NISAM neki poznavatelj poljoprivrede - čak i Željko Mavrović sigurno zna barem duplo više - i nije mi ispočetka baš bilo jasno je li ova seljačka buna bila opravdana i zaslužuje li podršku. Pogotovo jer sam i sam upao u kolonu traktora iz pravca Bjelovara i vozio s njima jedno petnaest minuta, prikliješten između dva golema John Deera.
Svaki od njih mogao mi je zdrobiti auto samo da su umorni nasljednici Matije Gubeca napravili neki krivi potez na komandama tih čudovišta, s prednjim i zadnjim kotačima promjera, brat bratu, metar i pol, ako ne i više. I, naravno da ti to baš i ne djeluje pozitivno na simpatije za ovaj seljački desant na Zagreb, a ciljevi mljekara i pšeničara postanu ti još dalji i straniji.
"Uništili ste radnika, a sada hoćete i nas"
Ali, onda se čovjek vrati kući i na televiziji i portalima vidi samo jedan jedini seljački transparent i osupne te zrelost onih s kojima si se mrzovoljno drndao u koloni. Skoro ti dođe žao što s njihovim poljoprivrednim "tenkovima" nisu produžio sve do Pankretićevih ministarskih dvora. Na transparentu je pisalo: "Uništili ste radnika, a sada hoćete i nas". Paf! Nešto tako promišljeno i pametno nećeš ni slučajno čuti iz usta nijednog od prvih ljudi liberalno-lijeve opozicije.
Pa, oprostibože, ni od ljudi iz Crkve, koja je, spretno iskoristivši jalovost ovih, postala trenutno najljevija institucija u zemlji, naravno samo ako ostanemo na grbavom terenu odnosa kapital-rad. I ako joj zaboravimo dobru traktorsku prikolicu demagoškog foliranja koju je nedavno iskipala pred začuđenu hrvatsku javnost.
Što je to tako važno u toj paroli? Pa, to što ona otvara jedan problem o kojem se kod nas gotovo uopće ne govori, dok je u većini ostalih postkomunističkih zemalja tema broj jedan. To je - "gubitnici tranzicije". Riječ je o milijunskim masama za koje će vladajuće klase, ublažavajući, reći da se "nisu snašli" u kapitalizmu. Ali je zapravo prava istina da je njih snašao kapitalizam u kojem to nije ni moguće, jer "jede ljude".
Nije to, da ne griješimo dušu, zato što bi taj kapitalizam bio sam po sebi ljudožderski, iako da ne miluje, ne miluje. On takav postaje u zemljama bez političke tradicije i kulture, koje zato nisu bile sposobne izgraditi ni čestiti socijalizam, pa je sada isto i s kapitalizmom. To su zemlje u kojima je, jedva s pokojim izuzetkom, privatizacija provedena u vidu legalizirane pljačke.
"Gubitnici tranzicije"
To su zemlje u kojima se korupcija usadila u samo srce državnog poretka i otamo se ne da ni čeličnom metlom. Zemlje u kojima svemoćna osovina politika-kapital mete sve pred sobom, već sada slobodu medija, uskoro vjerojatno i sam višestranački pluralizam, A prema stanovništvu se odnosi tako da u najamni odnos uzme onoliko toga koliko joj je potrebno, dok ostatak bez milosti ispljune ne ulicu (živi spomenici te brutalnosti su trudnice i stariji od 40-50 godina).
Ali, što da ja ovdje o tome pametujem kada je, rekoh, sve rečeno na onom seljačkom transparentu. Najprije su kroz privatizaciju uništeni radnici, zatim su na red došli seljaci, žrtve visoko monopolizirane poljoprivrede, usto i dodatno devastirane blesavo pasivnim ulaskom u proces svjetske globalizacije (sve se uvozi). A kada su se seljacima u blokadi Vukovarske ulice još pridružili i studenti Filozofskog, tog novog, intelektualnog proletarija ("kognitarijat"), dobio si na dlanu sve hrvatske "gubitnike tranzicije".
U tom gubitničkom trolistu jedan list se već osušio i otpao. Radništvo je zbilja uništeno, prvenstveno zbog spomenutog glembajevskog načina privatizacije te odumiranja klasične industrijske proizvodnje i drugdje u svijetu. Ali ipak najviše jer nema nikoga tko bi ga predstavljao i štitio. Ovo posljednje je zajednička sudbina svih gubitnika tranzicije, isto je bilo nedavno sa studentskom pobunom, sada i s ovom seljačkom bunom.
Radnici su pali bez "ispaljenog metka"
Traktorskim kolonama okrenuo je leđa čak i njihov službeni predstavnik, seljački junior Željko Mavrović, a pridružio im se, podvijenog reda, tek nakon relativnog uspjeha mljekarskih puntara u Zagrebu. No, studenti i seljaci donijeli su novu kvalitetu Hrvatskoj, odlučnošću da se brane i bez tutora sa strane i umješnošću da se izbore barem za dio onoga što traže. Radnici su, pak, pali bez "ispaljenog metka".
Doduše, hendikep im je bio što se to dogodilo ratnih devedesetih, kada su se pod plaštom patriotizma događale kojekakve svinjarije, pa i ova s privatizacijom. Ali, samo to nije dovoljno objašnjenje. Iza radnika je formalno stajao vrlo jaki blok lijevih stranaka i sindikata, ali zbilja samo formalno. Jer, i on je zatvorio patriotske okice pred onim što je učinjeno radnicima, (kao što je to učinila i danas gotovo "boljševički" lijeva Crkva).
Dakle, radnici su izdani, iako bi najtočnije bilo reći da je izdaja bila obostrana, jer i oni su okrenuli leđa ovim svojim povijesnim saveznicima. I svim srcem se priklonili HDZ-u, kojem su ostali vjerni manje-više do današnjih dana, iako je ovaj tu podršku zloupotrebljavao kada god se sjetio. Zapravo su, da se ne ciframo, dobili su ono što su i zaslužili.
Ali su barem pomogli da to kukavičko iskustvo izbjegnu pobunjeni studenti, koji predstavljaju neku vrstu samonikle ljevice, pa i seljaci, koji su tradicionalno naklonjeni HDZ-u, isto kao i HSS-u, ili i više od toga. I evo ti odjednom sasvim nove dinamike u političkom životu zemlje. Rođena su dva relativno snažna punkta otpora vladajućem poretku, autonomnih i od vladajuće i od opozicijskih stranaka.
I odmah postavljaju ključna pitanja, kao gdje završava pet-šest milijardi za poljoprivredu, jer oni ih u svojim džepovima uglavnom ne vide. Kako odgovora nema, odlučili su ga sami iznuditi slanjem u srce metropole jedne motorizirane poljoprivredne divizije, i od toga može još svašta ispasti. Ali, svakako ništa loše - ne bojte se pospani i poslušni građani Republike Hrvatske.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Ranko Šuvar, Vlado Kos, Sandra Šimunović/Cropix