U POŽARIMA, potresima, poplavama i drugim nepogodama prvi na mjesto događaja dolaze vatrogasci. Oni spašavaju ljudske živote i štite imovinu, a zakonski su obvezni u 60 sekundi napustiti vatrogasni dom i uputiti se na intervenciju. Osim pravila koja poštuju, supetarski vatrogasci kažu da osjećaju moralnu obvezu i potrebu biti što bolji u svom poslu.
Ljubav prema vatrogastvu na Supetru često se prenosila obiteljski, a danas njihov DVD broji oko 160 članova u kojem je 65 operativaca. Zapovjednik supetarskih vatrogasaca Nikola Martinić-Dragan Peruzo ponosan je na rad i obrazovanje svoje zajednice. "Imamo 58 vatrogasaca koje smo stipendirali i koji su završili školu za profesionalce. To je praktički skoro pedeset posto, što je vrlo impresivna brojka. Mislim da smo po tome možda i najbolji u Hrvatskoj", kaže zapovjednik.
Prije godinu dana uselili su se u novi, moderno opremljeni dom koji je bio san mnogih generacija vatrogasaca na Supetru. Od tada je to operativno središte vatrogasne službe i civilne zaštite otoka Brača te centar za obuku i edukaciju mladih vatrogasaca. U domu je, kaže zapovjednik, mlada uigrana ekipa koja radi smjene od 24 sata, nakon kojih su slobodni 72 sata. No, tijekom ljetne sezone često su u pripravi te zbog požara na intervenciju odlaze i slobodnim danima.
Naša novinarka spuštala se konopom s vatrogasnog tornja
Njihov dan započinje u sedam sati ujutro kada pregledavaju opremu i vozila. Vatrogasci u Supetru ne postrojavaju se, već, kako zapovjednik kaže, zadatke podijele uz kavu i razgovor. Mnogi su u zabludi, priča nam zapovjednik, da vatrogasci ne rade ništa kada nemaju intervencije. No, njihov dan je, uvjerili smo se i sami, poprilično zatrpan obvezama. Uz radne zadatke koji su im dodijeljeni hijerarhijski, dva puta dnevno prolaze vatrogasne vježbe kako bi izvedba na terenu bila što uspješnija. Uz to, svakodnevno se educiraju i dopunjuju svoje znanje.
Kako bismo testirali težinu vježbi i ovog posla, obukli smo vatrogasno odijelo, stavili zaštitnu opremu i krenuli s edukacijom. U prvoj vježbi morali smo se spustiti s vatrogasnog tornja kako bismo pobjegli od požara. Uz pomoć vatrogaskinje Mateje Aničić i zapovjednika smjene Ivana Kusanovića teoretski smo savladali spuštanje. No, kada smo se popeli na prvi kat, uhvatila nas je panika. Vatrogasci su nam čuvali leđa, a uz njihovu podršku i motivaciju uspješno smo odradili vježbu.
Na prvu je sve izgledalo lako, ali pobijediti strah i visjeti na konopu pomoću kojeg se sami trebamo spustiti nije bilo jednostavno. Nakon što smo pobijedili strah od visine, čekala nas je fizički zahtjevnija akcija.
Vatrogasac na intervenciju nikada ne ide sam, stoga smo sa svojim partnerom odradili vježbu sigurnog ulaska u požar u zatvorenom prostoru. Dobili smo posebne maske koje su spojene na aparat s kisikom. Vodom smo po zapovijedi gasili vatru, a kako se i sami ne bismo zapalili, morali smo se zaštititi vodom. Za kraj intervencije, kako bismo se ohladili, dobili smo hladni tuš.
Nakon vježbi svaki vatrogasac treba imati vrijeme za dnevni odmor, što smo premoreni jedva dočekali. Nakon ručka i odmora ponovno su nas čekale vatrogasne vježbe, ali i edukacija o dijelovima požara, vremenskoj prognozi i utjecaju vjetra na požar. Moramo priznati kako nam je jednostavnije bilo izvesti vježbu. Smjena od 24 sata bez intervencije za nas je bila izazovna, a osim što smo pomakli osobne granice, dobili smo i upalu mišića zbog fizičkih zahtjevnosti akcija.
Zapovjednik Peruzo: Prošle godine je odustalo sedam vatrogasaca
Zapovjednik Peruzo ispričao nam je kako se mnogi vatrogasci ne mogu nositi s težinom ovog posla. Uz taj problem, u većini vatrogasnih zajednica nedostaje radne snage, najčešće zbog malih plaća. Opasan i zahtjevan posao vatrogasac osjeti tek na prvoj intervenciji. Budući da zahtjevnost posla ne prate primanja, sve manje mladih bira taj posao. Tijekom prošle godine sedam vatrogasaca u njihovoj zajednici odustalo je od tog poziva.
