Foto: Gulliver Getty
U LISTOPADU 2004. njemački kancelar Gerhard Schoeder odao je priznanje uvaženom gostu koji je netom bio proglašen "Europljaninom godine" - Recepu Tayyipu Erdoganu.
Teško da bi ijedan politički čelnik u EU danas ponovio te riječi.
Trag u Turskoj
Erdogan (63) ostavio je svoj trag u životu turske republike kao nijedan političar od njezina osnivača Mustafe Kemala Ataturka. U svojoj dugoj političkoj karijeri iz svake je krize izlazio jači.
Životni počeci bili su mu skromni. Odrastao je u radničkoj obitelji u Kasimpasi, jednom od najstarijih dijelova Istanbula.
Njegovi mladi dani prikazani su u nedavno objavljenom filmu "Reis" (Vođa). Iako njegov ured tvrdi da nije imao nikakvog upliva u snimanje, filmski portret mladog Erdogana vrlo je nalik onome koji njeguju njegove odane pristaše.
Konzervativna Stranka pravde i razvoja
Erdogan je u filmu opisan kao pravedan i religiozan čovjek koji se osobno žrtvovao kako bi pomagao ljudima u nevolji, prvo u Kasimpasi, a potom svuda u Istanbulu, čiji je gradonačelnik postao 1994. godine.
Njegova Stranka blagostanja stavljena je 1998. izvan zakona zbog islamskog fundamentalizma. Erdogan tada drži govor u kojem kaže da su "džamije naše vojarne, a minareti naše bajunete" zbog čega biva uhićen i osuđen na deset mjeseci zatvora.
Tom scenom završava spomenuti film, jer svaki Turčin jako dobro zna kakva je bila Erdoganova politička karijera nakon toga.
Godine 2002. dolazi na vlast s konzervativnom islamističkom Strankom pravde i razvoja (AKP) i postaje premijer. Na toj dužnosti ostao je do 2014. i izbora za predsjednika države.
Udaranje po neprijatelju
Sada mu je cilj pretvoriti parlamentarni politički sustav u predsjednički, odnosno uzeti izvršne ovlasti u svoje ruke, o čemu će birači glasati na referendumu 16. travnja.
Nakon neuspjela puča u srpnju 2016., Erdogan je tom cilju pristupio s posebnom energijom. Za potrebe kampanje izabrao je više puta iskušanu taktiku "udaranja po neprijatelju", a za tu ulogu izabrao je Europsku uniju.
Uniju optužuje da pokušava obuzdati turski uspon, a prethodno dobre odnose sa zemljama poput Njemačke i Nizozemske potpuno je unazadio uspoređujući ih s nacistima.
Erdogan se svakako može pohvaliti uspjesima ostvarenim u vrijeme otkako je na vlasti. Turska je rapidno ekonomski napredovala, godine 2004. ukinuta je smrtna kazna, a zemlja je 2005. počela pristupne pregovore s EU-om.
Islam i demokracija
I dok se veći dio Bliskoga istoka guši u kaosu, Erdogan dokazuje da islam i demokracija mogu ruku pod ruku.
Situacija u zemlji zaoštrila se nakon pokušaja državnog udara. Erdogan je proglasio izvanredno stanje, deseci tisuća ljudi su uhićeni, uključujući novinare i mnoge druge koji su samo bili kritični prema vlasti. Oko 100.000 javnih službenika izgubilo je posao.
Europska unija takvu je reakciju smatrala pretjeranom i nije ostala nijema. Što su ga više europski čelnici kritizirali za autoritarnost, to se on više okretao od Unije. Optužio ju je da namjerno oteže pristupne pregovore i prozvao "križarskim savezom" koji ne želi većinski muslimansku zemlju u svojim redovima.
Suprotnost europskim vrijednostima
Zaprijetio je i da će vratiti smrtnu kaznu, što je suprotno europskim vrijednostima i značilo bi trenutačni prekid pregovora.
Polažući prisegu za predsjednika 2014., Erdogan je obećao "novu Tursku" i poslao pomirljivu poruku svojim protivnicima. "Ostavimo iza sebe stare sukobe u staroj Turskoj", rekao je tada.
Danas su podjele u zemlji dublje nego ikada, a te se podjele odnose i na odnose s EU-om.
Godine 2004. Schroeder je predvidio teške pristupne pregovore, ali kazao je kako "ne sumnja da će ovaj pravac Tursku dovesti do Europe".
Taj optimizam u međuvremenu je nestao.