U NEDJELJU kasno navečer objavljena je kratka vijest o fizičkom napadu na SDP-ovog saborskog zastupnika Domagoja Hajdukovića u Osijeku koja se vrlo brzo proširila hrvatskim medijskim prostorom.
U isto vrijeme objavljena je i prva reakcija policije.
"Danas oko 17.30 sati policija je putem telefona zaprimila prijavu 39-godišnjeg hrvatskog državljana da ga je na ulici verbalno i fizički napala njemu poznata muška osoba. Prijavitelj je zatražio liječničku pomoć u Kliničkom bolničkom centru Osijek gdje su mu liječnici konstatirali da je lakše ozlijeđen. U službene prostorije policije doveden je 26-godišnji hrvatski državljanin za kojega je prijavitelj naveo da ga je verbalno i fizički napao. Kriminalističkim istraživanjem utvrdit će se sve okolnosti postojanja prekršaje i kaznene odgovornosti", izvijestila je Policijska uprava osječko-baranjska.
Već u tom trenutku je bilo jasno da je riječ o potencijalno zanimljivoj priči jer napadnut je nositelj SDP-ove liste za 4. Izbornu jedinicu, i to od, kako je to policija formulirala, "njemu poznate muške osobe". Napad je za Hajdukovića, uostalom, bio dovoljno traumatičan da sam nazove policiju i prijavi ga.
Sintagma "nasilje u obitelji" odmah je mnogima upala u oči
U ponedjeljak ujutro je, pak, policija objavila da će "nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja 26-godišnji osumnjičenik tijekom dana biti predan pritvorskom nadzorniku", a policija će "protiv njega nadležnom državnom odvjetništvu podnijeti kaznenu prijavu za kaznena djela nanošenja tjelesne ozljede i nasilja u obitelji".
Mnogima je upala u uči sintagma "nasilje u obitelji", koja je upućenima sugerirala da su Hajduković i napadač Tomislav Mikulin, inače šef kabineta predsjednika SDP-a Davora Bernardića, u istospolnoj vezi, odnosno formalno sklopljenom životnom partnerstvu, ili onom neformalnom, što znači da žive zajedno već tri godine, ali se nisu vjenčali. Tračevi te vrste su u tom trenutku uvelike kružili zagrebačkom medijskom i političkom scenom, no Hajdukovića i Mikulina je zapravo javno autalo policijsko priopćenje.
Što znači autanje i zašto je važno?
Pojasnimo sada što znači hrvatski neologizam autati. Riječ je o glagolu koji je nastao od engleskog izraza "coming out", koji se kod nas prevodi s "izlazak iz ormara" i predstavlja proces kroz koji gej ljudi prolaze u heteronormativnom društvu, u kojem se svakoga automatski - i pogrešno! - smatra heteroseksualnim. Dakle, gej ljudi, ako ne žele živjeti u laži, moraju demantirati pogrešnu pretpostavku svoje heteroseksualnosti koju im društvo nameće odmah po rođenju te se izjasniti kao neheteroseksualni, odnosno gej. U hrvatskom se jeziku tako govori o "autanju", a izjasniti se kao gej kaže se "autati se".
Da stvari budu još kompliciranije, policija je, ako su Hajduković i Mikulin bili u vezi, a sve govori da jesu, postupila ispravno kad je Mikulinov fizički nasrtaj zbog kojeg je Hajduković završio u bolnici s lakšim ozljedama okarakterizirala kao “nasilje u obitelji” jer ovdje se zapravo ne radi o "obračunu" ni o "napadu na cesti" od "nekog muškarca". Ovdje se radi o obiteljskom nasilju jednog partnera protiv drugog, baš kao što je slučaj u brojnim heteroseksualnim brakovima. A po hrvatskim i europskim zakonima istospolni partneri su obitelj. Ta nepobitna činjenica vjerojatno je neprihvatljiva dijelu čitatelja, kao i onima na desnom dijelu političkog spektra, ali to je stanje stvari. Jednostavnije rečeno, dva pedera u vezi su obitelj prema hrvatskim i europskim zakonima, sviđalo se to nekome ili ne.