"U svibnju su se na razini države zbog promjene sistematizacije povećale plaće. Bolje da ne pričam kakve su bile prije. Sada jedan vatrogasac mjesečno može zaraditi oko 1000 eura, dok sezonci neto zarade 600 eura. U našem DVD-u potrudili smo se pronaći način da im s dodacima osiguramo još 200 eura, no to ne mogu svi", rekao je zapovjednik.
Jedna od sezonaca je mlada vatrogaskinja Barbara Svrtan koja je u Supetar stigla iz Osijeka igrom slučaja, nakon što je tu boravila dva tjedna u programu dislokacije. Oduvijek je znala da će se baviti ovim poslom, ali je, kaže, često nailazila na predrasude muškaraca kako taj posao nije za žene.
To ju nije zaustavilo da postane profesionalna vatrogaskinja, a kaže kako se među supetarske kolege uklopila kao da ih zna cijeli život. "Prihvatili su me kao svoju, bez ikakvih predrasuda. Imam zadatke koji su mi dodijeljeni po funkciji i toga se pridržavam. Jedino smo imali mali problem u komunikaciji kada su u pitanju dalmatinske riječi. Najmanje sam razumjela nazive za povrće, no sad sam već naučila", smije se Svrtan koja je dodala kako moraš voljeti svoj posao i imati empatije prema drugima da bi bio dobar vatrogasac.
Vatrogasac Kusanović: Moja kći se boji svakog odlaska na intervenciju
Visina primanja u ovom poslu, pričaju nam vatrogasci, ne smije biti presudna. Po njima su niti vodilje ljubav i empatija, a često će i reći kako to nije posao, već način života. Na Supetru su mnoge generacije odgojene upravo u vatrogasnom domu. No, zapovjednik smjene Ivan Kusanović dječački san o vatrogastvu prvi je ostvario u svojoj obitelji.
Kao dijete ispunio je pristupnicu za DVD, u sedmom razredu osnovne škole zaposlio se kao telefonist, a s osamnaest godina postao je vatrogasac. Ljubav je, kaže, rasla sama, a dječački san postao je stvarnost. Danas je zapovjednik smjene s trideset tri godine, a vatrogastvo mu je prvi i zadnji posao.
"Čim sam ušao u vatrogasni dom prvi put, shvatio sam da želim to raditi cijeli život. Ovo je način života za mene. Što se tiče financijske strane, ne bih to nikada radio, ali ona nije presudna. Ono što me drži su želja za pružanjem pomoći i adrenalin koji donosi ovo zanimanje", rekao je Kusanović.
Život vatrogasca na otoku s njim proživljava i njegova obitelj. Sa suprugom ima kćer, a uskoro će dobiti i sina. Opasne situacije u kojima se svakodnevno nalazi najteže doživljava njegova desetogodišnja kći.
"Ona često na televiziji vidi da je poginuo vatrogasac i to joj stvara paniku i strah. Prije nekoliko dana se rasplakala govoreći 'tata će umrijeti'. Svaki put nakon intervencije moram joj se što prije javiti kako bih je smirio. Već je velika i razumije što se događa i dosta vremena provodimo razgovarajući s njom kako bi prihvatila moj posao."
Strah od opasnosti je svladao s kolegama profesionalnim vatrogascima s kojima radi od 2002. godine. Nakon povratka s teže intervencije, poput prometnih nesreća, podrška su jedni drugima. Smatra ih drugom obitelji.
"Znamo kako dišemo. Iskusni smo, znamo koliko tko može. Kad sam njima okružen na terenu, nemam nikakav strah, uz njih sam siguran. I da nešto pođe po zlu, bilo tko od njih će reagirati. Uvijek osjećam strahopoštovanje prema intervenciji, ali da se bojim, ne bih ovo radio. Za nas se uvijek govorilo kako idemo tamo odakle drugi bježe", kazao je Kusanović.
Produžena ruka vatrogascima na terenu su voc operateri koji pomoću GPS-a navode svoje kolege do požara i upozoravaju ih na ono što ih čeka kada dođu na požarište. "Sve zapovijedi prolaze preko mene. Ja zapovjedniku po potrebi podižem smjenu. Kada dođu na teren, ja sam njegove oči i uši. Ako treba pozvati druge službe, to je također moj posao", rekao nam je Ivor Zlatar, voditelj voc operatera.
Peruzo: Spašavali smo kolegicu
Supetarske vatrogasce najčešće nervoznim čine dojave o prometnim nesrećama. Kada tim izlazi na teren, priča nam zapovjednik Peruzo, u glavi im se vrti misao "samo da nije netko naš". Do dolaska na intervenciju prolaze dogovor i zaduženja, a kada stignu, priča završava i započinje akcija.
