Što je zapravo hibridni rat?

 

Ovi primjeri pokazuju kako je hibridni rat postao vrlo fleksibilan termin koji vladajući u Hrvatskoj sve više arbitrarno koriste u dnevnopolitičke svrhe. No što je zapravo hibridni rat u svom originalnom značenju, izvan konteksta domaće politike? Je li hibridni rat stvarna pojava koju se može definirati i prepoznati?

 

 

Odgovor na posljednje pitanje je - da. Iako ne postoji jedinstvena definicija ovog prilično apstraktnog pojma, radi se o stvarnom fenomenu koji je u posljednje vrijeme sve relevantniji u kontekstu novog 'hladnog rata' između Rusije i njenih saveznica s jedne strane, te zapadnog bloka predvođenog SAD-om s druge. Kako u časopisu NATO Review objašnjava slovački službenik ministarstva vanjskih i europskih poslova Peter Pindjak, hibridni rat uključuje višeslojni pothvat u cilju destabiliziranja i polariziranja društva na udaru. Za razliku od konvencionalnog rata, "centar gravitacije" u hibridnom ratu je ciljana populacija, a protivnik pokušava utjecati na donositelje odluka u ciljanoj zemlji, kombinirajući "kinetičke akcije" (drugo ime za vojne akcije) sa subverzivnim pothvatima. 

 

A ako se u utvrđivanju njegove definicije poslužimo najvećom (i često nepravedno omalovažavanom) internet-enciklopedijom, Wikipedijom, vidjet ćemo da je hibridno ratovanje (koje se još opisuje i kao nelinearno ili specijalno ratovanje) vojna strategija koja kombinira konvencionalno, iregularno i cyber-ratovanje. Ono ima sljedeća obilježja:

 

 

Hibridni protivnik može biti država ili nedržavni entitet, koji opet može biti posrednik (eng. proxy) određene države, ali i imati neovisne interese. Primjeri se mogu naći u aktualnom ratu u Siriji, gdje sve zaraćene strane osim Islamske države imaju ključne inozemne saveznike - libanonski Hezbolah, njegov sponzor Iran i Rusija na strani sirijskog režima, Turska, Saudijska Arabija i Katar na strani određenih antirežimskih pobunjenika (SAD je nedavno potpuno prekinuo svoju podršku) i koalicija predvođena SAD-om na strani pretežno kurdskih Sirijskih demokratskih snaga koje se bore protiv ISIS-a i za autonomiju unutar Sirije.

 

Drugi reprezentativni primjer ovakvog ratovanja je aktualni rat u Ukrajini, gdje Rusija kao državni akter nije izvršila klasičnu invaziju na Ukrajinu, već hibridnu invaziju preko svog saveznika na terenu, ruskih separatista na istoku zemlje. Rusija, naravno, poriče sudjelovanje u ovom ratu, ali to je i glavni razlog ovakvog prikrivenog ratovanja - mogućnost plauzibilnog poricanja (eng. plausible deniability) vlastite uključenosti.

 

 

Osim konvencionalnih vojnih snaga mogu se koristiti iregularne taktike i formacije, subverzivne, prikrivene, kriminalne, pa čak i terorističke aktivnosti. Opet sirijski, ali i drugi nedavni ratovi na Bliskom istoku poput libijskog, libanonskog ili izraelsko-palestinskog, dobar su primjer. Formacije poput Hezbolaha, palestinskog Hamasa, turske Kurdistanske radničke partije (PKK), sirijskog Hajat Tahrir al-Šama (koji je nastao iz al-Nusre, sirijskog ogranka al-Kaide) pa i samog ISIS-a su u isto vrijeme i paravojske s vlastitim političkim krilom i teritorijem koji kontroliraju i terorističke organizacije. Čitav spektar njihovih aktivnosti dio je jedinstvene strategije. 

 

 

Primjerice, ISIS se brzo prilagodio američkim zračnim udarima smanjenom prisutnošću na terenu u vidu kontrolnih točaka, velikih konvoja ili zapovjednih centara. Kao i Hamas u Palestini i Hezbolah u Libanonu, ISIS je u Siriji izgradio veliku mrežu podzemnih tunela i baza. Pobunjenici su na sličan način prebacili svoju infrastrukturu ispod zemlje zbog sirijskog i ruskog bombardiranja .

