RAT u Ukrajini posljednjih je dana obilježen istovremenim ukrajinskim protunapadima i uspjesima na bojištu u regijama Kijeva i Černihiva, ruskim masovnim povlačenjima iz tih regija te dokazima pokolja koje su ruske snage ostavile iza sebe u sada oslobođenim gradovima.
I dok su pokolje za koje ih Ukrajina optužuje u Kremlju po običaju neuvjerljivo negirali i nazvali ukrajinskom “provokacijom”, svoje povlačenje i, kako se čini, odustajanje od pokušaja da osvoje Kijev objasnili su na jednako neuvjerljiv način.
Tako je prvi zamjenik zapovjednika glavnog stožera ruskih oružanih snaga, general Sergej Rudskoj, najavu povlačenja objasnio time da su “glavni zadaci prve faze operacije u načelu dovršeni”, odnosno da je “borbeni potencijal oružanih snaga Ukrajine značajno smanjen” te da se ruske snage sada mogu u potpunosti usredotočiti na dovršetak “oslobađanje Donbasa”.
>> SAD: Putin mijenja strategiju. Ovo je datum do kojeg planira izboriti pobjedu
Mit o ofenzivi na Kijev kao ruskoj diverziji
Drugim riječima, ako je za vjerovati ruskom režimu i njegovom vojnom zapovjedništvu, fronta oko Kijeva (i Harkiva na istoku, drugog najvećeg grada u Ukrajini) bila je samo golema diverzija koja je imala za cilj držati ukrajinske snage zauzetima na tom području kako bi ruske snage lakše do kraja zauzele Donbas, odnosno pokrajine Donjeck i Luhansk.
Te su pokrajine, podsjetimo, već godinama pod djelomičnom kontrolom ruskih separatista koji su tamo proglasili “narodne republike”, a Rusija je formalno priznala njihovu nezavisnost (a de facto status ruskih satelitskih paradržava) neposredno prije početka totalne invazije na Ukrajinu.
No dok su taj narativ, prema kojem Kijev nikad nije bio stvarni cilj ruske “specijalne vojne akcije”, spremno usvojili brojni Putinovi apologeti diljem Europe, takvo tumačenje kosi se s ciljevima koje je na početku invazije iznio sam Putin: “denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine” kako bi se “zaustavio genocid” nad ruskim narodom u Donbasu. Naravno, nema nikakvih naznaka da su ukrajinske snage u Donbasu provele genocid.
Iako je u tom govoru tvrdio da mu “nije plan okupirati ukrajinski teritorij”, baš kao što je ranije tvrdio da mu nije plan ni poslati vojsku u Ukrajinu, u kontekstu tog i drugih Putinovih govora potpuno je jasno da pod denacifikacijom misli na takozvanu zamjenu režima u Kijevu.
Da, Putin je htio srušiti ukrajinske vlasti. Na to je mislio pod "denacifikacijom"
“Vaši očevi, djedovi, pradjedovi nisu se borili protiv nacista, braneći našu zajedničku domovinu, da bi današnji neonacisti preuzeli vlast u Ukrajini. Prisegnuli ste na vjernost ukrajinskom narodu, a ne antinarodnoj hunti koja pljačka Ukrajinu i ruga se tome istom narodu”, poručio je tako Putin ukrajinskim vojnicima i časnicima, dok ih je dan kasnije pozvao da sami svrgnu s vlasti “bandu narkomana i neonacista u Kijevu".
Putin, dakle, nije govorio o bojni Azov u Mariupolju, među čijim pripadnicima nesumnjivo ima osvjedočenih neonacista. Misli na demokratski izabrane vlasti na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim (inače ukrajinskim Židovom, unukom sovjetskog časnika koji se borio protiv nacista u Drugom svjetskom ratu) u Kijevu.
>> Što Putin sad hoće u Ukrajini?
