Foto: FAH, Index
POJAVLJUJU se uz ovu poreznu reformu i tiha pitanja: „Kada će veće mirovine?“ Kada? Nikada. Tehnički, bit će neka povećanja, ali taman da srede onih 1-2% koliko inflacija godišnje udara euro, pa i za njega vezanu kunu. Objektivno – mirovine će biti sve niže i niže.
Ako spadate u onu grupu koja je prešla 40 i gledate svoje roditelje kako razvlače s malim mirovinama – budite svjesni da, ako sami nešto ne napravite, imat ćete još manje. Kroz dvadeset godina, mirovinski sustav će u nas ovisiti ponajviše o državi i „pumpanjima“ od strane proračuna.
Za kojeg je pitanje tko će ga puniti.
Priča je stara preko 100 godina – Njemačka je u drugoj polovini XIX. stoljeća pod upravom „željeznog kancelara“ Otta von Bismarcka. Iako se borio protiv socijademokracije, Bismarcku je jasno da velike socijalne razlike škode državi i dovode do potencijalnih revolucionarnih težnji.
Tako u svojim memoarima Bismarck kaže: „Gospoda demokrati (socijaldemokrati) uzaludno će svirati flautu kada narod shvati da se vladari brinu za njegovo dobro.“
Njemačka uvodi prvo državno penzijsko osiguranje u svijetu, 1889. godine. Ono što se danas manje zna – državna mirovina se dobivala kada navršite 70 godina. Pri čemu je prosječan ljudski vijek tada u Njemačkoj iznosio nekih 45 godina. U fondove su uplaćivali napola radnici i napola poslodavci – međutim, doživjeti 70 je već bio uspjeh, a onda ste statistički mogli očekivati nekoliko godina uživanja u mirovini. Sličan sustav, s istim godinama, uvela je početkom prošlog stoljeća i Velika Britanija.
Jasno vam je – danas je stvar sasvim drugačija. Iako se u mirovinu ide s 65 (žene nešto ranije, no to se izjednačava), imate prilično veliku mogućnost doživjeti mirovinu – i onda statistički živjeti još dvadesetak godina, u budućnosti i dulje. Ono što se postavlja kao pitanje je – tko će vam tu mirovinu plaćati?
Kako je bilo u doba Jugoslavije?
Neki će se naravno sjetiti – u doba Jugoslavije mirovine su postotno u odnosu na plaću bile veće. Međutim, ta država je koristila činjenicu da se broj radnika rapidno povećavao – od 1945. nadalje, ljudi su masovno napuštali sela i dolazili raditi u gradove. Seljaci, koji su nekada činili velik dio stanovništva – nisu imali pravo na mirovinu do sredine 80-tih (obrtnici do negdje 60-tih). U takvim uvjetima, kada svake godine ima sve više radnika, a u mirovinu ne odlazi toliko ljudi – klasičan mirovinski sustav funkcionira.
Oni koji se pitaju gdje su njihove uplate od tada – kratak odgovor: nigdje. Ne postoje. Tadašnji mirovinski sustav je bio Pay-As-You- Go, potpuni sustav generacijske solidarnosti, dakle uplate su išle tadašnjim umirovljenicima – s planom da novi radnici uplaćuju novim umirovljenicima.
Dakle, taj model u biti nije „fond“, nešto gdje se sakupljaju novci i ulaže se, već običan račun gdje se uplaćuje od strane radnika i dijeli onima u mirovini.
Hrvatska – do 2000. godine
Hrvatska u prvih deset godina neovisnosti nasljeđuje jugoslavenski model mirovina – uplaćuje se u fond, a onda se iz tog fonda mirovine dijele za taj mjesec. Međutim, ne samo da nema novih radnika, već i povećan broj radnika ide u mirovinu – ljudi koji su se zaposlili 50-tih, u doba najvećeg jačanja jugoslavenske privrede, dolaze u razdoblje pune mirovine. Uza to, pretvorba i privatizacija su takvi kakvi su – mnoge firme propadaju, a ljudi se šalju u prijevremene mirovine.
Uključuju se u isplate i brojne braniteljske mirovine – Hrvatska, za razliku od bivše države koja je ratne invalide na sve načine uključivala u radni proces, gura branitelje u mirovine.
Devedesetih se deseci tisuća ljudi nalaze u novim prijevremenim, civilnim invalidskim i braniteljskim mirovinama i sustav mirovina postaje neodrživ. Prosječna mirovina uvelike pada – jednostavno, nema toliko novih radnika koji bi je uplaćivali. Dodatno, brojne plaće su male, ako imate malu plaću, male su i uplate u mirovinski sustav.
Nemojte misliti da je to napravljeno slučajno – ljudi u mirovini su pasivni, ne počinju nikakve revolucije i uglavnom glasaju za postojeće vladajuće stranke, pa još je Bismarck govorio: "Kad budemo imali 700.000 sitnih umirovljenika koji će od države primati svoju mirovinu... kad oni budu mogli izgubiti makar 115 do 200 maraka ... i to ne budu mogli spriječiti, uvjeren sam, kad učinite ovaj sitni ustupak, onda ćete naučiti običnog građanina da u Reichu vidi dobrotvornu ustanovu" (citirano prema: Vlado Puljiz, Bismarckove socijalne reforme).
Hrvatska – nakon 2000. godine
Mirovinski sustav se pokušava učiniti održivim nakon 2000. tako da se mirovina dijeli na I. stup – sustav generacijske solidarnosti (uplaćujete, a sutra će drugi vama uplaćivati) i II. stup – kapitalna štednja, gdje štedite na posebnom računu, fondovi ulažu i kapitaliziraju vašu štednju i od toga biste trebali imati dio mirovine. Uveden je i III. dobrovoljni stup, za koji država daje čak i neke poticaje.
