samo 172 beskućnika dok se u Nacionalnom planu razvoja socijalnih usluga za razdoblje od 2021. do 2027. godine navodi da je, prema podacima prikupljenim od centara za socijalnu skrb, u Hrvatskoj na dan 31. prosinca 2019. bilo evidentirano ukupno 511 beskućnika, od kojih 412 muškaraca i 99 žena.
Nelogičnosti sustava, klasifikacije i evidencije beskućništva
Mlinar napominje da centri za socijalnu skrb evidentiraju samo beskućnike koji prebivalište prijavljuju na njihovoj adresi radi ishođenja osobne iskaznice i beskućnike kojima izdaju uputnicu za smještaj u prihvatilište ili prenoćište.
S njim se složila i kolegica iz pulskog Prihvatilišta za beskućnike Helena Babić, koja nam je rekla da Hrvatska mreža beskućnika intenzivno radi na uvođenju promjena i kreiranju strategija da bi si olakšali situacije u prihvatilištima.
"Poanta Mreže je izraditi strategije koje još uvijek kod nas u Hrvatskoj ne postoje, da se pripreme javne politike i da se promijene zakoni koji u praksi uopće nisu funkcionalni", kazala je Babić.
Država: U Hrvatskoj oko 400 beskućnika. HMB: Samo ih u Zagrebu ima oko tisuću
Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da u Hrvatskoj oko dvije tisuće osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakvog krova nad glavom, a deset tisuća u relativnom. U Zagrebu se nalazi oko tisuću apsolutnih beskućnika, odnosno oko 50 posto od ukupnog broja apsolutnih beskućnika u Hrvatskoj.
Prema procjenama, preko 30 posto tih navedenih beskućnika došlo je iz drugih krajeva Hrvatske u potrazi za poslom i radi razvijenih socijalnih usluga, koje im omogućuju zadovoljenje osnovnih potreba kao što je prehrana u karitativnim pučkim kuhinjama.
U Zagrebu je i najmanje tri tisuće osoba relativnih beskućnika, odnosno osoba u riziku od beskućništva koji žive u derutnim objektima i stanovima koji ne zadovoljavaju najosnovnije uvjete za stanovanje, najčešće bez grijanja i električne energije.
"Samo u prostorima zagrebačkog Glavnog kolodvora, vagonima i u okolnim objektima boravi 70 do 100 beskućnika", kaže Mlinar. Od drugih gradova najteža situacija je u Splitu i Rijeci, posebno što se tiče osoba koje borave u neadekvatnim uvjetima stanovanja.
Hrvatska daleko kaska za ostalim državama EU
Na upit u kakvoj je poziciji Hrvatska naspram ostalih zemalja u EU, Babić nam je kazala da je u zadnjih pola godine nekoliko puta bila u inozemstvu kako bi se upoznala s novim socijalno-inovativnim modelom Housing first i kolegama koji rade s osobama u beskućništvu na posve drugačiji način nego u Hrvatskoj.
"Svi mi imamo neke slične probleme, međutim Hrvatska je u nekim stvarima još dosta daleko od drugih zemalja. Mislim da smo mi jedna od rijetkih država koja Europi prijavljuje broj beskućnika prema broju ljudi koji borave u prihvatilištima i prenoćištima.
Prema tim podacima, u Hrvatskoj je trenutno oko 400 osoba u beskućništvu, što nikako nema smisla. Slovenija primjerice prijavljuje oko tri tisuće osoba u beskućništvu", kazala je Babić.