Sramim se što sam državni uhljeb

Foto: 123rf

ČEMU sve najgore? Evo, ja sjedim u toplom uredu. Nije bogzna što bogato uređen, ali je toplo. Vani pada prvi ovogodišnji snijeg. Četvrti je siječanj i svako malo netko uđe u ured i čestita mi novu godinu. Poželi sreće, zdravlja i već u tom tonu i ode. A ja se vratim Facebooku i čitam kako su ljudi proveli najluđu noć u godini. Bacim noge na stol, pogledam kroz prozor i uživam. Vratim se malo na
index.hr, pa pokoji slični medij ili jednostavno odem u drugi ured da vidim kako su kolege. Pogled na sat i uskoro je gablec. Trideset minuta koje provodim u restoranu gdje je sve po deset kuna. Tri vrste gableca svaki dan i to po deset kuna. Vratim se u ured, sjednem, bacim noge na stol i nastavim uživati u snijegu koji polako pada.

Da, ja sam državni službenik. ili uhljeb, kako bi mnogi rekli, no mene ne smeta. Jesam, uhljeb sam i prokleto mi je dosadno. Igrom slučaja prije osam godina se tražio državni službenik, javio sam se na natječaj bez ikakvih očekivanja, bio na testiranju i razgovoru i dobio posao. Nakon deset godina u privatnom sektoru, ni nakon osam godina nisam siguran da je sve ovo java. Još sam kao u snu iz kojeg ću se probuditi zaleđen negdje na autocesti, gladan, bez kune u džepu. Istina, nije ni sad plaća bolja, štoviše, manja je, ali me nitko ne tjera, ne pita ništa. Nisam probao, ali da ne dođem na posao pet dana, vjerojatno nikome ništa.

Zašto se javljam? Iskreno sam počeo razmišljati o odlasku iz Hrvatske. Tražim svaki dan posao u Austriji ili Njemačkoj, bilo što. Osjećam na sebi da sam se ulijenio. Stiže i višak kilograma. Ukratko, od četrdeset radnih sati tjedno, radim možda osam. I samome mi je ponekad glupo sjediti u uredu i gledati kroz prozor ili u monitor jer sam svjestan da gubim vrijeme, gubim život i ne pridonosim ničemu. Sramim se što sam se ikada javio na onaj natječaj jer doista nisam očekivao nešto ovakvo.

Umirem od dosade

Nisam društveno angažiran pa da imam hobi ili nešto slično. Umirem od dosade i žalosno je da i sam znam da je tome tako, ali iz ove čarolije nema izlaza.

Prijatelji rade u privatnom sektoru i svakodnevno slušam priče kako nisu dobili plaću, ukidaju se putni troškovi, režu se prekovremeni... I oni traže posao u inozemstvu. Kada sam u povjerenju jednom prijatelju, koji je otišao voziti kamion u Njemačku, rekao da i sam planiram otići, doslovno je poludio.

Ni dva mjeseca kasnije ne vjeruje da razmišljam u ovom pravcu. Da ženi kažem o čemu razmišljam, vjerojatno bih sutradan potpisivao papire za rastavu braka. I maločas je stigao SMS s pitanjem tog istog prijatelja je li sam ozbiljan. Jesam, odgovaram mu. Jer ja sam doista zreo za jednu kvalitetnu promjenu u životu.

Znam da će sada netko reći pa što ne odem? I doista, zašto ne odem. Imam relativno mladu obitelj.

Polako ludim

Osim žene imam i kćer od šest godina koja me svaki dan dočeka pred vratima kuće. Nasmije se i tada si postavim pitanje je li ima tih novaca koji mogu platiti ovu ljepotu? Naučen sam raditi i po petnaest sati dnevno i kada se taj ritam pretvori u nešto ovakvo, postaviš si pitanje. Polako ludiš. Nije ovo hvalisanje, već iznošenje činjenica da je u Hrvatskoj doista tako. Dobiješ plaću da se doista samo pojaviš na „poslu“. I to je sve. A što je još žalosnije, nisam jedini. Takvih je previše.

Pokušao sam nešto i promijeniti. Uvesti neke promjene u rad gdje bi se vidno uštedio papir, toneri, telefonski računi, uredski materijali u svim oblicima, pa čak i smanjio broj ljudi. Kada stariji odu u mirovinu preraspodjelom posla na nekoliko ljudi ne treba zapošljavati nove ljude. U ladici leže elaborati o promjenama, ali kada izađem na hodnik, izgubim volju reći bilo što. Ne trebam govoriti koliko sam puta bio kod nadređenih i predlagao promjene. Čak sam i preskakao hijerarhiju i pisao direktno u Ministarstvo. Uzalud. Nisam ni odgovora dobio. Štoviše, imam osjećaj da izazivam kontra efekt.

Biti bivši uhljeb?

Neki dan gledam film Serpico i vidim sebe. Trudim se pognuti glavu, biti doista uhljeb, ali meni to ne ide. I mlati nas država smanjenjem plaće, ukidanjem povlastica, putnih troškova, božićnica, regresa... Ali još nitko nije dao otkaz. Nitko nije otišao, a ljudi cvile da nije dobro. Pognu glavu i idu dalje. Sjede u svojim uredima. Vrijeme ide, planiraju se mirovine. Prihvaćaju sve i svašta samo da ih nitko ništa ne pita, ne dira. Ništa ne diraj, ne mijenjaj, ne traži, ne očekuj. Prihvati tekovinu takva kakva je. Ostavi moju kavu ujutro od sedam do osam, čitanje novina do devet, planiranje gableca u jedanaest, spremanje kući u pola tri, godišnji odmor od tri tjedna u komadu bez da se spomeneš posla.

Mogao bih pričekati ove reforme koje se najavljuju. Možda će Ministar biti stručna osoba kojoj bih mogao plasirati svoje ideje i mogućnosti. Da, mogao bih. Vjerovati u Petar Pana. Nadati se da će biti nešto drugačije za godinu dana. Mogao bih. Da se ujutro na kavi ne spominju imena novih ravnatelja, voditelja, načelnika, upravitelja... Mogao bih vjerovati da će se nešto promijeniti u Hrvatskoj. A isto bih tako mogao spakirati svoje stvari, otići u Austriju i tamo raditi četrdeset sati tjedno, razvijati ideje koje će imati plodno tlo jer će netko imati sluha za uštedu, napredak, boljitak. Da, mogao bih biti nešto za što Hrvatska još nije spremna. Biti bivši uhljeb.