S druge strane, nije paranoično i zapitati se je li Policijska uprava osječko-baranjska, koja je sigurno pod određenim utjecajem HDZ-a, pustila sve te informacije i formulacije u javnost kako bi naštetila nositelju liste SDP-a u 4. izbornoj jedinici jer nema sumnje da je otkriće o nečijoj istospolnoj vezi za hrvatske prilike potencijalan problem u političkoj karijeri, pa i kada se radi o saborskom zastupniku SDP-a. Uostalom, u Hrvatskoj još nije bilo aut saborskih zastupnika, što ne znači da nije bilo saborskih zastupnika koji su homoseksualci, samo što to skrivaju.
Lijevo-liberalni mediji ostali zbunjeni, a desni likovali
Sve to je bila prilično zbunjujuća situacija i za SDP i za lijevo-liberalne medije, dok se desni mediji nisu ustručavali događaj iz Osijeka naslovljavati kao "obračun homoseksualnih partnera", na veliki užitak svojeg vjernog čitateljstva, koje je u komentarima likovalo i ispucavalo najgore homofobne izjave.
SDP se sigurno nije proslavio u ovoj situaciji jer i oni su, nakon policije, autali i Hajdukovića i Mikulina. Odjednom su se SDP-ovci pravili da je najnormalnije što imaju članove stranke koji su gej iako nitko od njihovih gej članova na relevantnijim stranačkim pozicijama nije aut. Iako na službenom stranačkom očitovanju, koje je na Iblerovom trgu odradio glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas, nisu htjeli odgovarati na pitanja o razlozima za Mikulinov napad na Hajdukovića, off the record su iz stranke informacije curile na sve strane. Mikulina su, pak, ekspresno izbacili iz stranke i udaljili s radnog mjesta uz objašnjenje da u SDP-u "imaju nultu toleranciju na nasilje".
Hajdukovića i Mikulina do kraja autala šefica Foruma mladih SDP-a
U ponedjeljak popodne se, pak, na televiziji N1 pojavila predsjednica Foruma mladih SDP-a Biljana Gaća, koja je na pitanje o Mikulinovom napadu naglasila da "za nasilje nema opravdanja, pogotovo što se radi o nasilju u obitelji i napadu na dužnosnika koje je u potpunosti neprihvatljivo". Dodala je da se i u ovom slučaju može vidjeti da je kod nasilja u obitelji najteže ženama i pripadnicima LGBTIQ zajednice.
Tom izjavom su, dakle, obojica još jednom autani, a u tom trenutku su već i neki mainstream mediji počeli pisati da su Hajduković i Mikulin bili u ljubavnoj vezi, što ujedno implicira da su gej ili biseksualci. Njih dvojica se o svemu tome nisu izjašnjavala: Mikulin nije ni mogao jer je jučer bio u pritvoru, dok se Hajduković odlučio za šutnju, standardnu obrambenu taktiku onih koji su u ormaru, te nije odgovarao na brojne pozive i SMS-ove novinara, uključujući Indexove. Povrh toga, Hajduković je žrtva nasilja, a one također često prikrivaju da ih se maltretira, tako da se našao u dvostruko nepovoljnoj situaciji.
Je li se SDP uopće konzultirao s Hajdukovićem?
Neodgovoreno pitanje je je li se SDP uopće konzultirao s Hajdukovićem oko toga da će ga autati u medijima ili su svoje reakcije prema van osmislili mimo njega. Također, ovaj slučaj otkriva i nešto o atmosferi unutar SDP-a kada je riječ o LGBT članovima stranke, a to je da sama stranka pospješuje štetni ostanak u ormaru svojih članova.
SDP unatoč svojem zalaganju za LGBT prava, koja su doduše uvijek bila sporedna tema za stranku, nikad nije imao istaknute pripadnike ili pripadnice koji su aut, a ni Hajduković se nije osjećao dovoljno podržano ili osnaženo u samoj stranci da se sam odluči na takav potez, primjerice u stilu legendarnog socijaldemokratskog gradonačelnika Berlina Klausa Wowereita, koji se u ljeto 2001. javno autao na stranačkom skupu poznatom rečenicom “Ja sam gej i to je dobro” (“Ich bin schwul und das ist auch gut so.”). Wowereit je nakon toga pobijedio na izborima u Berlinu, jer Berlinčani za razliku od većine Hrvata honoriraju iskrenost, te je glavni grad Njemačke vodio do 2014.
