Povijesno se kreiranje i razvoj hipersoničnog oružja može povezati s projektom kodnog imena Silbervogel, što u prijevodu s njemačkog jezika znači srebrna ptica.
Na projektu se radilo tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća za vojne potrebe nacističke Njemačke, a idejni tvorci bili su eminentni znanstvenici tog vremena Eugen Sanger, austrijski inženjer zrakoplovstva, i Irene Bredt, njemačka inženjerka, matematičarka i fizičarka. Iako je bio jedinstven zbog kombinacije tadašnje nove raketne tehnike s tehnikom jedrenja, projekt je na koncu odbačen kao suviše kompliciran i preskup.
Osobine suvremenog hipersoničnog oružja
Potrebno je naglasiti da se pod hipersoničnim oružjem podrazumijeva svako oružje koje može putovati hipersoničnom brzinom. To je brzina raspona između 5 i 25 puta veća od brzine zvuka ili od 1.6 kilometara u sekundi do 8 kilometara u sekundi.
Svako oružje koje se kreće ispod spomenutih brzina može se okarakterizirati kao podzvučno ili nadzvučno, dok se iznad tih brzina molekule atmosfere rastavljaju u plazmu, što otežava kontrolu i komunikaciju. Postoji i oružje usmjerene energije kao što su, na primjer, laseri koji mogu djelovati i na većim brzinama od hipersonične, ali se ono u vojnoj doktrini označava drugom klasom.
Također, valja napomenuti za one koji su površno upoznati s temom da i balistički projektili mogu letjeti hipersoničnom brzinom, ali isključivo zadanom putanjom. Za razliku od njih, hipersonično oružje pokazuje iznimnu pokretljivost, odnosno manevarske sposobnosti, pri brzinama od 5 do 25 puta većim od brzine zvuka, što bi ga trebalo učiniti "neuhvatljivim".
Dvije glavne klase
Danas se u svijetu proučavaju i razvijaju različite vrste hipersoničnog oružja. Međutim, suvremena ih vojna znanost ipak dijeli na dvije glavne klase, i to hipersonična klizna vozila (HGV) i hipersonične krstareće rakete (HCM). Temeljna razlika između njih je u tome što se HGV lansira u svemir, da bi zatim ponovno ušao u atmosferu kako bi klizio prema svom cilju. Otuda mu i ime.
Koristi se za strateške misije, kao što su isporuke nuklearnih bojevih glava protiv udaljenih ciljeva. S druge strane, HCM (hypersonic cruise misiles) pokreću raketni motori tijekom cijelog leta i po prirodi je taktički, namijenjen uništavanju ključnih neprijateljskih ciljeva, poput nosača zrakoplova.
S obzirom na njihovu uporabu i platformu isporuke, HGV obično postiže brzine od oko 20 macha, dok HCM-ovi postižu skoro upola manju brzinu, oko 10 macha.
Koliko su do danas u razvoju tehnologije napredovali Rusi?
Prva prijavljena uporaba hipersoničnog oružja u realnoj borbi dogodila se 18. ožujka 2022. godine, kada je ruski projektil Kinžal navodno uništio podzemno skladište oružja ukrajinskih oružanih snaga u mjestu Deljatin. Još jedan takav napad realiziran je sljedećeg dana, zatim u travnju i svibnju iste godine te osam mjeseci kasnije.
Najveći napad dogodio se 9. ožujka 2023. godine, kada je skupina ispaljenih projektila Kinžal bila dio baražne vatre koja je uključivala i druge vrste projektila te bespilotne letjelice.
Vojni eksperti su, analizirajući ove ruske napade te onaj koji je uslijedio manje od dva mjeseca nakon posljednjeg gore spomenutog, postavili pitanje mogu li se projektili klase Kinžal doista kvalificirati kao izvorno hipersonično oružje, uzimajući u obzir dvije njegove ključne značajke: da može letjeti pet puta brže od brzine zvuka (5 macha) te da pri takvoj brzini može zadržati sposobnost manevriranja na razini koja ga čini imunim na sve suvremene postojeće proturaketne sustave. Zbog čega to pitanje?
