Rezultati pregovora u Saudijskoj Arabiji ostavljaju dvojak dojam. S jedne strane, čini se da su se strane u mnogočemu dogovorile, kao što su prestanak napada na energetski sektor i prestanak napada na moru. S druge strane, početak primjene sporazuma uvjetovan je mnogim točkama. Stoga, da bi se pokrenuo moratorij na spomenute napade, potrebno je razviti mehanizam. Dodatno, da bi započelo primirje na moru, prema Kremlju, potrebno je da SAD ukine dio sankcija Ruskoj Federaciji.
S obzirom na to da je izvoz hrane vrlo velik izvor prihoda za Rusku Federaciju, ukidanje ograničenja na taj sektor ozbiljno bi ojačalo rusko gospodarstvo i povećalo mogućnost održavanja. Isto tako, Rusija ne gubi praktički ništa pristankom na sporazum.
Teret koji je dolazio u ukrajinske luke dolazio je bez ikakvih ograničenja, a vojne akcije nisu imale značajan utjecaj na to. Ukrajina će dobiti to da će prestati granatiranje luka. Zasad je ipak nepoznato koji se uvjeti razmatraju i koji će biti ispunjeni da bi ovaj sporazum počeo vrijediti.
Prema onom što je poznato, ruski i američki dužnosnici su pregovarali 12 sati. Time se pretpostavlja da se razgovaralo o puno širem spektru pitanja od samog prekida vatre na Crnom moru. Vrlo vjerojatno se razgovaralo i o pripremama za prekid vatre, na što je Ukrajina već pristala, a Rusija postavila svoje uvjete. S jedne strane, SAD vjeruje da će u skoroj budućnosti doći do prekida vatre.
S druge strane, Ukrajina i Rusija daju oštre izjave jedna protiv druge i postavljaju dijametralno suprotne uvjete za mirovne pregovore i okončanje rata. To sveukupno stvara dojam da nitko ne želi pregovarati, već da i Ukrajina i Rusija žele nastaviti sukob.
To može značiti da je ovakva retorika Moskve i Kijeva zapravo samo "podizanje cijene" u pregovorima. Ili da Ukrajina i Rusija zapravo ne žele raditi nikakve kompromise, odnosno da bi se pregovori o prekidu rata shvaćali kao prisiljavanje na kapitulaciju.
Međutim, nijedna strana ne želi izravno odbiti SAD, bojeći se "odgovora". Obje strane čak pokušavaju američkog predsjednika pretvoriti u svog saveznika, optužujući drugu stranu za izostanak suradnje. Odatle i stalni manevri, poput ruskog postavljanja uvjeta za prekid vatre i neslaganja na koje se objekte odnosi moratorij na napade.
Takva "igra" ide unedogled. Pritom sam SAD ima prilično ograničen arsenal mjera utjecaja na Rusku Federaciju. Uz to nije poznato je li Bijela kuća uopće spremna dodatno sankcionirati Rusiju, najviše zbog toga što je ne želi dalje gurati u krilo Kini.
Osim toga, SAD ima problem i s "prisiljavanjem" ukrajinskih vlasti da čine poteze koje Kijev kategorički odbija. Istina jest da SAD može Kijevu stvoriti velike probleme, ali nije izvjesno da će tako oštro ići prema Ukrajini. Nezanemariva je i uloga ostalih zapadnih zemalja koje su u najmanju ruku podijeljenog mišljenja prema akcijama američkog predsjednika.
Samouvjerenost američkog predsjednika kada je u pitanju skori prekid vatre je velika. A iz Kijeva i Moskve dolaze različiti signali i u tome postoji opasnost. Neuspjeh pregovora i kraj nade u okončanje rata mogli bi dovesti do nove eskalacije.
Kao primjer se može uzeti situacija iz 2014. godine. Tada su u veljači ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i oporba započeli prvu fazu deeskalacije uz posredovanje SAD-a i ostalih zapadnih zemalja. Nekoliko dana kasnije je situacija na ulicama Kijeva eskalirala, odnosno tada je krenuo sukob u kojem su se događala ubojstva.
Kao rezultat toga tadašnji ukrajinski predsjednik je bio prinuđen pobjeći iz zemlje, a kriza nije riješena kompromisom, nego ratom čiji nastavak traje i danas.