PRIČA Mladena Dulića, mladića iz Laktaša koji si je oduzeo život u petak, nakon što je na društvenim mrežama objavljena snimka na kojoj ga ismijavaju dok traži posao na benzinskoj, rastužila je cijelu regiju.
>>Mladić iz BiH je tražio posao na pumpi, ubio se zbog snimke na kojoj ga ismijavaju
Na TikToku i YouTubeu objavljen je video "Molba za rad na benzinskoj pumpi" u kojem on traži posao.
U videu su prikazani mladić i radnik benzinske koji ismijava 22-godišnjaka dok on popunjava prijavu za posao. Radnik benzinske je mladiću postavljao pitanja kojima ga je htio ismijati.
"Moraš upisati koji si spol. Da li si muški ili ženski... Moraš napisati gdje si radio.... Moraš napisati i da li si spavao na noćnom poslu. Ozbiljno, moraš napisati jesi li spavao po noćnoj... Radio si noćnu?" ispituje na snimci mladića radnik na pumpi.
Mladićevi poznanici i prijatelji su za medije u BiH rekli da je počinio samoubojstvo zbog objavljene snimke, jer nije mogao podnijeti ponižavanje i ismijavanje. Policija je poslije uhitila Veljka Trišića, radnika benzinske pumpe s videa na kojem je prikazan kako snima Mladena Dulića (22) iz Laktaša, koji je počinio samoubojstvo. Trišić je dobio otkaz.
Online ismijavanja sve su češća
Još 2019., na stručnom skupu na temu neprihvatljivog ponašanja mladih na društvenim mrežama i internetu Tomislav Ramljak, predsjednik Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, upozorio je kako više od 95 posto djece u Hrvatskoj ima pristup internetu, dok je svako treće dijete izloženo neprimjerenom sadržaju i zlostavljanju na internetu.
Također, Udruga B.a.B.e. i Agencija za elektroničke medije pokrenule su niz edukativnih radionica o online nasilju prema ženama, uključujući i osvetničku pornografiju, za što je novim zakonom predviđena kazna i do tri godine zatvora, a prijavilo ju je do svibnja ove godine 30 žena.
"Kroz projekt Surf and Sound od ožujka 2021. pokrenuli smo specijalizirano savjetovalište za žrtve online nasilja, a do sada imamo blizu 50 prijava nasilja, od kojih se 68 posto odnosi na zlouporabu snimki spolno eksplicitnog sadržaja. Konkretno, dosad nam se 30 žena obratilo u vezi upravo tog oblika nasilja", kazao je Dean Šarčević iz udruge B.a.B.e i koordinator projekta Surf and Sound.
Napominje i kako je to samo vrh ledenog brijega jer, prema istraživanjima, institucijama se prijavljuje samo četiri posto ukupnih slučajeva online nasilja.
Uglavnom, internet je očito nasilnicima tek produžetak mogućnosti za ismijavanje onih slabijih i nezaštićenih. Index je kontaktirao dvije žrtve online nasilje u Hrvatskoj, odnosno razgovarali smo s njihovim roditeljima, koji su nam rekli više o traumi koju je njihova obitelj prošla. Oni su odlučili biti anonimni.
Također, kontaktirali smo i psihološki tim Centra za sigurniji internet koji djeluje pri Centru za nestalu i zlostavljanu djecu. Oni su s nama također podijelili svoja iskustva.
Majka djeteta s autizmom: Problemi su počeli u petom razredu osnovne škole
"Moj dječak ima 13 godina, on ima autizam. U nekim sferama je dobar, u nekima je lošiji, pohađao je redovan školski program. Sve je bilo dobro u prva četiri razreda osnovne škole. Učiteljica je bila izvrsna, shvaćala je problematiku, imala je individualizirani pristup", govori nam majka jednog dječaka.
