GODINAMA se nije smjelo znati za zločine u Oluji i nakon nje. Nije se smjelo znati za famozni sastanak na Brijunima. Nitko, uključujući osumnjičene, nije smio znati da Haag krajem devedesetih istražuje Oluju. Nismo smjeli znali tko je optužen, gdje se skrivaju dokumenti i dokazi, gdje su famozni topnički dnevnici i tko ih je uništio.
Tijekom višegodišnjeg trajanja suđenja trojici generala nismo uopće znali kako teče sudski proces, već nam se u medijima sve prezentiralo iz perspektive obrane. I sada se svi čudimo kako su to naši generali osuđeni na visoke zatvorske kazne, za udruženi zločinački pothvat, za zločine o kojima se nije smjelo govoriti.
Perfidna manipulacija
Kao što je vladajuća propagandna mašinerija godinama narodu govorila da hrvatskih zločina nije bilo, tako mu sada govori da je za te zločine osuđen čitav narod. Perfidna manipulacija, tako tipična za HDZ.
Trovanje traje punih petnaest godina. U euforiji nakon Oluje jedino su Feral i Novi list donosili izvještaje o ubojstvima i pljačkama, o paleži čitavih srpskih sela i napadima na izbjegličke kolone koje su milile prema Srbiji. Državna propaganda sve to je sustavno zataškavala. A one koji su o tome izvještavali proglašavala državnim neprijateljima. Bilo je, naime, popularno lagati u interesu Hrvatske.
Izvješće HHO-a o zločinima nakon Oluje
Kad je Hrvatski helsinški odbor sastavio izvješće o zločinima nakon Oluje, pobrojao mrtve civile i spaljene kuće, tek su se malobrojni mediji usudili o tome smjeli pisati.
Potkraj devedesetih, kad se Haaško tužiteljstvo počelo zanimati za hrvatske osumnjičenike, Franjo Tuđman zabranio je bilo kakvu istragu Oluje i kontakt hrvatskih generala s istražiteljima. Da je Gotovina tada dobio priliku dati iskaz, možda ne bi zaglavio u Haagu.
Ubijte glasnika!
Državna propaganda godinama je skrivala informacije o Brijunskom sastanku, koji je sada postao okosnica presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, da bi se sada histerično upiralo prstom u Stjepana Mesića optužujući ga da je on taj krunski dokaz dostavio Haagu. Nije sporno što u transkriptu stoji, već kako se on našao u rukama "neprijatelja".
I onda, kad je napokon dignuta optužnica protiv Gotovine, vlast ga je pustila da pobjegne, nije se znalo gdje se nalazi ni tko ga skriva, tko manipulira dokazima, tko ne daje Haagu topničke dnevnike i koje bi posljedice takvo ponašanje moglo imati za optužene generale.
A sada, nakon všegodišnjeg laganja i manipuliranja, nakon medijskih izvještaja u kojima su se iznosili samo argumenti Gotovinina odvjetnika Luke Mišetića, hrvatski građani dočekali su presudu sa šokom i nevjericom.
Otkud sada zločini?
Otkud zločini kad nam nitko o njima nije govorio? Otkud udruženi zločinački pothvat, kad zločina nije bilo? Kako to da su generali osuđeni, kad je HDZ još jučer govorio da će biti oslobođeni?
Narodu toliko zatrovanom propagandom teško je sada progutati niz događaja prezentiran haškom presudom: kako se na Brijunima - pored oslobođenja teritorija - planirao egzodus Srba, kako se nakon oslobođenja taj egzodus i dogodio, kako su Srbi su otišli, a oni koji su ostali ubijeni u krevetu, kako su njihove kuće spaljene, a njihov povratak godinama je onemogućavan, te da nitko zbog toga nije kažnjen.
Kako se ne bi ljudi bacali kroz izloge
Teško je narodu sve to prihvatiti kad je državna propagadna o svemu tome godinama šutjela, pravosuđe nije procesuiralo pljačkaše i ubojice, vlast je zabranila bilo kakvo procesuiranje Oluje, a državna politika godinama govorila kako su generali nevini. Kako se onda ljudi ne bi bacali kroz izloge?
U tome su veliku ulogu odigrali isti oni mediji i novinari koji su nakon Oluje okretali glave i kamere od auta nakrcanih ukradenom srpskom robom, a sada na naslovnicama i u emisijama govore o herojima. Veliku ulogu odigrala je politika koja je pravdala hrvatske zločine i veličala hrvatske (osuđene) zločince, kao i Crkva koja je molila za hrvatske zločince.
Zločin se pravdao domoljubljem
Najmanje su krivi ljudi koji se bacaju kroz izloge. Oni koji nose Gotovinine slike i govore o bjelosvjetskoj zavjeri i nekakvom izjednačavanju Tuđmana i Miloševića. Oni su tek produkt atmosfere u kojoj se zločin pravdao domoljubljem, a laganje u interesu države proglašavalo patriotizmom.
Njihov šok je autentičan, a nevjerica prirodna. Samo, jesu li šokirani i oni koji su ubijali starce, palili njihove kuće, pljačkali njihovu imovinu i fizički prijetili svakom srpskom povratniku? Nose li i oni na reveru sliku generala koji će robijati (i) zbog onoga što su oni učinili? Imaju li grižnju savjesti? Da, sigurno...