No to je Njemačka i SPD, a Hajduković je političar u Hrvatskoj i član SDP-a, stranke čiji mnogi istaknuti članovi ovih dana u neslužbenim razgovorima s novinarima ismijavaju Hajdukovićev slučaj te se i čude što je on uopće policiji prijavio napad (bivšeg?) partnera. Prema odlično obaviještenim izvorima, od cijelog trenutnog vodstva SDP-a iskreni podržavatelji LGBT zajednice su vjerojatno samo Biljana Borzan i Fred Matić, dok su ostali prikriveni ili neosviješteni homofobi manje ili veće kategorije koji se javno zalažu za LGBT prava reda radi, a privatno ih nije ni briga niti razumiju tematiku.
Ipak, to ne znači da su svi u SDP-u takvi, o čemu svjedoči primjer poznatog saborskog zastupnika Peđe Grbina, trenutno u nemilosti vodstva stranke, koji ne samo da je iskreni podržavatelj LGBT zajednice već i potpuno razumije nijanse ove često kompleksne tematike. Ne treba zaboraviti ni Arsena Bauka, koji je kao ministar uprave zaslužan za doista izvrstan Zakon o životnom partnerstvu.
Atmosfera u SDP-u ne ohrabruje gej članove da se javno autaju
Riječ je, nažalost, o izuzecima jer opća kultura i atmosfera koja vlada u SDP-u je očito takva da ne ohrabruje gej članove da se javno autaju te se u najboljem slučaju preferira ostajanje u staklenom ormaru, što znači da se za (homo)seksualnu orijentaciju pojedinih članova zna, ali se o tome ne razgovara otvoreno i slobodno, što tabuizira homoseksualnost i suštinski je homofobno.
Također, ovo anonimno tračanje Hajdukovića u medijima, koje sada rade neki SDP-ovci spominjući da je na stranačke sastanke znao doći s masnicama, a jednom i sa slomljenom vilicom, odvratno je preko svake mjere. Kada već istresaju sve te detalje u javnost o mukama stranačkog druga, onda bi barem iza toga trebali stati svojim imenom i prezimenom. Da ne pričamo o tome da su mogli prijaviti nasilje i pružiti pomoć i podršku stranačkom kolegi onda kada se to događalo. Kako bismo njihovom stavu "nulte tolerancije na nasilje" trebali vjerovati kada anonimno priznaju da nasilje ignoriraju, ako ne i ismijavaju?
Ovakvu situaciju u Hrvatskoj još nismo vidjeli
Mainstream mediji su također bili zbunjeni ovim slučajem, suočavajući se sa situacijom kakva se dosad u Hrvatskoj nije dogodila, pa nije bilo moguće isprva reagirati po nekom obrascu, a to je da se izbjegava autanje političara protiv njihove volje. I na Indexu smo imali ekstenzivne rasprave oko toga kako izvještavati o ovom slučaju pa se u prvom članku objavljenom u ponedjeljak ujutro spominje da je Hajdukovića "napao prijatelj", dok se u kasnije objavljenom portretu javnosti nepoznatijeg Mikulina jasno navodi da je on bio Hajdukovićev "partner i stranački kolega".
Shvatili smo da, nakon što je Biljana Gaća još jednom autala Hajdukovića na N1, više nema smisla za bilo kakvim eufemizmima, no istovremeno gej aspekt cijele priče nismo stavljali u prvi plan jer nam je jednostavno trebalo vremena da odlučimo kako je najbolje pristupiti svemu tome, iz čega je u konačnici i proizašao ovaj tekst. Pritom Index sigurno nije homofoban medij, nego baš obratno, a među svojim autorima ima i jedinog potpuno aut novinara i kolumnista u mainstream medijima, nekadašnjeg LGBT aktivista, potpisnika ovih redova.