"Nije postojalo opterećenje ocjenama, bitnije je bilo da se osjeća dobro i zaštićeno. Problem je nastao kad je upisao peti razred, tada je susreo 12 novih nastavnika, nove predmete... A i osjetio se određeni nastavnički animozitet prema takvom djetetu.
Sve što se događalo očito je bila projekcija tog animoziteta. Ako veliki ne pokazuju razumijevanje, zašto bi mali to mijenjali?" govori ona.
"Mog dječaka su snimali golog kako piški"
Ispričala je što je zatim uslijedilo.
"Tu je bilo i zlostavljanje starijih dječaka. Čak nije bilo vršnjačko nasilje, već se radilo o dvije godine starijim učenicima. Užasno mi je i danas teško govoriti o tome. Znači, pod malim odmorom je išao u WC vršiti malu nuždu, a ti dječaci su ušli s mobitelima u WC i mog dječaka snimali golog. Ismijavali su ga. Ne znam koliko je to trajalo.
Nakon toga su snimke s ružnim i pogrdnim porukama objavljivali na društvenim mrežama. Kompletno je ismijano teško i trajno bolesno dijete. Ismijalo se to što je nezaštićen, neverbalan, što nije imao kome to reći.
Sve je izašlo na Snapchatu motivirano ismijavanjem. Nekoliko djece je odmah reagiralo i reklo da ga poznaju, inače mi to ne bismo saznali", govori ova majka za Index.
Dodaje da je kod dječaka tek kasnije krenula regresija, agresivnost, bunt, neprospavane noći, plač, buđenja... Ističe da je počeo govoriti: "Ja nisam glup", što povezuje upravo s ovim događajem.
"Pola godine nakon događaja on je završio u specijalnoj školi. Morali smo ga izvući iz škole u kojoj se nije osjećao zaštićeno. Ne bi bilo dobro da je ostao u školi, tek sad je mrvicu stabilniji", dodaje.
"Odgovorni su napravili još gore"
Dotaknula se sustava.
"Mogu slobodno reći da odgovorni nisu napravili ništa, napravili su još gore jer su minimalizirali učinjeno. To je dosipanje ulja na vatru. Počinjeno je nasilje, zlostavljanje, maltretiranje. Seksualno zlostavljanje.
Objavljena je slika njegovog nagog tijela uz posprdne komentare. Okolina je takva da ne zna reagirati, prije bih rekla da ne zna nego da ne želi. Ako je ovo drugo u slučaju, u potpunosti bih izgubila vjeru u ljude definitivno", kaže.
"Moram reći i da žrtva nije uključena u programe pomoći. Počinitelji su ti kojima se pomaže, to je jedan od apsurda. Prošli smo pakao i nitko nas nije pitao kako smo, već se samo počinitelje pita kako su.
Ujedno, počinitelji su dobili ukor pred isključenje koje im se briše iduće nastavne godine.Što to znači? To im može poslužiti za dodatno frajerisanje pred kolegama u razredu. Puno toga je farsa, dok ti se neke stvari ne dogode, još nisi svjestan koliko sustav ne funkcionira, ali kad se dogodi, vidiš kolika je sve farsa", navodi ona.
Majka jednog dječaka: Kad bi morao u školu, imao bi želučane probleme
Razgovarali smo i s majkom jednog dječaka koji je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Radi se o primjeru preko kojeg se vidi koliko se lako fizičko i psihičko nasilje prelijeva i na online sferu. U opširnom razgovoru ona nas je prvo upoznala s cijelim slučajem.
"Naše dijete je bilo žrtva vršnjačkog nasilja dugi niz godina u osnovnoj školi. Mi, roditelji smo to primijetili u 4. razredu osnovne škole, a prema nalazima stručnjaka, dijete su maltretirali od prvog dana kad je krenulo u tu školu.
Ispočetka se sporadično javljalo, a posebno je sve kulminiralo u dva završna razreda osnovne škole, kada je bilo učestalo, sve grublje i dijete se više nije osjećalo sigurno u školi.
