PUTIN je čvrsto odlučio da će do kraja godine, ili bolje rečeno do pravoslavnog Božića, osvojiti Bahmut. I po mogućnosti što više teritorija Donjecke oblasti. A sve to kako bi pred blagdane ruskoj javnosti mogao reći kako se ratna sreća ponovno okreće na rusku stranu.
Nakon mjeseci i mjeseci loših vijesti ruski će mediji važnost okupacije Bahmuta prenapuhati otprilike kao što su ukrajinski i zapadni mediji prenapuhali važnost oslobađanja grada Hersona. No ne ratuje se samo na bojištu. Još se veće i važnije bitke vode u pozadini. Kroz medije za potporu ruske, ukrajinske i zapadne javnosti.
Za razliku od Hersona, oslobađanje Melitopolja bi zaista imalo strateški značaj
Zbog toga ne čudi da su prošli tjedan iz Ukrajine stizale oprečne i zbog toga vrlo zbunjujuće informacije. Prvi set informacija odnosio se na najave da ukrajinska vojska čeka dolazak jače zime i nižih temperatura koje će smrznuti tlo, kako bi pokrenula veliku zimsku ofenzivu. Kao najvjerojatniji pravac ofenzive navodi se Melitopolj. Ako bi se ofenziva uspješno odvijala, sekundarni cilj bi bio izbijanje na obale Azovskog mora.
Poučeni iskustvom takvih najava i hersonske ofenzive, mnogi analitičari sumnjaju da Ukrajinci ponovno žele navući ruske snage na neko područje pa potom napasti drugdje. S druge strane, oslobađanjem Melitopolja ukrajinsko bojište bi se za Ruse podijelilo na dvije cjeline, a opskrba Krima bi ovisila isključivo o Krimskom mostu i trajektima. Za razliku od Hersona, oslobađanje Melitopolja bi zaista imalo strateški značaj i dovelo Ukrajince puno bliže pobjedi.
Ne zna se početak, ali zna se cilj ruske ofenzive
Istovremeno, ukrajinski politički i vojni vrh u brojnim medijskim nastupima tvrde kako ruska vojska planira veliku ofenzivu za početak iduće godine. Izjave o tome dali su predsjednik Zelenski, ministar obrane Reznikov, zapovjednik oružanih snaga general Zalužni i načelnik kopnenih snaga general Sirskij. Jedino malo istupanje u svim tim izjavama bilo je vjerojatno vrijeme početka ofenzive. Ministar Reznikov je veliku rusku ofenzivu predvidio za veljaču, a svi ostali već za siječanj. A kao glavni cilj svi navode - Kijev.
General Zalužni ustvrdio je da "Rusi pripremaju novih 200 tisuća vojnika. Ne sumnjam da će ponovo pokušati napasti Kijev". Da bi Rusi osvojili grad veličine Kijeva, koji će Ukrajinci odlučno braniti, 200 tisuća vojnika nije ni približno dovoljno. Samo za usporedbu, Crvena armija je 1945. godine osvojila Berlin s više od dva milijuna vojnika. Grad je branilo oko 500 tisuća Nijemaca. Tadašnji Berlin nije bio puno veći od današnjeg Kijeva.
Ruska vojska je zadnja dva veća grada (Sjeverodonjeck i Lisičansk) osvojila još u srpnju. Od tada je izgubila mnoge velike gradove i velik teritorij. Bahmut pokušava osvojiti već četiri i pol mjeseca, a tek su došli do prvih kuća na najistočnijem dijelu grada.
Povrh toga, ukrajinska vojska više nije ni nalik na onu iz veljače. Iako nakon deset mjeseci borbi podjednako iscrpljena kao i ruska, ukrajinska vojska je neusporedivo bolje naoružana, opremljena i uvježbana nego na početku godine. Stoga bi se ponovni pokušaj osvajanja Kijeva vrlo brzo pretvorio u ogromni ruski neuspjeh. Znaju to u Moskvi, ali i u Kijevu.
Pa zašto onda ukrajinski politički i vojni vrh najavljuju nešto što se neće dogoditi?
