"Milošević je namjerno izazvao raspad bivše Jugoslavije i nezavisnost Hrvatske i Slovenije, uveo je reforme slobodnog tržišta, trudio se održati dobre odnose sa Zapadom, čak podržavajući američku stranu u Zaljevskom ratu, vodio je ratove protiv slobodnih i nezavisnih država bez mandata UN-a, a na početku je čak i podržavao aktivnosti ITCY-a. Zapadna alijansa bila je spora u suočavanju s njim, više ga tretirajući kao partnera i kolaboratora nego kao neprijatelja, sve do kasnih 90-ih. Kao antiimperijalist, Milošević nije bio ništa više uspješan, a bio je i puno manje iskren, nego kao velikosrpski nacionalist. No, ono što čini Miloševića junakom mnogima koji se protive "novom svjetskom poretku" nije bitan Miloševićeva stvarna povijesna ličnost, nego mit o njemu: on je bio komunist za konzervativce, prvak slobodne trgovine za komuniste, ratni huškač za miroljupce, čovjek koji se protivio međunarodnom zakonu za ljubitelje UN-a. Sve u svemu, paradoksalni nositelj postera za modernu koaliciju sastavljenu od suprotnosti", piše u tekstu.
Stvarni Milošević i jugoslavensko naslijeđe
Da bi se shvatio stvarni Milošević, mora se prisjetiti srpski i jugoslavenski kontekst. Milošević je bio vođa srpske secesionističke pobune protiv titoističke Jugoslavije koja je držala Srbiju pod kontrolom, navodi se. Titovi su partizani novu Jugoslaviju izgradili na ruševinama Trećeg Reicha, ali i na ruševinama velikosrpskog nacionalizma. "Partizani su u biti bili zapadno jugoslavenski pokret čije je najjače krilo bilo u Hrvatskoj: njihov vođa Tito bio je Hrvat, a hrvatska komunistička stranka mobilizirala je više partizana od ijedne jugoslavenske komunističke organizacije. Najvažniji izvor ljudstva u partizanima bili su Srbi iz Hrvatske i Bosne, ali oni su se borili pod zastavama slobodne Hrvatske i slobodne Bosne ujedinjenih u Jugoslaviju, a protiv cilja Velike Srbije koji su zagovarali njihovi antikomunistički rivali – rojalistički četnici", stoji u tekstu.
"Sjedište četnika bilo je u Srbiji, a partizani su uspjeli pokoriti Srbiju i pobijediti četnike samo uz veliku pomoć sovjeta. Pri tome su partizani srezali Srbiju na manje dijelove, a prostori koje su mnogi Srbi smatrali "srpskim zemljama" – Bosna, Makedonija, Crna Gora – postavljene su kao samostalne republike, dok su Vojvodina i Kosovo postavljene kao autonomne regije unutar Srbije", navodi se. Upravo je takva decentralizacija pri kojoj su se i republike i regije počinjale ponašati kao suvereni entiteti, taj "antisrpski ustavni poredak" bio ono što je Milošević krenuo uništiti.
Biće titoističkog komunističkog sustava koje se pobunilo protiv sustava
"Milošević je bio biće titoističkog komunističkog sustava koje se pobunilo protiv sustava. Tražio je nezavisni srpski politički put koji se nije slagao sa željama drugih Jugoslavena, uništavajući krhki titoistički sustav koji je ovisio o konsenzusu i kompromisu", stoji u tekstu. Kao takvi potezi navode se uvođenje srpskog Ustava iz 1990., efektivno odcjepljenje od Jugoslavije 1991., blokiranje izbor Stipe Mesića za predsjednika države. "No, sve je to učinjeno u ime obrane Jugoslavije. Pokušavajući izrezbariti nove srpske granice, Milošević je pokušao spojiti titoizam s velikosrpskim nacionalizmom uspostavljajući 'novu Jugoslaviju', sastavljenu isključivo od srpskog i crnogorskog entiteta. Kako je to u listopadu 1991. definirao Miloševićev ideolog Mihajlo Marković, to je značilo Srbija, Crna Gora, te dodatna srpska jedinica sastavljena od osvojenih dijelova Hrvatske i Bosne. Zemlja je trebala biti titoistička i jugoslavenska u formi, ali velikosrpska u sadržaju", argumentira se.