Vršnjačko nasilje skupine dječaka u razredu manifestiralo se kroz razne oblike psihičkog zlostavljanja na gotovo dnevnoj bazi: omalovažavanjem, ruganjem, vrijeđanjem djetetovog dostojanstva i prijetnjama fizičkim napadima", govori majka djeteta.
Dodaje kako su suprug i ona primijetili da se dijete počelo povlačiti u sebe, nije se željelo družiti sa svojim vršnjacima, željelo je biti samo i provoditi vrijeme u svojoj sobi.
"U jutarnjim satima, kad bi bilo vrijeme polaska u školu, imalo je želučane probleme, glavobolje te probleme s koncentracijom. Ocjene u školi su varirale ovisno o intenzitetu bullyinga. U dobroj fazi ocjene su bile dobre, u lošoj fazi ocjene su bile loše. Dobra faza je bila kada ga nisu zadirkivali ili su ga malo zadirkivali. Dijete bi nama reklo: 'Zasad je podnošljivo, ne brinite.'
"Iz škole su nam govorili da je dijete preosjetljivo"
Nije se mogao koncentrirati na praćenje nastave jer je njegova koncentracija bila usmjerena na dječake nasilnike, kako su pozicionirani u razredu, što rade te kakav će biti njegov dan u školi, hoće li opet biti predmet sprdnje i omalovažavanja.
Iz škole bi dolazilo preumorno. Naše veselo i bezbrižno dijete postalo je beskrajno tužno i ništa ga više nije veselilo. U školu je išlo u strahu i pod velikim stresom, ne znajući što će mu taj dan donijeti", objasnila je.
Navodi kako su probleme koje je dijete imalo u školi prepoznali vrlo rano.
"Uvijek smo imali lijep odnos s djetetom i vjerovali smo mu. Nebrojeno puta bili smo u školi i prijavili svaki incident. Nakon svakog incidenta naše dijete je bilo pozivano u stručne službe na razgovor sa školskim psihologom koji je išao otprilike ovako: 'Kako si? Opet se vidimo? Što tvoje srce kaže?'
Stručne službe bi nakon svakog incidenta razgovarale s našim djetetom, djecom nasilnicima i djecom promatračima. Djeca promatrači bi uvijek potvrdili priču djece nasilnika, tako da bi naše dijete žrtvu i nas roditelje uvjeravali da se ništa strašno nije dogodilo. 'To je bio obični sukob vršnjaka', kazali bi nam uz obaveznu napomenu da je dijete preosjetljivo i 'možda preuveličava'.
Nakon svakog razgovora naš dojam je bio da se nastoji izjednačiti krivnja nasilnika i djeteta žrtve. Škola nas je neprestano uvjeravala da mi imamo problem, naime, govorili su nam da je dijete preosjetljivo. Dakle, dijete, koje nikom ništa nije radilo, a koje je u sebi nosilo veliki teret krivnje jer je uvijek bilo odabrano da mu se u razredu izruguju i vrijeđaju", istaknula je.
"Ravnateljica nam je rekla da se preselimo u drugi grad"
Govori kako je njihova najveća roditeljska pogreška bila što su vjerovali da u školi imaju partnera za rješavanje ovog kompleksnog problema.
"Iako je dijete bilo žrtva višegodišnjeg nasilja skupine dječaka iz razreda, u njegovom učeničkom dosjeu koji smo kasnije tražili na uvid nije bilo ni jedne zabilješke, što znači da se za školu ništa nije dogodilo.
"Jednom prilikom, nakon jednog incidenta, ravnateljica je dočekala nas roditelje u školskom hodniku, raširila je ruke i rekla: 'Ja nemam rješenje za vaše probleme, prebacite dijete u drugu školu, prebacite dijete u drugi razred, preselite se u drugi grad.'