 

 

Oružje, od pješačkog do naprednih artiljerijskih sustava i vozila, može se relativno lako nabaviti na crnom tržištu ili od država saveznica. Hezbolah je tako u ratu protiv Izraela 2006. imao navođene projektile kakve tipično imaju državne vojske, a u Siriji koristi i bespilotne letjelice, tzv. dronove. Al-Nusra i ISIS pak učestalo koriste improvizirane mine ili vozila s bombašima samoubojicama u svojim vojnim operacijama. Kriptirana mobilna komunikacija također omogućuje paravojnim i terorističkim skupinama izbjegavanje nadzora. Napredak i sve veća dostupnost ovakve tehnologije zasigurno će sve više mijenjati ravnotežu snaga u budućim hibridnim sukobima.

 

 

Ta tri područja su konvencionalno ratište, populacija u zaraćenoj zoni i međunarodna zajednica čiju podršku sukobljene strane žele pridobiti.

 

 

Rast mobilnih komunikacijskih, odnosno društvenih mreža poslužio je hibridnim akterima kao moćno sredstvo za vrbovanje i propagandu. Ovaj je aspekt ključan u kontekstu u kojem se danas govori o hibridnom ratovanju, u smislu kombinacije ili čak zamjene konvencionalnih vojnih akcija takozvanim informacijskim i cyber-ratovanjem, kojim se uz neusporedivo manje troškove i rizik mogu postići slični strateški ciljevi.

 

Kontekst o kojem govorimo je, naravno, prvenstveno rusko uplitanje u stranim zemljama, bilo vojno djelovanje u Ukrajini i Siriji ili dezinformacijsko, propagandno i hakersko djelovanje s ciljem utjecaja na ishode izbora u zemljama poput SAD-a, Francuske te baltičkih, skandinavskih i balkanskih zemalja.

 

Takvo “informacijsko ratovanje” uključuje hakiranje i curenje tajnih ili privatnih dokumenata i širenje lažnih vijesti s ciljem diskreditiranja SAD-a, EU-a, NATO-a, UN-a i brojnih nevladinih organizacija koje su kritične prema Rusiji pomoću mreže alternativnih web-stranica i lažnih korisničkih računa, odnosno računalnih botova na društvenim mrežama. Međutim, ono se ponekad kombinira i s fizičkim subverzivnim aktivnostima koje sežu sve do atentata i puča: specijalno državno tužiteljstvo Crne Gore podiglo je optužnice protiv 25 osoba za pokušaj državnog udara na dan parlamentarnih izbora 16. listopada, pri čemu je kao glavnog organizatora državnog udara”označilo pripadnika ruskih sigurnosnih službi Eduarda Širokova. Cilj puča bilo je odvraćanje Crne Gore od priključivanja NATO-u. 

 

 

Da se u slučaju ruskog hibridnog ratovanja ne radi samo o paranoji, “rusofobiji” i “lovu na vještice”, kako često tvrde ruski predsjednik Vladimir Putin, njemu naklonjeni američki predsjednik Donald Trump i njihovi brojni suradnici i pristaše, potvrđuju i drugi službeni dokumenti: izvještaj američke obavještajne zajednice u kojem je “s visokom pouzdanošću” utvrđeno da su se ruske vlasti, na nalog samog predsjednika Putina, uplele u američke predsjedničke izbore 2016. s ciljem smanjivanja šansi za pobjedu Trumpove protukandidatkinje Hillary Clinton i “umanjivanja povjerenja u američki demokratski proces”. Prema ovom izvješću u operaciji hakiranja sudjelovala je ruska Vojno-obavještajna služba (GRU), a istraga FBI-ja i specijalnog tužitelja Roberta Muellera već je rezultirala optužnicama za nekoliko članova Trumpova predizbornog stožera.