Ukrajinci oborili Kinžale Patriotima?
Prema kredibilnim ukrajinskim, ali i zapadnim obavještajnim izvorima, 6. svibnja prošle godine Ukrajinci su uspjeli oboriti projektil Kinžal u širem okruženju glavnog grada Kijeva, koristeći protuzračni obrambeni sustav Patriot, koji su im Sjedinjene Države isporučile samo nekoliko tjedana ranije.
Službeni Kijev je priopćio da je ruski projektil upravo i ciljao američki obrambeni sustav. Tri dana kasnije, dakle 9. svibnja, ruska vojska je navodno lansirala seriju od šest projektila Kinžal na istu lokaciju. Službeno je priopćeno da je pet od šest projektila oboreno. Šesti Kinžal je oštetio, ali ne i uništio bateriju Patriota.
Čime Rusija zapravo raspolaže?
Iako Ruska Federacija brižno čuva tajne i dinamiku razvoja hipersoničnog programa, zapadnim saveznicima je poznato koja sve sredstva ulaze u arsenal njihovog hipersoničnog oružja. Dakle, premda ruski znanstveno-industrijsko-vojni kompleks razvija nekoliko HGV i HCM sustava, njihov arsenal u uporabi trenutno ima samo po par tipova od svakog.
Raketa Avangard je HGV koji se ispušta iz interkontinentalne balističke rakete i, prema obavještajnim izvorima, dostiže maksimalnu brzinu od 27 macha. Ima misiju isporučiti nuklearnu bojevu glavu kao dio napada na neprijateljske interkontinentalne raketne baze i druge strateške ciljeve.
Drugo oružje je već spomenuti projektil Kinžal, koji se postavlja na zrakoplove MiG-31K ili Tu-22M3. Sukladno tome, početna bi mu brzina bila oko 2.7 macha, a prilikom ispaljivanja njegov raketni motor mu podiže brzinu do 10 macha.
U konačnici, treba spomenuti i manevarsku, protubrodsku raketu HCM 3M22 Cirkon koja, prema ruskim izvorima, može dosegnuti brzinu čak do 9 macha (izjava ruskog predsjednika od 20. veljače 2019. godine) te uništiti morske i kopnene ciljeve unutar 1000 kilometara.
Američki dužnosnici upozoravaju na Kinu
Prema nepodijeljenom mišljenju američkih obrambenih i obavještajnih dužnosnika koji tvrde kako je Kina - unatoč činjenici da su i Rusija i Kina provele brojne uspješne testove uporabe hipersoničnog oružja te vjerojatno dosegle razinu postavljanja operativnih sustava (Rusija je to u praksi i dokazala ispaljivanjem projektila Kinžal u Ukrajini) - "bez sumnje vodeća zemlja svijeta u razvoju hipersoničnog oružja".
Naime, tijekom posljednja dva desetljeća Kinezi su dramatično unaprijedili razvoj tehnologije i sposobnosti hipersoničnih projektila s konvencionalnim i nuklearnim oružjem kroz intenzivna i usmjerena ulaganja, testiranja, komparativne analize i prikupljanja znanstveno-tehnoloških podataka preko obavještajnih službi, i to prije svega iz Rusije.
Američki izvori ističu kako Kina upravlja s dva istraživačka mjesta za hipersonično oružje s najmanje 21 zračnim tunelom. Neki od zračnih tunela mogu testirati HGV koji leti brzinom do 12 macha.
Kineski hipersonični arsenal uključuje DF-17, balistički projektil srednjeg dometa s HGV-om, koji ima domet od oko 1600 kilometara, te interkontinentalni balistički projektil DF-41, koji, također, ima kapacitet nositi hipersonično klizno vozilo (HGV). Kinezi su razvili i HGV DF-ZF, s dometom od blizu 2000 kilometara, te Starry Sky-2, hipersonični prototip s nuklearnim sposobnostima.
Neuspjeh SAD-a
Zračne snage SAD-a nedavno su izvele završne testne letove svog programa hipersoničnih projektila, AGM-183A ili oružja za brzi odgovor lansiranog iz zraka (ARRW). Program ARRW pokrenut je u travnju 2018. godine i prvotno je bilo planirano da postigne početno operativno raspoređivanje tijekom 2022. godine.