Jednako je jasno da je Rusija ustvari bila prisiljena smanjiti svoje osvajačke i imperijalne ambicije, odnosno da su ih na to prisilili ukrajinski branitelji koji su im pružili izuzetno silovit otpor kakvom se nisu nadali i nanijeli im gubitke kakve je malo tko očekivao, od tisuća ubijenih ruskih vojnika do stotina tenkova i oklopnih vozila te desetaka vojnih aviona i helikoptera. Neki zapadni dužnosnici smatraju da je Putin donio odluku o povlačenju upravo kad je saznao za prave razmjere tih gubitaka, koje ruska vojska strogo krije.
"Putin očito nije razumio da je Ukrajina nacija i da se Ukrajinci osjećaju Ukrajincima", navode ti dužnosnici za Sky News, aludirajući na Putinovo pseudopovijesno predavanje prije invazije u kojem je pokušao poništiti sam legitimitet Ukrajine kao neovisne države, tvrdeći da je ona neraskidivo vezana uz Rusiju i da je Ukrajincima jedini put naprijed onaj u kojem će biti ovisni o Moskvi.
>> Putinov medij objavio plan za Ukrajinu: Uništenje, komadanje, masovne egzekucije...
Bitka za Kijev je gotova
Izgleda da je početni ruski plan bio vođen upravo tom, tragikomično pogrešnom idejom o snazi ukrajinske nacionalne svijesti i želje da ostanu neovisna zemlja pod svaku cijenu. Iako su u početku mnogi analitičari, pa i same ukrajinske vlasti, izražavali skepsu oko ruskih najava, masovno povlačenje iz gradova u okolice Kijeva poput Irpina, Buče i Borodjanke, sugerira da je bitka za Kijev zaista gotova.
Svestrani finski autor i bivši menadžer Nokije koji se ovih dana bacio na analizu ukrajinskog rata, Tomi Ahonen, tvrdi da je ta bitka definitivno završila 31. ožujka. U fascinantnoj analizi koju je preko vikenda objavio na Twitteru, Ahonen je napravio pregled te velike jednomjesečne bitke i iznio svoje viđenje glavnih razloga “katastrofalnog vojnog neuspjeha” Rusije i “nadmoćne pobjede” Ukrajine.
Ahonen smatra da sada, u retrospektivi ruskog napada na Kijev koji je počeo 24. veljače, možemo zaključiti da je Putinov prvotni plan bio postaviti temelje za zauzimanje Kijeva i pobjedu u Ukrajini u munjevitoj vojnoj operaciji koja je trebala trajati samo četiri sata.
Ruski plan A: Upasti u Kijev u roku od četiri sata
A plan B je bio opkoliti Kijev u tri dana, nakon čega bi pad tog grada bio samo pitanje vremena. To se, podsjetimo, poklapa i s alarmantnom, ali nasreću netočnom prognozom koju su neki američki dužnosnici i obavještajci iznijeli za Newsweek i CNN na početku rata, a prema kojoj je Kijev trebao pasti u roku od 96 sati.
Ahonen tvrdi da je Rusija svoj plan A o pobjedi u “četiri sata” zamislila po uzoru na uspješne sovjetske vojne intervencije u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. i Afganistanu 1979. Plan je, ukratko, bio sljedeći: zauzeti prijestolnicu, preuzeti TV i radio-stanice i proglasiti pobjedu u eteru - što bi, prema tom planu, bio presudan udarac ukrajinskom moralu i daljnjoj volji za otpor.
Prvu fazu te akcije, koja je trebala biti provedena tako munjevito da se ukrajinske snage ne stignu snaći i utvrditi obrambene položaje oko grada, trebali su izvesti elitni pripadnici ruskih zračno-desantnih snaga (VDV). Oko tisuću pripadnika 11. ili 35 brigade VDV-a se zaista ujutro 24. veljače uspjelo desecima helikopterima iskrcati na vojni aerodrom Antonov kraj gradića Hostomel i zauzeti ga.
Iduća faza plana bila je da na zauzeti aerodrom slete ruski transportni avioni Iljušin Il-76 i iskrcaju ukupno 7000 vojnika i njihovih oklopnih vozila, koji bi onda krenuli u juriš na obližnji Kijev. No već je prvog dana zapelo.
