IAKO se hrvatska država u svom suvremenom obliku približava punoljetnosti, njen prosječni građanin je i dalje sklon poput malog djeteta vjerovati u bajke, a za što je najbolji dokaz ishod prošlih parlamentarnih izbora. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako surova i neugodnija stvarnost sve više pokazuje zube, te se tako javnost mnoge zapravo vrlo jednostavne i banalne činjenice doživljava kao najveći mogući šok umjesto da ih prihvati kao što bi ih prihvatili zreli ljudi.
Jedna od tih banalnih činjenica - koju je svatko s imalo zdravog razuma mogao vrlo lako spoznati - jest da strana ulaganja u Hrvatsku nisu motivirana nikakvom ljubavlju prema njenim šumama. planinama i plažama, a još manje prema narodu koji u njoj živi. Umjesto toga njihov je cilj izvući što je moguće više profita za što manje vremena, što manje ulaganja i što više rizika; ukoliko vlasti Hrvatske tome doprinesu svojom sklonošću "podmazivanju" dobro, a ukoliko pri je za to zaslužna elementarna glupost i nedostatak suvisle procjene, tim bolje.
S tom i drugim činjenicama se hrvatska javnost danas suočila nakon vijesti da je hrvatska država osuđena da isplati "masne" odštete Hypo banci i talijanskoj građevinskoj tvrtki Astaldi temeljem odredbi o raskidu ugovora. Neugodni dojam je pojačala i spoznaja da su presude došle nakon višegodišnjih kompliciranih procesa o kojima javnost, dakako, nije imala pojma, kao i da su svote koje se sada moraju platiti mogle biti daleko manje da se pristalo na nagodbe. Tome treba dodati i najave sličnih neugodnih iznenađenja, pa bi se Hrvatska vrlo brzo morala rastati od svote koja se procjenjuje na dvije milijarde kuna.
Veliki dio Hrvatske još uvijek nema pravu predodžbu o funkcioniranju suvremenih država
A za šećer na kraju se svojim otkrivanjem tople vode pobrinuo i predsjednik Mesić, rekavši kako će hrvatska država sve te svoje obveze ispuniti namirivši se iz proračunskih sredstava, odnosno iz poreza. Činjenica da se takva izjava morala dati i da su mediji takve riječi citirali u naslovnicama više nego išta ne pokazuje kako popriličan broj građana još uvijek vjeruje da je Zemlja ravna i da djecu donose rode.
Naime, iz nje se može zaključiti kako veliki dio Hrvatske još uvijek nema pravu predodžbu o funkcioniranju suvremenih država, kao i da se u svakoj od njih isplata odšteta predstavlja jednu od stavki proračuna. Hypo banka i Astaldi mogu tako računati na ista ona sredstva na koja bi mogao računati obični građanin na osnovu neopravdanog uhićenja ili slične pogreške državne uprave.
Razlika je, prije svega, u tome što stranke u postupku nisu bili obični hrvatski smrtnici nego financijski dobro potkožene i iskusne korporacije, da ih nisu zastupali sitni fiškali-strvinari nego vrhunski pravni stručnjaci, te da se postupak - barem u slučaju Hypo banke - nije vodio pred hrvatskim pravosuđem. Međutim, kada se sve to uzme u obzir, rezultati jasno pokazuju kontinuiranu nesposobnost hrvatske vlasti koja kroz tri različite inkarnacije - Tuđmanovu, "trećesiječanjsku" i Sanaderovu - pokazuje kako ta nesposobnost nadilazi stranačke i ideološke okvire. Ako je suditi po načinu na koji se hrvatske vlasti vodile ove pravne bitke, prilično je izvjestan po Hrvatsku nepovoljan ishod i u sporu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde kao i u haškom procesu protiv trojice generala.
Međutim, tim istim građanima koji se sada snebivaju će daleko više u oči upasti činjenica da će tih dvije milijarde njihovog novca završiti u austrijskim i talijanskim džepovima umjesto da ih se potrošilo na ceste, bolnice, lijekove, mostove. S druge strane, s obzirom da ih i nije toliko tangiralo kada je njihov novac završavao u nekim hrvatskim džepovima, možda i ne bi trebali biti tako iznenađeni što će i ovo morati "pozlatiti".
Dragan Antulov