Foto: Igor Šoban/ Pixsell
NAKON što se danima o tome pisalo, Aleksandar Vučić stigao je u posjet Hrvatskoj. Dolazak srpskog predsjednika više je sličio na najavu kakvog nogometnog derbija, a ne na najobičniji državnički posjet predsjednika jedne države.
U pauzi dok su se prepucavali s Vučićem ili njegovim ideološkim megafonom Aleksandrom Vulinom, hrvatski su političari jasno demonstrirali neslaganje između Vlade i predsjednice koje nam već mjesecima (neuspješno) pokušavaju sakriti.
Tako su Krstičević i Plenković govorili o isprici, odnosno mogućoj ratnoj odšteti, da bi im Kolinda preko ureda sasvim otvoreno kazala kako ni eventualna Vučićeva isprika niti ratna odšteta za razaranje Hrvatske nisu teme.
Prosvjed bez šatoraša
Da ne ostane samo na prepucavanju Zagreba i Beograda, odnosno na otrovnim strelicama na relaciji Kolinda - Vlada pobrinuli su se ratni veterani koji su svemu dali ustaško-ulički štih.
"Izdaja", "Pupovčeva milicija", "Eto vam Vučić" među ostalim parolama vikalo je nekoliko stotina mahom starijih prosvjednika. No od onih koji su bili puno su se više isticali oni koji nisu bili na prosvjedu. Nije tako na Trgu ni kod Kamenitih vrata (HDZ-ova vlada zabranila im je prosvjed na Markovu trgu) bilo nikoga od glavnih veterana šatora. Ni Đure Glogoškog koji nije bio razgovorljiv zadnjih dana, ni Josipa Klemma kojemu se ljuti žena, ni predsjedničinog savjetnika Deura, a ni ministra Medveda kojemu je valjda veća prijetnja za državu Bojan Glavašević ili ratni kolega Matić od bivšeg četnika Vučića.
>> Kako su Kolinda i Vučić potpuno ponizili hrvatsku desnicu
A u sjeni svih tih prepucavanja događali su se susreti. Kolinde i Vučića, Plenkovića i Vučića pa Vučića i Jandrokovića i tako dalje. Što će to sve značiti za hrvatsko-srpske odnose? Je li riječ o novom početku ili o još jednom u nizu sastanaka koji dobro izgledaju na papiru, ali u praksi ničemu ne služe? Tko je u ovom malom diplomatsko-političkom ratu pobijedio, kome ovi susreti više koriste? To su samo neka pitanja koja smo probali saznati u razgovoru s Aleksandrom Popovom, srpskim političkim analitičarem i dopredsjednikom Igmanske inicijative za Srbiju, regionalne mreže za pomirenje.
"Prvo želim reći da je jedna od karakteristika tog susreta da je posjeta bila udarna vijest, umjesto da to bude rutinska vijest. To najviše govori našim odnosima koji su došli do veoma niske točke još od rata, a ja se nadam da ne mogu biti gori", kaže Popov na početku razgovora za Index.
"Jedno od pitanja bilo je i je li ta posjeta iznuđena, govorilo se da je sa strane netko posredovao da se Vučića pozove. Predsjednica Kolinda je to negirala, ali ostao je taj dojam, posebno jer je postojao šum u vezi između Pantovčaka i Banskih dvora", kaže Popov za Index.
"Vulin i Krstičević su kao braća blizanci"
"Bilo je malo podmetanja klipova između ministara obrane, mi kao da imamo braću blizance u ministrima vojske. Onda je premijer to digao na još jednu veću stepenicu kad je potegao pitanje ratne odštete. Kao da se činilo da su iz hrvatske vlade stizali potezi koji bi trebali smanjiti značaj posjete, ako je već ne mogu onemogućiti. To se može gledati iz stajališta vaše unutarnje politike jer tu postoje šumovi između predsjednice i vlade. Ali možete gledati i u kontekstu naših međusobnih odnosa, gdje ni naša strana nije bila nimalo blaža kad je odgovarala na neke poruke iz Zagreba. Dapače, neke su naše poruke bile agresivnije, tu je prednjačio Vulin", kaže Popov.
"Kako je bilo upozorenja nekih ministara da Vučić ne bi trebao ići u posjetu, to je još više izdramatizirano. Mislim da je na dobitku Kolinda Grabar Kitarović, ali isto tako na dobitku je i Vučić jer je pokazao hrabrost i došao u nepovoljnoj atmosferi, gdje ga se čekalo s nezgodnim pitanjima i zahtjevima. Čini se da je jedini gubitnik premijer Plenković koji je bio defenzivan. Problem je u tome da kad mi govorimo o međusobnim odnosima, mi gledamo tko je na dobitku, a tko na gubitku, kao da je riječ o sportskom natjecanju, a ne da je zapravo riječ o tome da ljudi koji su političare izabrali očekuju od njih da se ponašaju odgovorno i da rješavaju gomilu problema, i naših i vaših. Oni to ne rade, samo podgrijavaju atmosferu", kaže Popov.