Nesigurnost mainstream medija kako da pristupe ovoj priči vidi se i u intervjuu koji je novinar Marko Perožić vodio s Biljanom Gaćom na N1, primjerice, propustivši joj postaviti logično potpitanje kada je govorila o "nasilju u obitelji" i "LGBTIQ zajednici", a to je znači li to da su Hajduković i Mikulin (bili) u vezi.
Ignoriranje očitog nije moglo preživjeti
Može se reći da su mainstream mediji prvi dan oko najdelikatnijih elemenata ove cijele priče obilazili kao oko vruće kaše, više ih implicirajući nego eksplicirajući, što je ipak bolja opcija nego da su se mahnito pridružili autanju Hajdukovića i Mikulina koje su napravili policija i SDP, kao i neki desničarski portali. Lijevo-liberalni mediji su zaobilazili i direktno adresirati ovu temu jer nisu htjeli narušavati ugled ionako fragilne LGBT zajednice. S druge strane, ignoriranje očitog isto nije moglo dugoročno preživjeti jer to potkopava kredibilitet medija pa je potrebno uhvatiti se u koštac sa svim elementima ove teme, koliko god neki od njih bili neugodni ili nejasni općoj javnosti. Dapače, baš zato se njima i treba pozabaviti.
Prva je svakako homoseksualnost, i dalje svojevrsna tabu tema u hrvatskom pretežito homofobnom društvu, čiju homofobiju ništa tako dobro ne dokazuje kao izostanak većeg broja aut LGBT ljudi. Dovoljno je usporediti koliko je političara, novinara, umjetnika, profesora, celebrityja, ljudi iz policije, znanstvenika i svih ostalih sfera društva aut u zapadnim demokracijama, a koliko u Hrvatskoj. Razlog tome je to što su ta društva očito manje homofobna od hrvatskog.
Ne, LGBT ljudi nisu sveci...
Ali čak i u takvim naprednijim društvima aut LGBT ljudi nose teret uzornog predstavljanja cijele LGBT zajednice, što se zove politika respektabilnosti. Ona podrazumijeva da je potrebno prikazivati se u javnosti maltene kao savršeno ljudsko biće kako bi se heteroseksualnu, počesto i homofobnu većinu nagovorilo da prijeđe na stranu LGBT ravnopravnosti, što može biti privremeno uspješna aktivistička metoda, ali je duboko problematično jer podrazumijeva da LGBT ljudi trebaju biti sveci da bi imali jednaka prava, dok svetost od heteroseksualaca za ta ista prava nitko ne očekuje. Zato politika respektabilnosti i ne može dovesti do LGBT ravnopravnosti jer LGBT ljude svodi isključivo na ono što je prihvatljivo homofobima, za što je u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji primjer Dražen Ilinčić, omiljeni homoseksualac hrvatske desnice.
Pravo prihvaćanje LGBT ljudi, između ostaloga, znači prihvaćanje i svih njihovih ljudskih mana, prihvaćanje da su sposobni i za dobro i za zlo, kao i svi drugi ljudi, te da jednaka prava zaslužuju i "dobri" i "zli" pederi. Diskriminacija je stvaranje mišljenja o pojedincima ne na temelju njihovih osobnih kvaliteta, nego na temelju pripadnosti skupini s pretpostavljenim karakteristikama. Primjerice, kada prometnu nesreću izazove žena, onda će mnogi posprdno komentirati da je to još jedan primjer "žene za volanom", dok za prometnu nesreću koju je izazvao muškarac nitko neće isticati muški rod osobe koja je skrivila nesreću.
Diskriminacija LGBT ljudi je velika poput oceana, ona obuhvaća i stereotipe o gejevima kao uglađenima i profinjenima, što je zapravo nametanje heteroseksualne slike o gejevima koja je dijelu heteroseksualaca prihvatljiva, iako bi svakome tko je u stanju bez predrasuda koristiti zdravi razum jasno da gej ljudi mogu biti i sirovine koje pljuju po cesti. Nasuprot tome, svatko će kao samorazumljivo uzeti činjenicu da heteroseksualci mogu biti i profinjeni i sirovine te iz toga neće izvlačiti nikakve generalne zaključke o heteroseksualcima.