 

Druga ključna potvrda ruskih subverzivnih aktivnosti odnosi se na Europsku uniju: Europski parlament donio je u studenom prošle godine rezoluciju kojom je ozbiljno upozorio na “neprijateljsku propagandu” koja se provodi iz Moskve te koja “nastoji iskriviti istinu, izazvati sumnju, podijeliti EU i njezine sjevernoameričke partnere, paralizirati proces donošenja odluka, diskreditirati institucije EU-a i izazvati strah i nesigurnost među građanima EU-a”. 

 

Rezolucija dalje navodi kako ruska vlada „agresivno koristi široki raspon alata i instrumenata, poput think tankova, višejezičnih televizijskih postaja poput Russsia Today, pseudo-novinskih agencija, društvenih mreža i internetskih trolova kako bi se dovele u pitanje demokratske vrijednosti, podijelila Europa, osigurala domaća potpora i stvorila percepcija o propalim državama u istočnom susjedstvu EU-a”. I društvene mreže poput Facebooka, Twittera i YouTubea pokrenule su vlastite inicijative za suzbijanje lažnih vijesti na svojim platformama.

 

U sve navedeno može se i sam uvjeriti svatko tko prati vanjskopolitičke teme na portalima i društvenim mrežama koje postaju sve važniji izvor (dez)informiranja i kreiranja javnog mnijenja. Pri tome posebno zabrinjava iznimno niska razina skepse, kritičnog pristupa i same medijske pismenosti pri konzumiranju sadržaja s vrlo upitnih “alternativnih” izvora, uz istovremeno gotovo histerično nepovjerenje prema izvještavanju etabliranih medija kada se radi o kontroverznim političkim ili znanstvenim temama. Na isti način, u isto vrijeme se kod znatnog broja korisnika može uočiti upadljivo neprijateljski stav prema institucijama SAD-a, EU-a i NATO-a, skupa s još upadljivijim nekritičnim i apologetskim stavom prema Rusiji i njenim saveznicama poput Sirije i Irana. 

 

 

EU je, s ciljem suzbijanja sustavnih (pro)ruskih dezinformacija, pokrenula i stranicu EU vs Disinfo na kojoj je, uz pomoć više od 400 novinara i službenika, nabrojala i razotkrila više od 3 500 slučajeva dezinformiranja u zadnje dvije godine. Usto, još je u ožujku 2015. osnovana posebna radna skupina Stratcom za istočnu Europu: kao što i ime govori, cilj ovog tijela je strateško komuniciranje Bruxellesa na području istočne Europe kao protuteža ruskoj propagandi. EP je početkom godine prenamijenio dodatna sredstva za budžet Stratcoma, a nedavno je i naša vlada supotpisala zahtjev visokoj predstavnici EU-a za vanjske poslove i sigurnost Federici Mogherini za jačanje europskih kapaciteta u borbi protiv ruskog dezinformiranja i propagande. 

 

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk također je upozorio da je strategija Rusije oslabiti Europu uz pomoć aktivnosti poput ulaska u zračni prostor, dezinformacijskih kampanja, cyber-napada do uplitanja u izborne procese EU-a. Ipak, bitno je napomenuti da se u navedenim slučajevima, barem u kontekstu djelovanja u EU-u, ne govori o “hibridnom ratovanju”, već o dezinformiranju, propagandi ili, u krajnju ruku, o “informacijskom ratovanju”. Distinkcija je možda suptilna, ali je vrlo bitna: za razliku od Ukrajine, Rusija protiv SAD-a i EU-a, uključujući Hrvatsku, ne provodi vojne operacije, bile one hibridne ili ne.

 

Na istom je tragu i SOA u nedavnom izvješću zaključila kako nije pronašla elemente za tvrdnju da se u Hrvatskoj vodi medijski hibridni rat. Stoga je razbacivanje našeg premijera i ministra obrane takvim terminima i aludiranje na rat, bio on hibridni ili ne, u najmanju ruku neodgovorno i kontraproduktivno. Naivno bi bilo misliti da Rusija, kao i druge svjetske sile, nema strateške interese u Hrvatskoj, uključujući Agrokor kao najveću hrvatsku tvrtku i jednu od najvećih u regiji. Međutim, radi se o ozbiljnom problemu koji se ne smije obezvrjeđivati olakim i dvosmislenim optužbama bez pokrića.