U HRVATSKOJ ne postoje zakoni da bi ih se suci pridržavali, nego da bi ih kažnjenici u zatvorima bolje iskorištavali. Kako bi mogli odlaziti na redovite i produljene vikende, na godišnje odmore u skladu s radnim zakonodavstvom, na liječničke preglede, terapije i operacije, na čuvanje djeteta ili pak na običnu šetnju po špici i ispijanje kavice u društvu rodbine i prijatelja.
Zbog čega ljudi uopće odlaze u zatvor? Kad u njima ionako samo krate vrijeme između slobodnih vikenda. Čemu služi zatvorska kazna kad nedugo po ulasku u ćeliju - nakon što su se mjesecima bježali ili se godinama branili sa slobode - osuđenici koriste brojne zakonske mogućnosti da iz nje što prije izađu? Pa eto, Hrvoje Žužić samo odlazi na noćenje u Remetinec, dok dane provodi na liječenjima, terapijama i u šetnji po zagrebačkoj špici.
Osuđeni ubojica i bivši vojni policajac Vinko Budiša, višegodišnje suđenje proveo je na slobodi, izrečena mu je kazna taman tolika da ne mora iz sudnice direktno u zatvor, tri puta odgađao odlazak u izdržavanje kazne, potom se sklonio u psihijatrijsku ustanovu, pa neko vrijeme bježao, da bi nakon samo šest mjeseci provedenih u ćeliji dobio mjesec dana odmora - "radi sređivanja stanja u obitelji".
Zatvorski "radni staž"
Hrvoje Petrač, osuđeni otmičar djece i navodni nositelj organiziranog kriminala u Hrvatskoj, koristi produljene vikende u šoping centrima i po zagorskim vikendicama, čekajući da mu se odobri jednomjesečni zasluženi godišnji odmor. "On je zaposlen u zatvoru, dobrovoljno, na održavanju i čišćenju ribnjaka. I sada čekamo da ga njegov poslodavac, upravitelj zatvora, pusti na odmor", objasnio je Petračev odvjetnik, koji nas nažalost nije izvijestio hoće li Petraču taj rad biti upisan u radnu knjižicu, hoće li mu se brojati kao radni staž, ali još važnije, nije objasnio kako može uopće izaći na slobodu kad nije izdržao polovicu kazne. No, to je briga suca, a ne odvjetnika.
Petračev kompanjon Ivica Mateković, onaj koji je nakon otmice sina generala Zagorca bježao po Srbiji i Bundeku, a onda osuđen na sedam godina zatvora, nedavno je iz ponovljenog pokušaja dobio dvomjesečni dopust radi čuvanja djece. Pažljiva gesta. Majka je bolesna, kao i očevi roditelji, pa socijalna država izlazi u susret i pušta osuđenog otmičara i bjegunca od pravde da vodi djecu u vrtić. To se zove resocijalizacija.
U čemu je bit kazne?
Skoro bi se moglo reći da ona odlazi u zatvor na vikende, dok ostatak vremena uživa u slobodi: obavio je sva moguća liječenja i terapije, pa čak i one plastične, dobio 20 kilograma, uspio je ishoditi čak i maksimum od godinu dana dopusta u komadu. Više je vremena proveo u birtiji, nego u ćeliji.
I sve je to u skladu sa zakonom.
I to što je Srđan Mlađan odlazio na vikende, i to čak 20 puta, a sve dok 21. put nije poludio. Ali dobro, ne prijeti opasnost da će Norac ili Orešković nekog ubiti, oni su svoje već obavili u ratu, ali pustiti šefa mafije, notorne bjegunce, patološke ubojice i kriminalce na slobodu, da organiziraju poslove (ili "poslove"), da odmaraju (od čega?) i(li) da svojom prisutnošću unose strepnju i nesigurnost među građane, zastrašujuća je praksa hrvatskog pravosuđa.
Nažalost, ona je sasvim u skladu sa zakonom. Ali kakvu poruku ona šalje? Što hrvatski građani mogu pomisliti kad ljude osuđene zbog najtežih zločina već nakon par mjeseci počnu sretati u šoping centrima, na gradskim ulicama, u omiljenim kafićima i restoranima? Opuštene, nasmiješene, relaksirane, nimalo traumatizirane, da ne kažemo, pokajane. Zbog čega osuđenici za ubojstva i otmice imaju pravo (odnosno privilegiju) na slobodne vikende? U čemu je onda bit kazne?
Razbijmo učmalu svakodnevnicu
Prijetnja zatvorom postala je očito smijurija. Za "celebrity" osuđenike pogotovo. Za sinove bogatih očeva, za bogate poduzetnike na rubu kriminala, za njihove trabante, za bahate ratne veterane, višestruke ratne zločince. Teže je dobiti slobodan vikend u nekoj firmi, u trgovačkom lancu, tvornici, kafiću, nego u zatvoru. Borimo se za slobodne nedjelje u trgovini? Zatvorenici su se za svoje već izborili.
I što onda predstavlja zatvor? Mjesto gdje se izoliraju oni koji su se ogriješili o zakone, gdje imaju priliku pokajati se, razmisliti o tome što su učinili, što im je to trebalo, shvate da im to više nikad neće pasti na pamet? Riječju, da shvate zatvor kao kaznu?
Treba vidjeti onog tko će biti dovoljno lud i hrabar da djecu uči kako će, ako nešto krivo naprave, otići u zatvor. Ismijat ga u facu. To je sada plandovanje. Razbijanje učmale svakodnevnice na špici, odmor od napornog vikenda, obaveza koju se mora izvršiti dok se čeka odlazak na dopust. Ali eto, što se mora, nije teško.