...ali osjećaju pritisak da moraju biti savršeni jer u protivnom štete cijeloj LGBT zajednici
Pritisak kojem su, pak, sve manjine izložene u svakom društvu izaziva ono što psiholozi nazivaju manjinski stres, koji se definira kao kronična razina stresa uzrokovana predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koje trpe pripadnici stigmatiziranih manjinskih skupina. Taj pritisak podrazumijeva i da pripadnici LGBT zajednice osjećaju da stalno moraju biti savršeni jer ako se poskliznu, onda štete ne samo sebi već svim LGBT osobama s obzirom na to da se mane jedne LGBT osobe redovito pripisuju svim LGBT osobama.
Manjinski stres, između ostaloga, objašnjava rezultate nekih istraživanja koja pokazuju da u istospolnim vezama ima čak i više nasilja nego u heteroseksualnim, u kojima također ne manjka nasilja. Razlog tome nije naravno što su gej ljudi iskonski kvarni ili nasilni, nego to što često svoje veze moraju skrivati od okoline jer su svoje formativne godine proveli pod terorom ormara itd. No dok se nasilje u heteroseksualnim vezama ne koristi za općenitu diskvalifikaciju heteroseksualaca, nasilje u istospolnim vezama se redovito koristi za općenitu diskriminaciju gejeva i lezbijki.
Dok se heteroseksualni par može pretežito nadati podršci svojih obitelji i blagonaklonosti okoline prema svojoj ljubavnoj vezi, gej ljudi na sve to ne mogu automatski računati, nego prije imaju razloga strahovati da će ih se roditelji odreći i slično. Uostalom, jeste li ikad čuli da je u Hrvatskoj na ulici verbalno ili fizički napadnut heteroseksualni par samo zato što se držao za ruke? I ako u Hrvatskoj nema homofobije, kako to da na ulici rijetko do nikad ne možemo vidjeti istospolne parove da se drže za ruke?
Žrtve obiteljskog nasilja i dalje se prečesto dočekuju s opravdavanjem nasilnika
Koliko god se u Hrvatskoj i dalje nije lako javno autati, dok je u nekakvom prijateljskom krugu ipak postignut određeni napredak u proteklih dvadesetak godina javnog LGBT aktivizma u Hrvata, vjerojatno je još teže prijaviti obiteljsko nasilje, a naročito kada je riječ o istospolnim vezama.
Sve žrtve obiteljskog nasilja se i dalje prečesto dočekuje ismijavanjem i opravdavanjem nasilnika, a kao da je posebna bešćutnost rezervirana za žrtve nasilja u istospolnim vezama, o čemu ovih dana svjedoči poplava degutantnih komentara na Hajdukovićev račun. Umjesto da mu se kao žrtvi obiteljskog nasilja, koja je konačno našla snagu da zlostavljača prijavi policiji, pruži sva moguća stranačka, ljudska i društvena podrška, on je izložen ismijavanju i linču zbog svoje vjerojatne seksualne orijentacije i zato što je uopće bio žrtva nasilja u obitelji.
Povrh toga, Hajdukovićeva hrabrost je tim veća jer on je muškarac u patrijarhalnom društvu, u kojem se podrazumijeva da je poniženje za muškarca da dobije batine, ali ni i ako on nekoga premlati. Umjesto da je obratno i da je ponižavajuće biti (obiteljski) nasilnik. Njegova je tužna šutnja zato razumljiva, iako mu dugoročno sigurno neće pomoći ni da se oporavi od nasilne veze, ni da nastavi političku karijeru.
Treba nam javni razgovor u dobroj vjeri
U ovoj priči je i dalje previše neodgovorenih pitanja, ali i previše pravih pitanja koja nisu postavljena, a trebaju biti.
Šutnja i zataškavanje nikome neće pomoći pa je Index zato odlučio i otvoriti što više delikatnih aspekata ove tematike, od homofobne diskriminacije preko medijskog nesnalaženja do specifičnosti obiteljskog nasilja u istospolnim vezama. O svemu tome treba iskreno, s potrebnom dozom obzira i u dobroj vjeri povesti javni razgovor jer to je jedini način da iz ove komplicirane i mučne priče izađe nešto dobro za hrvatsko društvo u cjelini, kao i za samog Domagoja Hajdukovića.