CRVENE zavjese su navučene i u sobi je mrak. Zatvoreno je i ne radi se. Tamni zidovi sa živopisnim uzorcima na nekim mjestima i taman strop okružuju krevet sa zaštitnom plahtom. Na zidu je ogledalo veličine kreveta. U sredini sobe je velika kada, uz nju je i umivaonik, a istaknuto mjesto u kutu zauzima visoka crvena stolica. Ovo je jedna od mnogih sličnih soba u četvrti De Wallen u središtu Amsterdama. To je gradska ''četvrt crvenih svjetiljki'', a ovu sobu redovito unajmljuje žena koja koristi profesionalno ime Foxxy Angel, piše CNN.
Ona ovu sobu, koju se obično naziva prozorom, unajmljuje od nizozemske zajednice seksualnih radnika My Red Light. Ovu 37-godišnju seksualnu radnicu može se u sobi pronaći tijekom dana kako spremna čeka klijente, obično turiste. Povlačenje zavjese je sve što treba učiniti kako bi se mnoštvu na ulici dalo do znanja da je soba spremna za posao.
"I nakon 15 godina i dalje uživam u svakom danu"
”Volim seks. Volim zarađivati novac. Prije sam radila mnogo različitih poslova, ali ovo je jedini posao koji mi se zaista sviđa”, kaže Angel, koja je u ovom poslu više od 15 godina. Njen prozor stoji 80 eura dnevno, a svaki dan ima pet ili šest klijenata, od kojih svaki plaća najmanje 50 eura. Kad njena smjena završi, s klijentima se viđa i u barovima ili klubovima, a ponekad odlazi i na lokacije za grupna iskustva.
Njena zarada ostaje samo njoj, nema šefa, odnosno odgovara samo sebi. ”I nakon 15 godina i dalje uživam u svakom danu”, govori Angel. No odlučila je da neće raditi nakon 45. godine, odnosno posvetit će se aktivizmu, boriti se za prava seksualnih radnika. Ona je, naime, gorljiva članica nizozemske unije seksualnih radnika, poznate kao PROUD. Borba je neophodna zato što Amsterdam, tvrdi Angel, nije tako liberalan prema seksualnim radnicima kao što mnogi vjeruju.
Seksualni rad u Nizozemskoj je legalan
Seksualni rad u Nizozemskoj je u određenom obliku legalan od 1830. godine, a kao legalno zanimanje postoji od 1988. Zakon iz 2000. godine stavio je ovu aktivnosti pod nadležnost općina te se traži dozvola za rad i poštovanje određenih pravila koja određuje općina.
”Biti seksualni radnik legalno je u licenciranim područjima. Moramo poštovati sva pravila, ali ona nam ne jamče sigurnost”, objašnjava Angel, dodajući kako su sve stroža zakonska regulacija i legalizacija donijele i česte policijske i općinske provjere, što često sprječava dolazak klijenata. Njoj je važna i fleksibilnost koja se omogućava drugim zanimanjima, kao što je mogućnost rada kod kuće. ”Svaki frizer ili knjigovođa može raditi kod kuće, ali mi ne možemo zato što smo seksualni radnici. Plaćamo iste poreze, moramo imati i ista prava”, rekla je Angel.
Dodatni je problem, smatra koordinatorica u PROUD-u Velvet December, što svaka općina u Nizozemskoj im pravo donositi vlastite propise, što znači da se oni razlikuju. Primjerice, općine mogu odrediti koliko će dozvola za rad izdati. ”Legalizacija nudi određenu zaštitu. Postoje mjesta koja su opasna za seksualni rad. Vjerujemo da nas policija štiti i imamo neka prava, ali još nismo punopravni”, kaže December.
Angel smatra da je slabo zaštićena činjenicom da je njeno zanimanje legalizirano. Tamo gdje je seksualni rad ilegalan, kriminaliziran ili oboje, radnici su često izloženi zlostavljanju policije, tvrdi Amnesty International. I December i Angel žele da se seksualni rad potpuno dekriminalizira, da se potpuno uklone bilo kakve kaznene prijave za seksualni rad te da se takav rad tretira kao i svaki drugi, u skladu s redovnim radnim propisima.
Jedina mjesta koja su dekriminalizirala seksualni rad su Novi Zeland i savezna država Novi Južni Wales u Australiji. Na oba mjesta seksualni rad ne podliježe kaznenom zakonu, a propisi se temelje na sigurnosti i zdravlju radnika, kao i u svim ostalim zanimanjima. Vjeruje se da je reforma na Novom Zelandu smanjila nasilje prema seksualnim radnicima, omogućila im da lakše prijavljuju zlostavljanja policiji i poboljšala stavove policije prema njima, tvrdi novozelandsko Ministarstvo pravde.