Međutim, u studenom prošle godine, nakon dva probna leta u kolovozu i listopadu, program ARRW je službeno otkazan. Što se zapravo dogodilo?
Postavljenom agendom ARRW je bio planiran kao konvencionalno hipersonično oružje koje se lansira iz zraka u borbi protiv raketnih sustava zemlja-zrak i protuzrakoplovnih topničkih baterija. Ideja kreatora programa je bila da ARRW koristi motorni pojačivač na čvrstoj raketi, sličan modificiranoj verziji MGM-140 vojnog taktičkog raketnog sustava (ATACMS), balističkog projektila kratkog dometa, koji se lansira sa zemlje.
Tijekom testne faze ARRW je lansiran iz zrakoplova B-52H. Zračne snage su ga imale u planu kasnije rasporediti i na druge zrakoplove, poput bombardera B-1 i lovca F-15.
Program, međutim, nije uspio opravdati uložena financijska sredstva. Tijekom 2021., 2022. i 2023. godine prijavljene su brojne poteškoće i neuspjeh u provođenju ARRW testova. Nakon svega Zračne snage SAD-a objavile su bilješku u kojoj navode da su stekle "vrijedne uvide u mogućnosti ove nove, vrhunske tehnologije" te prikupile "vrijedne, jedinstvene podatke koji će poslužiti u daljnjem razvoju suvremenog američkog naoružanja".
Amerikanci se pokušavaju vratiti u utrku
Sukladno činjenici da je ARRW sada službeno otkazan, američko ratno zrakoplovstvo trenutno planira napredovati sa svojim hipersoničnim napadnim krstarećim projektilima (HACM) i hipersoničnim zračnim ofenzivnim protupovršinskim ratnim sustavom (HALO). Sustav HACM je predviđen za operativno postavljanje već tijekom 2027. godine. Ako bude raspoređen prema planu, to će biti prva hipersonična krstareća raketa koja se lansira iz zraka.
Trenutno ni Rusija ni Kina nemaju takve sposobnosti. Međutim, domet HACM sustava je manji od 1000 kilometara, što pokazuje očite nedostatke u razvoju američkog hipersoničnog programa, posebno ako se usporedi s programima glavnih konkurenata, Rusije i Kine.
Postoje dva ključna razloga zbog kojih Amerikanci zaostaju za konkurencijom. Prvi je konfuzija o tome kojoj vrsti hipersoničnog sustava treba dati prednost. Trenutačno Pentagon financira oko pola tuceta različitih programa hipersoničnog oružja u okviru dvije široke hipersonične tehnologije koje sam spominjao kroz cijeli tekst: HGV-a i HCM-a. Dakle, problem je odlučiti kojoj treba posvetiti više pažnje i resursa.
Ključna je infrastruktura
Drugi razlog je očiti nedostatak infrastrukturnih mogućnosti potrebnih za testiranje. Infrastruktura zračnog tunela najkritičniji je element pri testiranju sposobnosti hipersoničnog oružja. Osim ispitivanja toplinskog upravljanja, hipersonično oružje također treba testirati na linijama aerodinamičkog pritiska, a tu infrastruktura aerodinamičkog tunela postaje kritična.
Trenutačno Sjedinjene Države imaju oko 26 zračnih tunela koji pomažu u hipersoničnim ispitivanjima. Međutim, riječ je o instalacijama koje su stare desetljećima, pa samim tim i dotrajale.
I dok se najviši američki vojno-obrambeno-politički dužnosnici pokušavaju dogovoriti u kojem smjeru ići u izgradnji ove dramatično značajne tehnologije, Rusija i Kina ubrzale su napore u razvoju i postavljanju hipersoničnog oružja.
Ako Amerikanci ne požure s izborom prioriteta, planiranjem i podizanjem kvalitete infrastrukture, imat će iznimno velikih problema u suprotstavljanju rastućoj snazi oponenata. Samim tim, svaka sljedeća napredna tehnologija bit će im nedostupnija i teže dostižna.