"Sva ova pitanja o kojima se danas pričalo, sve se to moglo odavno riješiti da je postojala politička volja. Primjerice, pitanje granice, o kojem postoji zajednička komisija. Imali smo dva stava, Hrvatske da se ide na katastarski princip i Srbije da se ide sredinom Dunava. Kad smo vidjeli da imamo dva nepomirljiva stava, trebalo je ići na međunarodne institucije. Je li to trebala biti arbitraža, iako je Hrvatska opečena, ili međunarodni sud pravde, u svakom slučaju to se moglo odavno riješiti", kaže Popov.
Pitanja koja proizlaze iz rata, smatra Popov, nešto su posve drugo.
"Otvorena pitanja koja izlaze iz ratova devedesetih su teža jer imaju emotivnu notu, naprimjer pitanje nestalih. Ali i tu je problem jer pristupamo sportski, s brojkama, ovoliko Hrvata, ovoliko Srba. Ali to su ljudi koji imaju svoje ime i prezime kao i obitelji koje imaju pravo saznati što se njima desilo, a ne da se gledaju nacionalnosti", kaže Popov i dodaje kako sve žrtve zaslužuju satisfakciju.
Što čeka hrvatsko - srpske odnose?
O budućnosti odnosa ovaj politički analitičar nije optimističan.
"Pitanje je što možemo očekivati. Ovo može biti šansa za novi početak kad bi postojala iskrena politička volja političara s obje strane. Ali nažalost, ona ne postoji. Imamo primjer iz lipnja 2016. kada su se sreli tadašnji premijer Vučić i Kolinda u Dalju te potpisali deklaraciju. Tu su navedena sva ova pitanja. Nakon toga, umjesto da se krene u njihovo rješavanje, nije se ni osušila tinta na toj deklaraciji, a krenula je salva optužbi s jedne i druge strane. Pa smo čak uspjeli to ljeto razmijeniti šest međusobnih oštrih nota. Predsjednik Vučić je rekao da će svojim suradnicima kazati da prekinu oštru retoriku prema Zagrebu, ali mislim da će to teško ići. Oni sigurno te izjave nisu davali na svoju ruku. Da su solo radili, dobili bi crveni karton i letjeli iz momčadi. Čak kad bi se i kojim slučajem dogodilo to da se zauzda drugi ešalon političara, dovoljno bi bilo da iz Hrvatske stigne neka loša poruka i da odmah počnu prepucavanja te da nastavimo tamo gdje smo stali", kaže Popov.
"Zarobljenici prošlosti"
Hrvatska i Srbija su, smatra ovaj analitičar, zarobljenici prošlosti i to zbog političara kojima to odgovara.
"Mislim da smo mi građani zarobljenici prošlosti jer političarima odgovara ovakvo stanje, to je gorivo na kojem oni opstaju. Sve poruke koje naš ministar obrane upućuje Hrvatskoj, ili vaš Srbiji, one su za unutarnju upotrebu. Mi kao da se stalno nalazimo u nekim predizbornim kampanjama tako da se na ovaj način i jedni i drugi predstavljaju kao zaštitnici svoje nacije, a zapravo tako beru političke poene. Ključna pitanja koja su važna, korupcija, nezaposlenost, nepostojanje vladavine prava... to se gura pod tepih, a ovo se gura u prvi plan. Tu je problem, a očekuje se da Bruxelles ima autoritet da obje strane ukori i natjera da se ponašaju dobrosusjedski. Tim prije što je Hrvatska članica EU-a, a mi smo za ulazak. Ali EU se bavi svojim unutarnjim problemima", smatra on.
Pitali smo ga i je li se Vučić trebao ispričati zbog govora u Glini 1995. godine.
"Mislim da su raniji predsjednici činili takve posjete. Bojim se da bi to ovdje nekome izgledalo licemjerno. Iskreno govoreći, ne znam. On bi vjerojatno opet s hrvatske strane bio protumačen kao licemjer. Nisam siguran koliki bi bio efekt, nisam siguran da bi to nešto promijenilo. Druga je stvar s ljudima koji nemaju ratnu prošlost, kao što su Tadić i Josipović, to ima drugu težinu. Ovdje je stvar drugačije prirode pa nisam siguran kakav bi bio efekt", zaključio je Aleksandar Popov.