Dakle, umjesto da dajete 20% postojećim umirovljenicima, dajete 15%, a 5% ide na vaš osobni račun – i plan kaže da bi taj odnos trebao biti sve veći u korist drugog stupa, a razliku postojećim umirovljenicima će davati Državni proračun. No, stvari su sve gore – sada praktično pola novca za mirovine dolazi izravno iz proračuna, dakle iz poreza se vuče debelo preko te razlike od 5% uplata.
Podaci na stranicama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje su jasni: „Mirovinsko osiguranje financira se: prihodima od doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (53,76%) i općim prihodima iz proračuna (45,76%) (…) vlastitim i ostalim prihodima (0,48%).“
Mislite li da će stvari ići na bolje? Neće. Kao prvo, Drugi mirovinski stup (vaša osobna štednja) trebao bi već biti duplo veći – negdje 9-10% mirovinskih uplata, kako bi vam mogao osigurati nekakve prihode u starosti. Većina tu ima jako male novce.
Budućnost nije dobra
Tko je imao srednju ili dobru mirovinu – imao je. Sadašnjim generacijama, ništa se dobroga ne piše: država je u dugovima i sad je pitanje koliko će uopće moći financirati i sadašnje mirovine, jer doći će dan kada se krediti neće moći tako lako dobivati. Drugo, sve je manje ljudi – svaki autobus s radnicima koji odlazi za Njemačku, odvlači radnike koji će umjesto u naš, puniti austrijske ili njemačke penzijske fondove.
Da bi stvari bile gore, još uvijek puno ljudi ide u prijevremene mirovine, radi potpunog raspada privrede mnogi gledaju kako što prije u mirovinu. Do 65. godine na kraju ostaju raditi uglavnom u javnim službama.
Realno gledano – kroz 20-30 godina bit će znatno manje onih koji uplaćuju u fondove nego što ih radi danas. Država se neće moći vječno zaduživati – znači, pitanje je koliko će moći pumpati mirovinske fondove, a II. stup, uza uplate od 5%, neće vam značiti skoro ništa. Mirovina, i to ona puna starosna mirovina bit će samo malo bolja socijalna pomoć. Osim naravno ako Hrvatska postane razvijena i bogata zemlja, gdje su plaće visoke i puno ljudi radi, no kolika je šansa za to?
Trebala bi potpuna promjena političke, gospodarske i druge klime da bi se stvari tako promijenile. Uključivo i (što je najteže) promjena mentaliteta ljudi.
Kako onda njemački i američki penzioneri?
Ukoliko živite negdje na obali, ili čak u Osijeku ili Vukovaru koje dotiču riječni kruzeri – možete vidjeti velik broj američkih, njemačkih i drugih turista u kako se to politički korektno kaže, „trećoj dobi“. Kako oni imaju? Pa Amerikanci osim državnog su često uplaćivali u 1-2 privatna mirovinska fonda (nešto slično našem III. stupu), kupovali dionice stabilnih firmi i imali poneko životno osiguranje te umirovljenjem uživaju u plodovima svojih ulaganja.
Njemačka radi sve većeg broja radnika (a po procjenama novih radnika će im trebati narednih 20-tak godina, za dalje valjda nemaju procjene) osigurava pristojne državne mirovine, no i prosječan Nijemac uredno ulaže na još par mjesta, kako bi svoje umirovljeničke dane popunio dodatnim prihodima.
U jednoj Hrvatskoj, ako ne ulažete dodatno, ako se niste osigurali apartmanima, ako nemate kuću na selu gdje se možete povući i živjeti uz bitno manje troškove – nemate se nadati nečemu puno većem od malo bolje socijale. Današnje mirovine će izgledati visoke i debele prema onome što će država isplaćivati kroz 20 ili 30 godina. Tko se nije pripremio, a to znači odvajati barem 1000-1500 kuna mjesečno u trajniji kapital, ako ne i više – neće dobro proći.
Nemate te novce i nemate pojma odakle vam? Mislite li da će za 20 godina ikoga biti briga za to što Hrvatska svojim građanima nije omogućila stanje u kojem će imati pristojne plaće, pa time i moći izdvajati za mirovinu? Pa Hrvati upravo i biraju politiku koja ne želi stvarne reforme.
Hrvatska vlast građanima je ponudila stagnaciju i preživljavanje, a građani su objeručke prihvatili upravo stagnaciju i preživljavanje, jer poduzetništvo se smatra „lopovskim“, stručno usavršavanje „čudnim“, a razlike temeljem rada nečim što se treba debelo oporezovati „da bi svi imali jednako“. Bez razvoja, bez uvođenja suvremenih industrija i suvremenih uslužnih djelatnosti, bez snažnog razvoja onih grana koje jamče dobre plaće – nema tko uplaćivati. Sezonski radnik u turizmu ili onaj tko radi za malu plaću u trgovini, ne uplaćuje dovoljno u fondove, trebaju vam stotine tisuća ljudi koji rade za neke pristojne novce da bi mirovine bile također pristojne.
Stoga će, čini se, kroz 20-30 godina i svi imati jednako – nekakvu socijalnu pomoć koja će se zvati mirovinom. Osim naravno, ako se sami ne pobrinete za svoje financije, bilo boljim poslom, bilo drugačijim poslom, bilo odlaskom tamo gdje vam nude više. Nemojte se samo žaliti da vas netko nije upozorio – oslanjati se na državu da će vam osigurati pristojnu mirovinu je manje vjerojatno nego da s dvije zadnje plaće odete u Vegas i zavrtite rulet nadajući se sreći.
A što s onima mlađima od 40? Ti će već vidjeti što se događa, pa hrvatsku državnu mirovinu neće ni očekivati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala