DOK RUSKA agresija na Ukrajinu traje već 12 dana, teze koje je ruski propagandni stroj plasirao u javnost kao opravdanje za svoju "specijalnu vojnu operaciju" i dalje naveliko cirkuliraju društvenim mrežama i u javnosti općenito. U interesu Rusije je, naravno, skrenuti pažnju sa svojih izglednih ratnih zločina - od same agresije do neselektivnog bombardiranja civilnog stanovništva - na teze o navodnoj ukrajinskoj (i zapadnoj) odgovornosti za ovaj rat.
Stoga smo se u serijalu tekstova odlučili pozabaviti najzastupljenijim optužbama na račun Ukrajine koje dolaze od ruskog režima ili od njegovih simpatizera i apologeta te što je moguće objektivnije pokušati utvrditi jesu li istinite.
>> IZ MINUTE U MINUTU Ruska invazija na Ukrajinu
Ovo je prvi takav tekst, u kojem se bavimo s dvije popularne optužbe: o genocidu i etničkom čišćenju ruske manjine i o zabrani ruskog jezika.
Mit: Ukrajinci pobili na tisuće civila u Donbasu, provode etničko čišćenje i genocid
Ruske i proruske optužbe o ukrajinskom genocidu nad ukrajinskim Rusima primjer su korištenja koncepta najtežeg ratnog zločina, koji neminovno izaziva asocijacije na najteži i najsustavniji genocid u povijesti, Holokaust, kao politički alat i opravdanje za rat.
"Svrha ove operacije je zaštititi ljude koji se već osam godina suočavaju s poniženjem i genocidom koje je počinio režim u Kijevu", rekao je tako Putin u svom govoru. Genocid se, po njemu, čini nad ruskom manjinom u Ukrajini - iako sam Putin tvrdi da su Ukrajinci i Rusi jedan te isti narod.
U osmogodišnjem ratu u istočnoj ukrajinskoj regiji Donbas, koji je bio duga, mučna i podmukla uvertira za trenutni totalni rat, poginulo je ukupno više od 13 tisuća vojnika i civila, kada se zbroje gubici obje strane: Ukrajine i ruskih separatista koje je cijelo vrijeme aktivno pomagala Rusija, čija se vojska u početku i potajno borila na njihovoj strani, iako je Moskva to uporno negirala.
No velika većina ukupnih žrtava bili su vojnici i borci. Civilnih žrtava je, prema podacima Ujedinjenih naroda, do kraja 2021. bilo najmanje 3393, od čega 312 stranaca, mahom onih koji su stradali u separatističkom rušenju putničkog aviona Malaysia Airlinesa na letu MH17 iz Amsterdama za Kuala Lumpur. Čak 193 od 298 putnika i članova posade tog aviona bili su Nizozemci, zbog čega se optuženim ruskim počiniteljima trenutno u odsutnosti sudi u toj zemlji.
Nepoznat točan broj žrtava na separatističkoj strani, ali tvrdnja o 6 tisuća ubijenih civila je upitna
Nije poznato koliki je udio stradalih civila s odmetnutog teritorija pod kontrolom separatista, odnosno njihovih samoproglašenih "narodnih republika" Donjeck (DNR) i Luhansk (LNR), ali očito je da se radi o relativno niskom broju u usporedbi s drugim građanskim ratovima, pogotovo istovremenim ratom u Siriji.
Vlasti DNR-a i LNR-a 2018. su iznijele procjenu o 4572 ubijena civila u prvoj i 1328 u potonjoj paradržavnoj tvorevini - ukupno gotovo šest tisuća - no te brojeve svakako treba uzeti s dozom skepse. Ruske državne novine Ruska gazeta iznijele su 2017. tvrdnju ruskih vlasti da su identificirali 21 tisuću žrtava na separatističkoj strani, bilo poginulih ili ranjenih. No to još nevjerojatniji broj, kako piše Polygraph.
Usto, daleko najveći broj civilnih žrtava otpada na prve dvije godine rata, 2014. i 2015., budući da je nakon mirovnih sporazuma u Minsku, sklopljenih u te dvije godine, uspostavljeno relativno primirje. Prošle je godine UN zabilježio 18 smrti civila, u usporedbi s 2084 smrti 2014.
Dakle, ne može se govoriti o nekoj aktualnoj eskalaciji sukoba i ugroze stanovništva koja je mogla ponukati Rusiju da kroz invaziju zaštiti stanovništvo Donbasa, kako je Moskva prošlog mjeseca pokušavala predstaviti situaciju, lažno optužujući Kijev da priprema vlastitu ofenzivu na Donbas. Upravo zato su vlasti u DNR-u i LNR-u neposredno prije ruske invazije organizirale evakuaciju civila sa svog teritorija u Rusiju, kako bi pojačale dojam da ih Ukrajina ugrožava i da ih Rusija mora braniti.
Laži o masovnim grobnicama i razapinjanju dječaka na križ
Isto tako, ruski režimski mediji godinama šire lažne, odnosno ničim dokazane vijesti o ukrajinskim zvjerstvima, poput onih o masovnim grobnicama ruskih civila i trogodišnjem ruskom dječaku kojeg su ukrajinski militanti 2014. razapeli na križ, a njegovu majku svezali na tenk i vukli po gradskom trgu u Slovjansku dok nije umrla.
Pravdanje agresije ugrozom manjine i pozivanje na Srebrenicu
U svakom slučaju, ruske optužbe za genocid i egzistencijalnu ugrozu ruske manjine usko su vezane za hegemonistički koncept "ruskog svijeta" koji seže do svuda gdje ima značajne ruske manjine. Baš kao što se velikosrpska agresija prije trideset godina pravdala zaštitom srpske manjine, i velikosrpska se danas pravda na sličan način.
A Putin je sve skupa začinio dobrom dozom ironije kad je 2019. zavapio da bi se u Donbasu mogla dogoditi nova Srebrenica - dakle, genocid koji su u Bosni i Hercegovini počinili tradicionalni ruski saveznici Srbi.
Izgledno je da su sve optužbe i navodne istrage zločina naprosto bile nevješti ruski pokušaj imitacije istrage pravih ratnih zločina u Srebrenici 1995. i na Kosovu 1999. Cinična logika ruskog režima, možemo pretpostaviti, išla je otprilike ovako: oni su iskoristili leševe da opravdaju vojnu intervenciju, sad ćemo i mi.
Nema dokaza o etničkom čišćenju Rusa, većina izbjeglica na ukrajinskom teritoriju
Što se etničkog čišćenja tiče, podaci UN-a s kraja 2017. govore o 1.8 milijuna interno raseljenih stanovnika Donbasa - dakle, izbjeglica koji su pobjegli iz svojih domova, ali su ostali na međunarodno priznatom teritoriju Ukrajine - uz još 427 tisuća izbjeglica koji su utočište pronašli u Rusiji.
Budući da je, prema izvještaju Ureda visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UN OCHCR) iz 2016., ukrajinska vlada registrirala 1.6 milijuna izbjeglica na teritoriju pod svojom kontrolom, može se razumno zaključiti da velika većina izbjeglica nije pobjegla od ukrajinskih vlasti, nego upravo suprotno, od separatista i njihovog nesmiljenog granatiranja teritorija pod ukrajinskom kontrolom.
Usto, OCHCR je u izvještaju upozorio na rastući očaj među tri milijuna stanovnika ratne zone, od čega 2.7 milijuna živi u DNR-u i LNR-u. Stanovnici teritorija pod kontrolom oružanih skupina (separatista) posebno su podložni kršenju ljudskih prava, s paralelnim strukturama upravljanja, potpunim nedostatkom vladavine prava, slučajevima proizvoljnih pritvaranja, mučenja i pritvora bez komunikacije, navodi se u izvještaju. Stoga je sasvim plauzibilno da je ovo bitan faktor u iseljavanju stanovnika Donbasa.
UN prozvao separatiste, ali i Ukrajinu za kršenje ljudskih prava u Donbasu
Pa ipak, OCHCR u ovom izvještaju iznosi i dokumentirane slučajeve teških kršenja ljudskih prava koja su počinile ukrajinske snage reda, prvenstveno Sigurnosna služba Ukrajine (SBU), ali i zloglasne bojne Azov koja je tada već bila integrirana u Nacionalnu gardu: prisilne nestanke, arbitrarno pritvaranje, mučenje i zlostavljanje, između ostalog.
Tadašnji visoki povjerenik UN-a Zeid Ra'ad Al Husein zatražio je i od ukrajinskih vlasti i od vlasti DNR-a i LNR-a da razjasne sudbinu nestalih osoba. Amnesty International i Human Rights Watch su također, u zajedničkom izvještaju objavljenom 2016. pod naslovom "Ti ne postojiš: Samovoljna pritvaranja, prisilni nestanci i mučenje u istočnoj Ukrajini", optužili i ukrajinsku i (pro)rusku stranu za ove zločine, ali ni tu nije bilo spomena o masakrima, genocidu ili etničkom čišćenju.
Ukrajina je krajem 2017. imala 402 prijavljena nestala građana, dok su DNR i LNR prijavili 433 nestale osobe. Dakle, ni u tim se brojevima ne može kriti nekakav prikriveni genocid nad ruskim, odnosno rusofonim stanovništvom. Najveći dio žrtava je, za razliku od mnogih drugih građanskih ratova, otpao na vojnike i paravojne borce: 4641 ukrajinskog vojnika, prema ukrajinskim podacima, i više od 7500 ubijenih separatističkih boraca, također prema ukrajinskim podacima.
Ni promatračka misija Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), koja je u Donbasu aktivna od 2014., nije pronašla nikakve dokaze etničkog čišćenja ili genocida nad etničkim Rusima.
Teza: Zabranjen ruski jezik, ruska manjina se diskriminira
Ruske vlasti već godinama prozivaju ukrajinske za progon i diskriminaciju etničkih Rusa i govornika ruskog jezika u toj zemlji, što je bilo i jedno od glavnih opravdanja za okupaciju i ilegalnu aneksiju Krima 2014. te za, također ilegalno, odcjepljenje od Kijeva u Donbasu.
Prema prvom i posljednjem popisu stanovništva u Ukrajini, onom provedenom 2001., 17.2% ukrajinskih državljana izjašnjavalo se kao Rusi. Prema istom cenzusu, Rusi su činili 39% stanovništva u oblasti Luhansk i 38% u oblasti Donjeck. Kakva je etnička struktura stanovništva u Donbasu i u Ukrajini danas, teško je pouzdano reći.
Što se jezika tiče, ruski je 2001. bio materinji jezik za oko 30% stanovnika Ukrajine - daleko najviše na Krimu, nešto manje na Donbasu, a u znatnoj mjeri i u Harkivu i okolici.
Dok Ukrajinci tvrde da je Rusko Carstvo, a kasnije i Sovjetski Savez, stoljećima zatiralo ukrajinsku kulturu, jezik i nacionalni identitet - što je dokumentirana povijesna činjenica - Putinov režim sad tvrdi da ukrajinske "nacističke" vlasti zatiru ruski jezik i nacionalni identitet u pokušaju "derusifikacije".
"Oni jednostavno tjeraju Ruse i stanovništvo koje govori ruski sa svojih povijesnih teritorija", rekao je tako Putin u govoru o stanju nacije u prosincu.
Ukrajinska vlada donijela je sporne jezične zakone, ali ruski nije zabranjen
Ukrajinska vlada je zaista proteklih godina donijela nekoliko prilično problematičnih zakona: 2017. je zabranila uvoz knjiga iz Rusije, a zatim i donijela zakon prema kojem 75% sadržaja na televiziji mora biti na ukrajinskom, odnosno 50% na lokalnim televizijama.
Vjerojatno najsporniji je zakon o obrazovanju iz iste godine, prema kojem učenici srednjih škola i studenti mogu učiti samo na ukrajinskom - ne i na ruskom ili, primjerice, mađarskom, čak i ako im je to materinji jezik. 2019. je donesen zakon prema kojem je korištenje ukrajinskog obavezno za sve državne službenike i radnike u javnom sektoru, osim ako ih korisnici usluga izričito zamole da razgovaraju na ruskom.
A početkom ove godine na snagu je stupila zakonska odredba prema kojoj i tiskani mediji, ako se izdaju na ruskom ili drugom jeziku, moraju imati i verziju na ukrajinskom. Venecijanska komisija Vijeća Europe, zadužena za ustavna pitanja, kritizirala je 2019. ukrajinski zakon o državnom jeziku jer "nije uspio postići ravnotežu između jačanja ukrajinskog i zaštite jezičnih prava manjina".
Pa ipak, sve je ovo jako daleko od zabrane ruskog jezika u Ukrajini, koji se i dalje naširoko koristi, pogotovo na istoku zemlje. U svakom slučaju, jasno je da se manjinska jezična pitanja ne rješavaju tenkovima i bombama.