ONI koji su ga godinama branili, sada ga za sve okrivljuju. Oni koji su ga najviše spominjali, sada najviše šute. Oni koji su njegove prljavštine prešućivali, sada ih naveliko otkrivaju. Oni koji su se hvalili da će glasati za njega, sada nas obavještavaju da je on bio glava koruptivne hobotnice. Oni koji su se hvalili da imaju njegov mobitel, sada se hvale da ga nemaju.
Oduševljenje pa očaj
U godinu dana otkad nas je naprasno napustio Ivo Sanader, otkrili smo mnogo toga, ali ne i razloge njegova odlaska s čela Vlade i HDZ-a. Kao, uostalom, ni razloge njegova naprasnog povratka. Otkrivene su gomile afera i prljavština, kriminala i prevara, ali ona najvažnija, Sanaderova hrpa još nije razgrnuta. Otkrivene su medijska i građanska hrabrost, ali i licemjerje onih koji su Sanaderu godinama dizali spomenik, samo da bi danas po njemu pljuvali. Oni koji su osjetili olakšanje nakon abdikacije nedodirljivog autokrata, ubrzo su pali u očaj zbog činjenice da nas je bacio u ruke svoje tragično nekompetentne nasljednice.
Imajući u vidu užas koji nas je snašao, gotovo bi se moglo reći da svi oni koji su se prije godinu dana - a naročito prije pola godine nakon neuspjela stranačkog puča - osjećali dobro, sada se osjećaju loše. Možda čak i gore.
Sanaderova lakirovka, njegovo zavodljivo blefiranje i puštanje magle koja je skrivala prave razmjere propadanja ostavljali su dojam u javnosti kako je sve pod kontrolom. Mandat Jadranke Kosor razotkrio je pravu dubinu tragedije, a njezina nesposobnost za upravljanje krizom pokrenula lavinu panike.
Mit o Sanaderu
Nije premijerki trebalo dugo da postane gotovo jednako omražena kao i onaj čija je zapisničarka godinama bila. Ako joj je Sanader učinio "uslugu" famoznim stranačkim pučem, priskrbivši joj bodove za hrabrost i odlučnost, naslijeđe njegove sedmogodišnje vladavine moglo bi je ipak doći glave.
Sanader se uvijek trudio oko sebe izgraditi mit. Mit o odlučnosti i nepogrešivosti. Mit o tajnovitosti kojom se potencirao mit o svemoći. Mit o odlasku, mit o povratku. Mit o bogatstvu, mit o bolesti. Mit o međunarodnom utjecaju i omiljenosti u društvu. Mit o trbuhozborcu koji iz sjene upravlja svojom lutkom. Zahvaljujući tome uspijevao je u isto vrijeme imponirati i zastrašivati.
A onda se taj mit raspršio. Više nikoga nije briga za Sanadera. Što danas radi bivši veliki vođa? Kako provodi vrijeme? Kuje li neke mračne planove? Planira li veliki povratak na političku scenu? To bi tek bio vrhunac ironije: spasio nas je svojim bijegom, a sada nas svojim povratkom spašava onoga što nam je ostavio u naslijeđe. Uglavnom, nitko više ne pita za Sanadera. Osim kad će završiti u Remetincu.
Više nije ni važan
Više naprosto nije važan. Važni su oni koji su ostali. Oni koji su ga proteklih godina amnestirali od svih grijeha, a danas mu na grbaču tovare sve čega se sjete. Oni od kojih se očekuje da ga procesuiraju ili, pak, da zajedno s njim budu procesuirani. Oni koji su s njim šurovali ili uz njega haračili, a danas su im puna usta borbe protiv korupcije. Oni koji su se godinama bojali dići glas protiv njega, a sada treniraju hrabrost upuštajući se u obračune sa sirotom Kosoricom.
Skoro bi se moglo reći da je nepristojno upitati se je li nam bolje bez Sanadera. Kako ne bi bilo: pravosuđe je profunkcioniralo, raščišćavanje afera je krenulo, politički stisak nad svih segmentima države i društva (naizgled) popustio, kult ličnosti izblijedio, slovenska blokada ukinuta, europska perspektiva otvorena... Polančec je u zatvoru. Sanader još nije.
Sanader je otišao, ali nas ipak nije spasio.
Međutim, sa Sanaderovim odlaskom s vlasti, ali i s političke scene, još uvijek nije nestalo sve ono što ga je pratilo. Korupcija, organizirani kriminal, devastirani i potčinjeni mediji, sumnjivi ortaci, kompromitirani tajkuni, licemjerje, bahatost, nesposobna vladajuća garnitura. HDZ je još na vlasti, ovoga puta na čelu s premijerkom koju nitko ne cijeni, nitko je se ne boji i nitko je ne uzima ozbiljno. Sanader je otišao, ali nas ipak nije spasio. Vidjet ćemo je li spasio sebe.