Ukrajinci spriječili masovno iskrcavanje kod Hostomela
Ruske padobrance su čekali elitni pripadnici ukrajinske 3. pukovnije za specijalne namjene - ukrajinske snage su očito unaprijed dobile obavještajna saznanja da će Rusi pokušati zauzeti Antonov - koji su u protunapadu, uz pomoć 4. brigade za brze reakcije ukrajinske nacionalne garde, dobrovoljaca i ukrajinske avijacije, vratili kontrolu nad aerodromom već do večeri istog dana.
Što se iskrcavanja glavnine ruskih snaga za osvajanje Kijeva tiče, do njega nikad nije došlo. Što se točno dogodilo, nije jasno, osim da ruska prethodnica nije uspjela osigurati aerodrom od artiljerijske i protuzračne paljbe koja je onemogućila veliko iskrcavanje. Ukrajinci su 25. veljače objavili da su srušili dva Iljušina dok su pokušavala sletjeti u blizini Kijeva, ali mnogi su analitičari izrazili skepsu jer rušenje aviona ni njihove olupine nikad nisu snimljeni.
Rusi su tog dana pokrenuli novi, daleko veći napad na Antonov, s nekih 200 vojnih helikoptera koji su nosili nekoliko tisuća padobranaca i istovremenim kopnenim napadom 35. kombinirane armije koja se u međuvremenu uspjela probiti iz Bjelorusije. Ruske snage su ponovo zauzele aerodrom kasnije tog dana, ali Ukrajinci, koji su to vjerojatno očekivali, prije toga su navodno uništili piste na Antonovu kako bi onemogućili rusko iskrcavanje pomoću golemih transportnih aviona.
Plan B: Okružiti Kijev u tri dana
Da je plan A uspio, Zelenskij bi vjerojatno bio ili zarobljen ili likvidiran, stoga njegove izjave s početka rata, da ga europski političari s kojima je putem videoveze razgovarao “možda posljednji put vide živog”, nisu bile tek dramatično pretjerivanje. Ali taj plan je propao i Rusi su se prebacili na plan B - opsadu Kijeva.
Klasični kopneni napad u smjeru Kijeva počeo je istovremeno, prvog dana. Predložak za taj plan bilo je zauzimanje čečenskog glavnog grada Groznog 2000., smatra Ahonen. Ruske snage su tada okružile glavni grad ove, tada odmetnute ruske pokrajine, minirale sve oko grada kako bi spriječile proboj i granatirale ga dok ga nisu sravnile sa zemljom.
Ruska 35. kombinirana armija, s nekih 70 tisuća vojnika i 7 tisuća oklopnih vozila (od čega 2 tisuće tenkova), trebala je već prvog dana doći do Hostomela, pričekati konvoj s gorivom kako bi mogla krenuti dalje i već drugog dana okružiti grad, a trećeg početi granatiranje.
U ta tri dana bila bi dovršena tek prva faza bitke, ali bi, drži Ahonen, zajamčila da će Kijev u dogledno vrijeme nakon toga biti prisiljen na predaju ili biti uništen. Ali za ovaj plan bilo je presudno upravo gorivo. 35. armija došla je na predviđenu lokaciju stotinjak kilometara od bjeloruske granice, gdje je trebala pričekati konvoj s gorivom, ali on nije dolazio. Stalno su im odgovarali da su tu za koji sat, ali nije ih bilo nigdje na vidiku.
Ruski tenkovi ostali bez goriva, Ukrajinci dronovima zaustavili konvoj sa zalihama
Ahonen tvrdi da je upravo ovo bio 60-kilometarski konvoj o kojem se toliko govorilo od početka ožujka do nedavno i čije smo satelitske snimke mogli vidjeti. O njemu su dolazile nejasne i često proturječne informacije, od toga da je zapeo zbog ukrajinskih napada te nedostatka goriva i hrane i mehaničkih kvarova, preko toga da su ga ukrajinske snage većim dijelom uništile, do toga da se raspršio oko Kijeva, prije nego što su se ruske snage potpuno povukle iz tog područja.
