Foto: Hina, YouTube
IAKO je to slabo poznato, Donald Trump sa svojim "vatrom i bijesom" nije prvi predsjednik SAD-a koji je zaprijetio Sjevernoj Koreji nuklearnim ratom.
Naime, na početku Korejskog rata - koji je, vrijedi podsjetiti, počela Sjeverna Koreja invazijom na svoju južnu susjedu, američku saveznicu - kada je na stranu Sjevera u rat ušla Kina te se činilo da će poraziti koaliciju Ujedinjenih naroda predvođenu SAD-om, predsjednik Harry Truman otvoreno je zaprijetio ovim dvjema neprijateljskim zemljama nuklearnim napadom.
>> Trump u rješavanju krize sa Sjevernom Korejom ima tri opcije, a nijedna nije dobra
I Truman je prijetio Sjevernoj Koreji nuklearnim ratom
"Uvijek postoji aktivno razmatranje njene primjene (atomske bombe). Ali ja je ne želim upotrijebiti. To je užasno oružje...", odgovorio je Truman na novinarsko pitanje o nuklearnoj opciji, a na dodatno pitanje o ciljevima koje bi eventualno pogodila, odvratio je da je to "stvar o kojoj će vojni ljudi odlučiti".
Iako je Bijela kuća istog dana poslala priopćenje u kojem je pojasnila da je "razmatranje upotrebe bilo kojeg oružja uvijek implicitno u posjedovanju tog oružja", ali da predsjednik nije "dao takvu autorizaciju za upotrebu atomske bombe", već je bilo kasno da se zaustavi skandal. Podrška Korejskom ratu u cjelini pala je i među američkim glasačima i među američkim saveznicima u UN-u.
Debakl je postao udžbenički primjer kako ne voditi nuklearnu diplomaciju - sve do Trumpa i njegovih "vatre i bijesa" 67 godina kasnije, piše Paul Mason za Guardian. A nakon šestog sjevernokorejskog nuklearnog testiranja u nizu, čini se da je Trump spreman produbiti štetu: proziva Južnu Koreju zbog "udovoljavanja" Sjevernoj Koreji, prijeti Kini i drugim trgovinskim partnerima Sjeverne Koreje sankcijama i upozorava da ova zemlja "razumije samo jednu stvar" - silu.
Nuklearni "jastrebovi" svejedno nisu upotrijebili ovo oružje
Trump ustvari već desetljećima pokazuje istovremenu fascinaciju nuklearnim oružjem i zabrinjavajuće nerazumijevanje koncepta uzajamnog odvraćanja od njegovog korištenja. Ali on definitivno nije jedini - za dio američke desnice, tzv. "jastrebove", nuklearni rat je uvijek bio mogućnost koju su aktivno razmatrali. Diplomat Paul Nitze, koji je osobno svjedočio nuklearnom napadu na Hirošimu 1945., bio je iznenađen činjenicom da su mnogi u blizini samog udara atomske bombe preživjeli i da broj mrtvih i ranjenih nije bio dramatično veći od posljedica konvencionalnog bombardiranja Dresdena i Berlina.
Iako je pred kraj života postao zagovornik nuklearnog razoružanja, veći dio svoje karijere tvrdio je da SAD mora vjerovati da može povesti, preživjeti i pobijediti u nuklearnom ratu ako ga zaista želi odvratiti. Čini se da na isti način rezonira i sam Trump, zajedno s nekim njegovim nedavno smijenjenim savjetnicima poput Stevea Bannona, koji je po svemu sudeći utuvio Trumpu u glavu ideju da iskoristi Sjevernu Koreju za posredni sukob s Kinom.
Ali američki nuklearni "jastrebovi" od Trumana do Busha starijeg nikad nisu inicirali nuklearni rat. Čak i najagresivniji među njima razumjeli su da imaju odgovornost za čitav međunarodni sustav u kojem SAD ima ključnu ulogu. Kad je taj sustav postao "unipolaran" nakon raspada Sovjetskog saveza, njihove iluzije o apsolutnoj globalnoj moći SAD-a barem su okončale fantazije o nuklearnom uništenju, tvrdi Mason.
Zaokret Južne Koreje i uspon Kine
Paradiranje balističkim projektilima i nuklearno testiranje bilo je za slabiće poput Sjeverne Koreje. Ali SAD je sada taj koji ispada slabić, a Trumpova retorika to savršeno ilustrira.
Klimava demokracija u Južnoj Koreji svejedno se pokazala učinkovitijom od američke kad je bivša predsjednica Park Geun-hje smijenjena nakon masovnih prosvjeda, zbog optužbi puno manje ozbiljnih od onih koje se u javnosti pripisuju Trumpu. Novi južnokorejski predsjednik Mun Džae-in osvojio je vlast na temelju obećanja da će ukinuti zakone o nacionalnoj sigurnosti kojima se vršila represija nad ljevicom, voditi vanjsku politiku neovisnu o Washingtonu, težiti pomirenju sa Sjevernom Korejom i zaustaviti razmještanje američkog proturaketnog štita THAAD - iako je od ovog posljednjeg odustao nakon novih provokativnih poteza Pjongjanga.
Lijevi zaokret u južnokorejskoj politici dijelom je posljedica shvaćanja da SAD više nije unipolarni svjetski hegemon i da Kina postaje novi hegemon na Pacifiku, kao i Rusija u "Euroaziji". Unipolarni svijet sve više zamjenjuje kaotični, multipolarni sustav u kojem ove dvije sile imaju sve veću ulogu.
Nuklearni napad naučio bi Kinu i Rusiju da mogu učiniti isto
Što ako ipak dođe do nuklearnog konflikta? Recimo, u slučaju da Kim Jong-un odluči ispaliti projektil s nuklearnom bojevom glavom prema Japanu ili Guamu? Trump će vjerojatno odgovoriti s dvije ili tri nuklearne bombe na sjevernokorejske vojne mete, uključujući njenu mornaricu. Uslijedit će kratki, ali razorni konvencionalni rat u kojem će biti uništen Seul i veći dio Sjeverne Koreje. Šokirana Kina bi shvatila da je gadno pogriješila u procjeni i suzdržala bi se od ulaska u rat. Ovaj scenarij bi, unatoč nebrojenim žrtvama, vjerojatno bio najmanje loš mogući ishod prvog nuklearnog napada nakon 1945.
Ali koju bi lekciju iz toga izvukle Kina i Rusija? Vjerojatno onu da nuklearno oružje mogu uspješno iskoristiti za vlastite geopolitičke ciljeve - i da nuklearno uništenje nije moralno neprihvatljivo. U svijetu u kojem moć SAD-a slabi, rušenje nuklearnog tabua učinilo bi svijet mnogo opasnijim: i izravno, iz očitih razloga, i neizravno, budući da bi uspostava novog multipolarnog sustava koji bi bio utemeljen na sporazumima i konsenzusu postala znatno teža. Posljedice bi bile nesagledive.
Bannon, koji je u Bijeloj kući vodio hladni rat s bivšim generalima - H.R. McMasterom, Johnom Kellyjem i Jimom Mattisom - etiketirao ih je kao sklone racionalizaciji i kompromisu. Ali u ovakvim okolnostima kompromis je racionalan, zaključuje Mason. To ne znači prestati promicati demokraciju u zemljama poput Sjeverne Koreje i Kine ili jednostrano povući svoje vojne snage - ali znači početi ozbiljno razgovarati s drugom stranom.