Najteža intervencija za zapovjednika Peruza bila je dojava o teškoj prometnoj nesreći u kojoj je nastradala vatrogaskinja i supruga njegovog kolege. Trenutak u kojem te ne smiju svladati emocije, priča nam, za njega je bio veliki test.
"Tada sam od sebe dao 120 posto na terenu. Zadnji atom snage uložio sam u to da sve prođe kako treba. Na svu sreću, kolega nije bio u timu. Ona je bila u jako lošem stanju. Helikopterom smo je prebacili u KBC Split. Ja sam bio s njom i cijelo vrijeme sam razmišljao o tome jesam li svaki potez napravio precizno jer se radilo o kralježnici", ispričao je zapovjednik te dodao kako se čudom nakon 40 dana probudila iz kome.
Po izlasku iz bolnice vatrogaskinja je neko vrijeme provela u toplicama. Nakon dugog oporavka ekipa iz DVD-a vatrogasnim vozilom vratila ju je doma. Od tada, priča nam zapovjednik, ona svake godine na taj datum slavi svoj drugi rođendan.
Jedna od prometnih nesreća povezala ga je s brazilsko-njemačkom obitelji. Na povjerenje su mu ostavili dvoje male djece dok su se roditelji oporavljali u bolnici. "Kada smo u intervenciji spašavali majku, ona me zamolila da joj čuvam djecu. Iako smo trenirani da se ne vežemo za intervenciju, ja sam to prekršio i djecu poveo sa sobom u vatrogasni dom. Danas zbog te odluke imam iskrene prijatelje do kraja života koji su me na godišnjicu nesreće posjetili ovdje u Supetru."
Od fizičkih i emocionalno iscrpnih intervencija vatrogasci se oporavljaju na razne načine. No prva stvar nakon svake intervencije je iscrpna analiza koju vodi zapovjednik. Nakon toga, pričaju nam, pjesmom i humorom liječe sve probleme. Ako im je potreban razgovor, zapovjednik kaže kako im je uvijek dostupna pomoć.
Vatrogasci: Ne smatramo se herojima
Zapovjednik Peruzo jedan je od najmlađih zapovjednika u Hrvatskoj, koji godišnje sudjeluje u prosjeku u 300 intervencija. Najduža intervencija je trajala više od 20 dana, kada je gasio veliki požar na Braču 2011. godine. Njegov rad potkrijepile su i mnoge nagrade koje je dobio tijekom svoje karijere. Bio je vatrogasac godine, a za spašavanje brazilsko-njemačke četveročlane obitelji ovi vatrogasci dobitnici su nagrade Ponos Hrvatske. Uz te dvije velike nagrade, smjestili su se i pokloni najmlađih posjetitelja vatrogasnog doma.
Zbog obavljanja svog posla u javnosti su često nazivani herojima i junacima. No, oni te titule, kažu, zapravo i ne vole. Pričaju nam kako su samo obični ljudi koji rade svoj posao najbolje što mogu i za to su plaćeni. "Ne smatram se herojem i ta titula obično dolazi sezonski. Nakon što se svjetla reflektora ugase, zaborave nas. Pogotovo političari, iako se to ne odnosi na našu lokalnu samoupravu", smatra Peurzo te dodaje:
"Ako se netko treba smatrati herojem, to su dobrovoljni vatrogasci koji svoju obitelj i posao ostavljaju kako bi nama došli pomoći i time ugrožavaju svoj život na terenu. A moram napomenuti kako imaju puno manju razinu zaštite, osiguranja i treninga. Vatra ne prepoznaje tko je dobrovoljni, a tko profesionalni vatrogasac. U jednakoj smo opasnosti."
Kako postati vatrogasac?
Nakon srednjoškolskog obrazovanja, kako bi netko postao vatrogasac, treba upisati školovanje za odrasle u Državnoj vatrogasnoj školi. Odjeljenja su, kaže zapovjednik, u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu, a moguće je izabrati između vatrogasnog tehničara i vatrogasca. "Nakon toga imate sve certifikate kako biste bili vatrogasac, s tim da za rukovođenje intervencija postoji stručni ispit kojim se stječu posebne ovlasti u Hrvatskoj. U Dalmaciji je još obavezno da zapovjednici imaju i navođenje zračnim koordinacijama i zračnim snagama", objasnio je zapovjednik.
Od prošle godine vatrogasci imaju priliku upisati i fakultet, odnosno preddiplomski i diplomski studij na Forenzici. "Mi trenutno imamo četiri polaznika na tom studiju i to sve stipendiramo u iznosu 100%."
U prosjeku je potrebno tri do pet godina da bi vatrogasac samostalno mogao izaći na težu intervenciju i eventualno rukovoditi manjim brojem ljudi. Uz obrazovanje, bez motivacije, odricanja i empatije, ne mogu uspjeti u ovom poslu.