VIŠE od 400 ljudi je napustilo Herson od Božića, nakon naglog povećanja intenziteta ruskog bombardiranja grada. Među njima su Elena i njene tri kćeri, koje su napustile grad vlakom u evakuaciji koju je omogućila ukrajinska vlada, piše BBC.
Nika, 13-godišnja Elenina kći, objema je rukama napravila oblik srca, mašući na pozdrav svojoj najboljoj prijateljici Inni, koja je bila pritisnuta uz staklenu pregradu koja dijeli predvorje željezničke postaje u Hersonu od čekaonice. Nekoliko trenutaka ranije zagrlile su se i zaplakale. Inna je poljubila Asiju, žutog psa jazavčara umotanog u toplu deku kojeg je Nika nosila u naručju.
Djevojke nisu znale kada bi se opet mogle vidjeti. Nikina obitelj napuštala je Herson, ne znajući gdje će na kraju završiti. Prvi cilj im je doći u grad Hmeljnicki na zapadu zemlje uz nadu da će tamo dobiti pomoć. Proteklih nekoliko dana u Hersonu jednostavno je bilo previše za Nikinu majku Elenu.
"Ne možemo više"
"Prije su nas (ruske snage) granatirale sedam do deset puta dnevno, sada je to 70-80 puta, cijeli dan. Prestrašno je. Volim Ukrajinu i svoj dragi grad. Ali moramo ići", kazala je Elena. Stotine ljudi odlaze same, a golema kolona automobila čeka na kontrolnoj točki koja vodi iz Hersona.
U koloni je puno prestravljenih civila. Jedna od njih je i Irina Antonenko, koja je bila u suzama kada su novinari BBC-ja prišli njezinom autu da razgovaraju s njom. "Ne možemo više. Granatiranje je tako intenzivno. Ostali smo cijelo ovo vrijeme i mislili da će proći i da ćemo imati sreće. Ali pogodili su kuću do naše, a granatirana je i očeva kuća", rekla je.
Irina planira otputovati u Krivij Rih, grad u središnjoj Ukrajini gdje ima obitelj. Trenutne scene iz Hersona s u potpunoj suprotnosti s radošću stanovnika nakon oslobađanja grada 11. studenog. U blizini mjesta gdje se mnoštvo okupilo mašući ukrajinskim zastavama, kako bi proslavilo oslobađanje od ruske kontrole, minobacački napad na Badnjak ostavio je jedanaest mrtvih i desetke ozlijeđenih.
Rusi gađaju s istočne obale Dnjepra
Među poginulima su socijalna radnica, mesar i žena koja je prodavala mobilne SIM kartice, odnosno obični ljudi koji su radili ili posjećivali središnju gradsku tržnicu. Ukrajinska vlada navodi da je Herson tog dana 41 put gađan minobacačima. Rusi pucaju s istočne obale rijeke Dnjepar, kamo su se povukli, što znači da je plovni put de facto postao linija bojišnice na jugu Ukrajine.
Herson je strateški važna regija, koja se često naziva vratima Krima. Mnogi analitičari tvrde da je Rusija tamo sada prisiljena zauzeti obrambenu poziciju. Ipak, teško je pretpostaviti što pokušavaju ostvariti granatiranjem Hersona. Osim minobacačkih granata, upotrebljavaju i zapaljivo streljivo.
Također je nejasno pokušava li ukrajinska vojska vratiti kontrolu nad područjima na istočnoj obali rijeke. U gradu gotovo ne postoji predah od neprestanog zvuka minobacačkih napada. 56-godišnji Serhij je ubijen dok je spavao, kad je njegov dom pogodila granata.
"Moram se oporaviti i podići njezinu djecu"
Dan nakon njegove smrti 82-godišnja majka Tamara je u ruševinama došla tražiti njegovu putovnicu. Trebao joj je dokument kako bi mogla preuzeti njegovo tijelo iz mrtvačnice. "Imala sam osjećaj da će nešto poći po zlu tog dana. Jer sam razgovarala s njim (preko telefona) i nagovarala ga da izađe iz kuće. Nije i to je bilo to. Životi su nam uništeni", rekla je uplakana žena.
Želja stare majke da sinu omogući dostojanstven oproštaj opasna je jer nijedan dio Hersona nije siguran. 39-godišnja volonterka Crvenog križa Viktoria poginula je u eksploziji minobacačke granate nedaleko od sjedišta organizacije u Hersonu. Njezina majka Ljudmila je novinarima pokazala medalju časti koju je Viktoria dobila.
"Jako sam sretna što je pomogla mnogim ljudima. Bila je tako ljubazna. Ali to je i bolno za mene. Moram se oporaviti i podići njezino dvoje djece. Kažem im da trebaju biti ponosni na svoju majku jer je heroj", kazala je. Viktoria je živjela u podzemnom skloništu Crvenog križa sa svojih dvoje djece. Oni nastavljaju živjeti ondje, gdje im skupina volontera pruža utjehu i zaštitu.
Više od 10.000 civila još uvijek živi u Hersonu
"Kad netko tako blizak umre, teško je. Ali ako odustanemo i prestanemo, onda bi njezina smrt bila uzaludna. Radimo na tome da ljudi žive. Sve ostalo je sporedno", rekao je volonter Dmitro, Viktorijin prijatelj. Stanovnici Hersona moraju biti spremni na to da su njihove obitelji i prijatelji svakog trenutka izloženi opasnosti.
Kad nekoliko trenutaka kasnije eksplodira još bombi, Dmitro nervozno hoda pokušavajući dozvati svoju ženu. Ima dvoje djece. "Oni ne žele otići. Oni se brinu za mene, a ja za njih. Tako živimo. Ono što me najviše ljuti je to što oni (ruske snage) uvijek gađaju civilnu infrastrukturu. Kuće, stambene blokove, kotlovnice. Nemoguće je razumjeti logiku iza ovih napada", rekao je Dmitro.
"Skoro nikad nemamo struje ili vode. Ponekad dođe nakratko i opet nestane zbog granatiranja. Noću je jako zastrašujuće. Ipak, još uvijek imamo plina i možemo se ugrijati", ističe Larisa, stanovnica Hersona. Deseci tisuća civila još uvijek žive u Hersonu, ali ih je regionalna uprava barem dva puta ovaj tjedan pozvala da odu. Herson je grad izložen nemilosrdnim i neselektivnim napadima.