No, tu je Milošević naišao na probleme. "Pokušavajući pomiriti te nepomirljive stvari, Milošević se našao između dvije stolice, jer mladi ljudi u Srbiji nisu htjeli boriti se i umirati za tako konfuzne ciljeve, u "jugoslavenskoj" vojsci koja nije bila ni zaista jugoslavenska, niti je ispunjavala stvarno, otvoreno srpske ciljeve. Izmorene dezertiranjem, srpske i snage JNA od poraza u Hrvatskoj spasila je samo zapadna diplomacija, što nije bio zadnji put da su "imperijalisti" spasili antiimperijaliste". U Bosni su Miloševićevi sateliti imali jednako kontradiktoran cilj – spasiti Bosnu i istodobno se odcijepiti od nje. Srpski genocid bošnjačkih muslimana i Hrvata izazvao je žestok bosanski otpor, dok je prljavi karakter rata koji su vodili Srbi, zajedno s konfuzijom oko ciljeva i granica, još jednom osigurao srpski poraz", piše.
Intervencija
"Unatoč nespremnosti konzervativne britanske vlade Johna Majora, socijalističkog režima Francoisa Mitterranda u Francuskoj i demokratske administracije Billa Clintona u SAD-u da se suprotstave Miloševićevoj agresiji i genocidu, općesvjetsko zgražanje nad genocidom na kraju je mobiliziralo snažnu globalnu kontrastruju koja je ujedinila mišljenja diljem političkog spektra. Masakr u Srebrenici označio je početak preokreta u zapadnoj politici. NATO je napao srpske snage 1995., Clinton je onda spasio bosanske Srbe od poraza od Hrvata i Bosanaca, natjeravši Hrvate da odustanu od svog pobjedničkog niza, što je okrunjeno potpisivanjem Daytonskog sporazuma, koji je priznato državicu bosanskih Srba nastalu na genocidu, ali je uništio ideje o Velikoj Srbiji. Milošević je bio Clintonov saveznik u Daytonu, čak i obećavajući srpsku suradnju s ITCY-em. No, to se preokrenulo, a kad je Milošević pokušao provesti treću rundu etničkog čišćenja na Kosovu kasnih 90-ih, zapadna alijansa donekle je oprala svoju raniju sramotu i ovaj put poduzela odlučne korake protiv njega", navodi se u tekstu.
Otpor zapadu i licemjerno podržavanje Miloševićevog genocida
"Pokret otpora protiv Kosovskog rata na Zapadu označio je početak struganja dna "antiimperijalističke" bačve, s njenom selektivnim protivljenjem ratu (iako se nisu protivili Miloševićevom), selektivnom potporom nacionalnoj suverenosti (iako nisu podržavali suverenost Bosne ili Kosova), i selektivno poštivanje UN-ovih rezolucija (iako nisu podržavali one usmjerene protiv Miloševića. To protivljenje bilo je preteča jednako neprincipijelnom stavu "antiratnog pokreta" za Irak, koji je uključivao potporu arapskim diktatorima, iračkim sunitskim ubojicama i islamskim fundamentalističkim fašistima", uspoređuje se reakcija lijeve javnosti.
"Milošević – lažni socijalist, lažni antiimperijalist, i lažni borac za nacionalnu suverenost – i dalje je prikladan junak svima onima kojima je opozicija "Bushu i Blairu" tako apsolutna da prelazi sve druge principe – kao što su demokracija, antifašizam, ljudska prava, jednakost spolova i nacionalno pravo na samoodređenje – koji su svojedobno možda bili izvan rasprave za sve političke časne ljude. Milošević personificira vezu između komunističkih diktatura 20. stoljeća i antiameričke ljevice 21. stoljeća", zaključuje se.