Prema drugim informacijama, ustvari se radilo o golemoj koloni tenkova, artiljerije i druge vojne opreme, a ne o logističkom konvoju, ali oko toga da je ruskim snagama ogroman problem bio nedostatak goriva vlada konsenzus. Kao i oko toga da su Ukrajinci paralizirali ili barem usporili ovaj konvoj pametnim napadima iz zasjede ili iz zraka, uglavnom noću: uništili bi prvih par vozila na čelu kolone, na uskom dijelu ceste, zbog čega bi cijeli konvoj zaglavio.
Ključnu ulogu odigrala je, kako smo u međuvremenu saznali, malena specijalna postrojba od nekih 30 operatera dronova iz ukrajinske jedinice za zračno izviđanje Aerorozvidka, koji su se kretali frontom na quadovima i postavljali zasjede. Bespilotne letjelice kojima je upravljala Aerorazvidka pomogle su i u sprečavanju ruskog iskrcavanja na Hostomel.
>>Kako je mala ukrajinska postrojba zaustavila konvoj ruskih tenkova dug 60 kilometara.
Ukrajinci su obranom malog Irpina spasili 100 puta veći Kijev
Njihovi mali, posebno dizajnirani dronovi bacali su bombe od samo 1.5 kg na vozila na čelu kolone, a potom i na skladišta goriva. U svemu im je pomogao digitalni sustav senzora kojim su pratili kretanje ruskih snaga, a koji se služi satelitskim sustavom za internetsku vezu Starlink Elona Muska.
Naravno, ukrajinske snage služile su se i već opjevanim turskim dronovima Bajraktar, kao i ručnim protuoklopnim raketnim sustavima Javelin, NLAW, Piorun i drugima, koje su dobili od zapadnih saveznika.
Rusko napredovanje je, među ostalim, zaustavljeno i rušenjem ključnih mostova, poput onog u Irpinu. A upravo se obrana Irpina, gradića od 30 tisuća stanovnika, pokazala kao prekretnica u široj bitci za Kijev, velegrad od 2.8 milijuna stanovnika.
Napad na Irpin počeo je 27. veljače, a žestoke urbane borbe trajale su idućih mjesec dana, ali ruska 35. armija ga nikad nije uspjela u potpunosti osvojiti. Ukrajinski branitelji su ih istjerali iz grada 28. ožujka. Ruski vojnici su se, kao i u Buči i drugim gradovima i selima, osvetili masakrom nedužnih civila, onih koji nisu imali sreće pobjeći na vrijeme.
Moćna ruska 35. armija na kraju je pobjegla u Bjelorusiju
Da su Rusi zauzeli Irpin, trebali bi produžiti u dva kraka, duga tek tridesetak kilometara, kako bi okružili Kijev. Ali obrana Irpina dala je vremena snagama u Kijevu da se utvrde oko Kijeva. Ahonen navodi da su manji konvoji s gorivom došli do ruske 35. armije tek 14. ožujka, ali to je već bilo prekasno za daljnje napredovanje.
Svejedno su pokušali okružiti Kijev, ali to je završilo katastrofalno po njih. Ukrajinci su ih dočekali u zasjedi kod gradića Makariva i nanijeli im teške gubitke u ljudstvu i oklopnim vozilima. I dok je brutalna bitka za Irpin trajala mjesec dana, Ukrajinci su odbili Ruse od Makariva u samo dva dana, od 20. do 22. ožujka.
Moćna 35. armija ruske vojske, ili ono što je od nje ostalo, na kraju se povukla u Bjelorusiju. A ne mora se biti vojni ekspert da bi se zaključilo kako ne bi ostavili teško osvojen teritorij na sjeveru Ukrajine, uz dokaze pokolja koji su počinili, da ih na to nije prisilila žestoka ukrajinska protuofenziva.
U Bjelorusiji sad mogu vidati rane i pokušati zamijeniti uništenu opremu, prije eventualnog slanja na bojišnicu u Donbasu. Ali pred Kijevom su doživjeli poniženje i ispali tigar od papira, zaključuje Ahonen.