Istraživanja su također pokazala da je dekriminalizacija na Novom Zelandu omogućila seksualnim radnicima da lakše odbijaju klijente i inzistiraju na korištenju kondoma. Jedna je studija pokazala da dekriminalizacija može smanjiti diskriminaciju, kao i uskraćivanje pravde, ponižavanje i verbalno zlostavljanje. No je li i ostatak svijeta spreman krenuti im putem?
”Seksualni rad na mjestima kao što je Amsterdam često je pretjerano restriktivan bez posebnog razloga. Seksualni radnici širom svijeta traže za sebe manje kontrole i više izbora”, kaže Sally Shackleton koja u Međunarodnoj inicijativi za HIV/AIDS radi s ključnim skupinama kao što su seksualni radnici.
"Uživaju u onome što rade"
CNN je razgovarao sa šest seksualnih radnica, u dobi od 36 do 76 godina, iz pet zemalja među kojima su Brazil, Francuska, Ukrajina i Meksiko. Sve su naglasile da uživaju u onome što rade i kažu kako je to zanimanje za njih bilo stvar izbora. Objasnile su kako se seksualna industrija s vremenom promijenila, preselila na internet i u domove, te traže politiku koja će to prepoznati.
Ograničavajući faktor u nizozemskom modelu, smatra Shackleton, činjenica je da seksualni radnici moraju raditi u definiranom prostoru. S vremenom su se ti prostori smanjili i njihov broj je opao, što je ojačalo konkurenciju, a nema opcije rada kod kuće. Shackleton vjeruje da je legalizacija pomogla u smanjivanju diskriminacije i poboljšala odnose s policijom, ali ne u istoj mjeri kao na drugim mjestima.
”Dekriminalizacija je u skladu s pristupom temeljenim na pravima”, kaže Liesl Gerntholtz, zamjenica izvršnog direktora Human Rights Watcha. Istraživanje njene organizacije pokazalo je da su seksualni radnici izloženi iznudama i zlostavljanju policije, što uključuje i prisilni seks, kao i zlostavljanje od strane zdravstvenih radnika i vojske u okruženjima gdje je seksualni rad kriminaliziran.
Nedavno studija pokazala je da seksualni radnici u 33 zemlje, u kojima se suočavaju s represivnim policijskim aktivnostima kao što su uhićenje, pritvaranje, konfiskacija igala, injekcija, kondoma, premještaj ili fizičko i seksualno nasilje policajaca, imaju tri puta veće šanse iskusiti fizičko ili seksualno nasilje nego opća populacija.
"Željela bih živjeti u svijetu u kojem žene neće morati prodavati seks"
Međutim, ni legalizacija nije rješenje, smatra Gerntholtz. U srži pravne i političke reforme leži ”sporno pitanje”, odnosno činjenica da ”neki ljudi vjeruju da je seksualni rad uvredljiv za žene”. Shackleton naglašava da se tu radi o moralnim primjedbama, a ne objektivno dokazivim problemima. ”Željela bih živjeti u svijetu u kojem žene neće morati prodavati seks. No one koje to moraju ili žele raditi, moraju biti sigurne i imati pristup zdravstvenoj skrbi i zaštiti svojih prava”, rekla je Gerntholtz.
Naposljetku, prioritet seksualnih radnika, aktivista, sindikata i zakonodavaca je podizanje sigurnosti u inače rizičnom zanimanju. ”Seksualni radnici često su na prvoj liniji nasilja”, kaže Shackleton. Kod njih je i vjerojatnost da će biti HIV pozitivni 14 puta veća, često su spriječeni prijaviti kazneno djelo protiv njih, a izloženi su i iskorištavanju od strane policije.
Shackleton smatra da njihova prava i suzbijanje eksploatacije može postići radnim pristupom njihovoj profesiji, no dodala je i kako ne postoji jedinstveni pristup kojim bi se to postiglo. ”Detalje treba prilagoditi okolnostima u svakoj zemlji”, kaže Shacketon, naglašavajući da cilj zakonskih promjena ili reformi ne bi smio biti smanjivanje broja seksualnih radnika.
Gerntholtz se slaže da jednostavna promjena zakona nije rješenje. Potrebne su kampanje za podizanje javne svijesti, antidiskriminacijski zakoni i radionice s policijom i u školama. Cilj je promijeniti javnu percepciju i mišljenje o seksualnim radnicima. Kad je Angel na početku svoga rada doživjela silovanje, nije ga prijavila policiji: ”Oni bi samo rekli - ti si seksualna radnica.”
Ona i druge seksualne radnice širom svijeta bore se za promjene i svoja prava. ”Seksualni rad postao je pitanje morala, od žena se traži da se ponašaju kako se od njih očekuje. To je temeljni problem”, zaključila je Shackleton.