Vrlo jednostavno – da bi privukli pažnju zapadne javnosti. Blagdansko raspoloženje zasigurno nije pogodno vrijeme za ratne vijesti. Europljani su poprilično zamoreni ukrajinskim ratom, ali i posljedicama - energetskom krizom, inflacijom kojoj se ne nazire kraj i mogućnom ekonomskom krizom.
Svakodnevne vijesti o ratu koji neće tako brzo završiti u ovo vrijeme kad u Europi svi žele biti u optimističnom blagdanskom raspoloženju poprilično iritiraju građane. U Kijevu se više boje gubitka podrške Zapada nego ruskih tenkova. Jer bez konstantnog dotoka oružja i streljiva te novca stanje na ukrajinskom bojištu vrlo brzo bi se okrenulo u rusku korist.
Kao što se vrlo brzo može promijeniti i u našem okruženju. Izjava zamjenika predsjednika Odbora Državne dume za međunarodne poslove Alekseja Čepa, da se Srbija može priključiti Rusiji u svako vrijeme ako je takva volja naroda, shvaćena je više kao šala, ili glupost. Iskustvo zadnjih četrdeset i pet godina dokazuje da u ovom dijelu Europe nema dovoljno glupih ideja koje se nisu pokušale ostvariti.
Počevši s Memorandumom SANU-a i idejom stvaranja Velike Srbije, koji je objavljen u rujnu 1986. U početku olako shvaćen od političara izvan Srbije, pet godina kasnije bio je temelj za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.
Trenutno je vrlo aktualna ideja srpskog sveta unutar koje se, između ostalog, pokušava dokinuti samostalnost Crne Gore i ponovno je pripojiti Srbiji.
Možda se danas izjava Alekseja Čepa čini glupom i neostvarivom, no ako se politička kriza oko Kosova okrene u korist Prištine, a Europska unija konačno jasno stavi do znanja Beogradu da je ovakva pozicija Srbije prema Rusiji neprihvatljiva (recimo prekidom pregovora o pristupanju EU, ponovnim uvođenjem putnih viza i prekidom financiranja europskih projekata), pred zid stavljen Vučić (ili njegov nasljednik) mogao bi se potpuno okrenuti Moskvi. Pa bi onda i neki oblik konfederacije, sličan kakav ima Bjelorusija prema Rusiji, postao vrlo izgledan. I eto nam ruske vojske na granicama.
Zašto Ukrajini ne bismo poslali oružje?
Možda bi o tome mogli promisliti i u opoziciji, naročito oni koji su glasali protiv hrvatskog učešća u obuci ukrajinskih vojnika. Sitno dnevno politikantstvo potaknuto željom da se barem na neki način napakosti HDZ-u, rezultiralo je da Hrvatski sabor nije izglasao uključivanje Hrvatske u europsku misiju EUMAM Ukrain.
Pa kad već ne možemo obučavati Ukrajince, red bi bio da im pošaljemo što više oružja. Za početak svih 14 i ovako poprilično dotrajalih transportnih helikoptera Mi-8. Pa bismo recimo mogli poslati i nešto dodatnog topništva. Sigurno po skladištima ima još topova M-46 od 130 mm. Moralo bi ih biti jer sigurno nismo Ukrajincima dali svih osamdesetak. Ili haubice M-84 NORA od 152 mm. Hrvatska vojska i ovako prelazi na kalibar 155 mm. I svih osam (ako su uopće ispravne) samovoznih haubica 2S1 Gvozdika.
Nama to oružje ništa ne znači jer Hrvatska vojska ima tek nešto više od 14 djelatnih vojnih osoba (časnika, dočasnika i vojnika), od čega je niti 11 tisuća u kopnenoj vojsci. Pa kako smo odavno ukinuli obvezu služenja vojnog roka, nemamo ni pričuvu, sa svim tim oružjem ne bi imao tko ratovati. A Ukrajincima bi jako dobro došlo.
Imamo mi još puno starog i neperspektivnog naoružanja koje bismo mogli pokloniti Ukrajincima. A bome ima i nešto novog. Recimo da Ukrajincima damo pola naših Patrija. Hrvatska vojska i ovako ne zna što bi sa svih 126 komada. Pa Ukrajincima damo 60. I ovako trunu negdje na nekim livadama.
I najbolje od svega, Milanović i združena lijevo-desna opozicija to ne može spriječiti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala