Foto: Patrik Maček/ Pixsell
HTV je stoga nekoliko puta pomicao prikazivanje ove hrvatske komedije, na kraju se uz teške muke odlučivši da film prikaže u porno terminu oko ponoći. I to je bio problem za skupinu agresivnih desničarskih aktivistkinja koje su onda na večer prikazivanja filma organizirale ad hoc prosvjed pred zgradom HRT-a na Prisavlju i nastavile sa svojim traženjem da se Ministarstvo ljubavi cenzurira i bunkerira.
Ministarstvo ljubavi je izmišljena priča, a ne dokumentarac
Unatoč glasnom naricanju i klevetničkoj kampanji protiv filma, teško je da ikome razumnom može biti jasno što je to problematično u Marinkovićevu filmu i kako on navodno vrijeđa udovice veterana. Film Ministarstvo ljubavi snimljen je uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), Eurimagesa i Češkog filmskog fonda, a premijeru je imao krajem 2016. godine. Riječ je o fikciji, komediji u kojoj je glavni lik državni inspektor.
Naime, u tom filmu država traži načine da popuni praznu državnu blagajnu, a 20 godina nakon završetka rata svoju pozornost usmjerava na udovice branitelja. Svima onima koje se nisu ponovno udavale, a žive u izvanbračnim zajednicama s novim partnerima, bit će oduzeta obiteljska mirovina - tako zvuči zaplet ove komedije.
Riječ je o fikciji, o igranom filmu koji nije “utemeljen na istinitoj priči”, a ne o dokumentarnom ekspozeu u kojem se razotkrivaju neke konkretne malverzacije, kakav je primjerice bio Gazda Darija Juričana, tako da je bizarna kampanja protiv Ministarstva ljubavi prvenstveno otkrila da oni koji je vode ne razumiju neke osnovne stvari u vezi umjetnosti koje se uče još u osnovnoj i srednjoj školi.
Ismijavanje državnih institucija u filmu
Sudeći po izjavama desničarskih aktivistkinja koje su napale film, njih vrijeđa to što su likovi u filmu prikazani kao ljudi od krvi i mesa, koji imaju ljubavne i seksualne odnose, neki i s osobama istog spola, koji - što u Hrvatskoj nije neuobičajeno - varaju državu, a istovremeno su i državne institucije prikazane kao blesave i nesposobne. Ispada kako je nekolicinu veteranskih udovica, predvođenih stanovitom Rozalijom Bartolić, najviše zasmetalo što se u filmu prikazuje i kako neke za potrebe radnje izmišljene udovice i dalje primaju državne mirovine na temelju tog statusa, a nalaze se u novim ljubavnim vezama koje skrivaju da ne bi izgubile svoju apanažu.
Kao da su izmišljenu priču ove lagane komedije u češkom stilu shvatile kao dokumentarni film u kojem se otkriva nešto što inače iz svojih života znaju da je istina, ali ne bi voljele da bude prikazano široj javnosti.
Jesu li se neke prepoznale?
Odnosno, čini se da neke veteranske udovice najviše plaši i živcira što se u jednom igranom filmu uopće netko usputno usudio tematizirati ideju zarade na žrtvi pokojnih muževa.
Ako je to posve nerealno, zašto bi se onda uopće živcirale? No možda u Ministarstvu ljubavi, kao i u mnogim drugim umjetničkim djelima, ima dublje istine o životnoj realnosti. Što ako su se pojedine veteranske udovice prepoznale?