DVADESET godina nakon rušenja komunizma i godinu-dvije-tri prije ulaska u Europsku uniju konačno smo spoznali: Hrvatska nije država. Ona je puka imitacija države.
Jer, da je Hrvatska istinska demokratska država, s uređenim institucijama i trodiobom vlasti, tada ne bismo trošili vrijeme na rasprave o tome kad je sud donio presudu za ratni zločin, pod čijim utjecajem i za čiji račun, ne bi se svi iščuđavali nad autokratskim izjavama premijera Sanadera, ne bi ga ministar pravosuđa branio, a šef oporbe udarao tempo, udruga sudaca ne bi se pravila luda, a predsjednik Vrhovnog suda ne bi čekao tri dana da se napokon oglasi.
Ovako, Hrvatska je potvrdila da je dvadeset godina možda išla naprijed, ali nije previše napredovala. Slučaj Branimira Glavaša nije jedini primjer. On je samo poslužio da se u periodu uzburkanih predizbornih strasti ogoli sav jad hrvatske demokracije. Jer ako nema temelja - trodiobe vlasti odnosno neovisnosti sudstva - čega onda ima?
Poodmakli stadij bolesti
Kako je u državi koja se pretvara da je na pragu Europske unije uopće moguća javna rasprava o tome zašto je sud donio neku presudu tjedan dana prije izbora? Kako je moguće da se propituju motivi, termini i namjere koje stoje iza sudske odluke, te da se presude spominju u kontekstu "unutarstranačkih obračuna", kako je to zaključio Zoran Milanović?
To su suštinska pitanja. Sve ostalo je samo ukras. Ili bolje rečeno, poodmakli stadij bolesti. Jer, Hrvatska je danas doista bolesna država i to na više razina. Vlast napada sud zbog politiziranja presude, ratni zločinac maskiran u saborskog zastupnika neometan bježi u susjednu državu i prkosi vlasti, ministar pravosuđa guta knedle diktirajući u kameru opravdanje za svog premijera, a mediji i politički analitičari zbunjeno se pitaju što se odjednom događa, odakle nevolje u raju.
Kažu da je premijer izgubio živce. Kažu da barata izjavama opasnih namjera. Kažu da je nervozan. Da pokazuje naznake autokratizma. Pa otkud im pravo da se tek sada iščuđavaju nad svime time? Nije se Sanader promijenio u ovih pet godina. Stvar je u tome da tek sada pokazuje pravo lice. I to ne čini zbog predizborne i svake druge nervoze, već bahatosti.
Milanović na Sanaderovom tragu
Upravo zbog takvog autokratskog stava može na predizbornom skupu u Puli mirne duše izjaviti kako manjine "više nisu prijetnja". "Prihvatili smo ih i smatramo da su oni šansa da pokažemo našu ljudskost", izjavio je premijer. Ljudskost? Znači li to da se više neće neljudski odnositi prema manjinama? Pokazat će im milost? Možemo očekivati da će, onako cezarovski, okrenuti palac prema gore?
I to je Hrvatska. Zemlja na pragu (bolje reći, rubu) Europe. Zemlja u kojoj predsjednik države pregovara s bjeguncima od suda. U kojoj premijer politizira policiju, upravlja pravosuđem i kritizira sudstvo. U kojoj vlast očekuje da sud tempira presude u skladu s političkim potrebama. Naposljetku, ovo je i zemlja u kojoj su se takve stvari događale i u prethodnim navratima, primjerice u procesima protiv Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača.
I ovo je zemlja u kojoj šef opozicije dugo očekivanu presudu za ratni zločin, prvi puta izrečenu saborskom zastupniku, spominje u kontekstu obračuna u HDZ-u. Zbog čega se onda svi čude Sanaderu, kad ni Milanović nije daleko od toga?
Ne treba se stoga čuditi što uvjerljivo djeluju izjave Branimira Glavaša koji tvrdi da je njegovo suđenje bio politički proces. Sjetimo se, započeo je tek njegovim izbacivanjem iz HDZ-a, odvijao se - brže ili sporije - u skladu s političkim raspoloženjem Ive Sanadera, imunitet mu se skidao ili vraćao ovisno o podršci njegove stranke HDZ-u u Saboru, a vladajuća politika na kraju mu je omogućila bijeg, jer nije na vrijeme skinula imunitet ni oduzela dokumente.
Sustav je truo do kostiju
I onda se, nakon svega, Sanader još usudi reći kako je Slovenija prepreka hrvatskom ulasku u Europsku uniju. Ovdje se ne radi o pojedinačnim slučajevima korupcije, ovo nisu sitnice poput zakonske regulative, preopterećenosti sudstva, neobrazovanosti i sporosti pravosuđa. Ovo je sustav truo do kostiju.
Ovo je država u kojoj parlament utječe na rad sudova, u kojem premijer napada sudstvo, u kojem se javnost skandalizira nad suštinskim stvarima, a vladajuća većina u saborskom istražnom povjerenstvu oslobađa bivšeg ministra obrane zbog afere kamioni, istodobno pozivajući na "kažnjavanje svih koji su ga oklevetali". Fali još samo premijer da pozove na "ljudskost" prema javnosti i opoziciji.
Da, ovo je imitacija države. I ovo o čemu se sada intenzivno raspravlja nisu tek izolirani slučajevi, incidenti, slučajnosti i nekakvo, kako to kaže predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, "prelaženje granice". Sve je to odavno u granicama - očekivanog. Sanader i njegova stranka sve otvorenije pokazuju pravo lice, odnosno javno iskazuju ono što su proteklih pet godina tajno mislili ili u potaji radili.
Zanimljivo, i u Tuđmanovo vrijeme trebalo je otprilike toliko vremena da do punog izražaja dođe karakter njegove vladavine, njegov odnos prema državi i njezinim institucijama, prema trodiobi vlasti, oporbi, medijima, Europi, pravosuđu, političkim protivnicima, građanima... I Sanader je proteklih pet godina prodavao priču o odanosti demokraciji, poštivanju institucija, suradnji s manjinama, njegovanju slobode medija, a sada se jasno vidi - ako netko još nije vidio - da se sve svodi na packe sucima, katastrofalnu medijsku sliku i "ljudskost" prema manjinama. Šokantno? Kako za koga.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Goran Mehkek, Vlado Kos / Cropix