Sljedećom prigodom ravnateljica je uz stručne službe pozvala nas roditelje djeteta žrtve i roditelje djeteta nasilnika. Rekla nam je: 'Otiđite i pijte kavu zajedno, postanite prijatelji, pa će i djeca postati prijatelji.'
Inače, stalno smo pokušavali uspostaviti kontakt s roditeljima djece nasilnika, koji su nam manje-više svi jednako govorili: 'To je dječje - oni će to sami riješiti.' Nekim roditeljima to je bilo presmiješno. Kasnije nisu uopće odgovarali na naše pozive.
U dogovoru s djetetom za nas nije bilo rješenje da se dijete prebaci u drugu školu ili drugi razred, naše dijete ništa nije skrivilo i nismo željeli pojačavati osjećaj krivnje djeteta koje ništa nije napravilo eventualnim prelaskom u drugu školu. Osim toga, živimo u malom gradu i bili smo uvjereni da promjena škole ništa dobro ne bi donijela djetetu", navodi.
"Škola je slavila sportske uspjehe nasilnika"
Nastavila je dalje o slučaju.
"Kako djeca nasilnici nikad nisu dobila adekvatne sankcije za sve što su uradili našem djetetu ali i ostaloj djeci, u 7., a posebno u 8. razredu situacija je eskalirala tako da je 'ta skupina dječaka pila alkohol, pušila cigarete, možda travu, tu oko škole', prema riječima ravnateljice na roditeljskom sastanku.
Iako je škola imala sva ta saznanja, nikad ih nisu podijelili s policijom ili Centrom za socijalnu skrb. Za vrijeme određenog školskog sata pojedinci su pušili električne cigare, fotografirali se i stavljali svoje slike na društvene mreže.
U školskim torbama pojedinci su nosili noževe/skakavce, kvake od vrata. Škola je dugi niz godina sve probleme trpala pod tepih, čuvala je svoju reputaciju, dok je istovremeno u školskom hodniku ponosno stajala ploča s natpisom: 'Ovo je škola s nultom tolerancijom prema nasilju.'
Iako je riječ samo o ploči, koja ništa ne garantira, naše dijete, žrtva bullyinga, svaki dan je nekoliko puta prolazilo pokraj te ploče i svaki pogled na tu ploču stvarao mu je nelagodu, osjećaj nepravde i gorčine", kaže.
"Čarobna petorka"
"Grupicu dječaka nasilnika pojedini profesori su prozvali čarobna petorka. Na jednom od sastanaka u školi pitali smo ih po čemu su ta djeca koja vrše nasilje u školi čarobna, imaju li saznanja kako djeca žrtve doživljaju kad određeni profesori djecu nasilnike tako nazivaju.
Rekli su mi da je taj naziv bez veze, iz nekog filma, i nema neko posebno značenje. Tijekom vremena čarobnoj petorci su se pridružili novi članovi pa ih je u jednom trenutku bilo desetak. Ta grupica dječaka bila je povezana i preko sporta te su školu predstavljali u sportskom natjecanju, iako je škola imala saznanja da je riječ o djeci nasilnicima.
Škola je slavila njihove sportske uspjehe i objavljivala vijesti na školskom webu o rezultatima na natjecanjima i uspjehu djece nasilnika koja su predstavljala školu", dodaje.
"Djelatnik nam je rekao da MZO reagira tek ako poteče krv"
Dodaje da, kad škola ne reagira na nasilje, šalje poruku svim učenicima da je nasilje in, da je u modi, da su djeca nasilnici popularni u školi, da se nasilje tolerira i da je društveno prihvatljivo, a djeca koja trpe vršnjačko nasilje zapravo su osjetljiva djeca i imaju problem kojim se neće baviti škola.
"Zar to nije porazno? Zar ovo nije preslika društva u kojem danas živimo?" zapitala se ona.
"Kad smo shvatili da se u školi problem vršnjačkog nasilja nad našim djetetom ne rješava, da ne postoje nikakve zabilješke, sa školom smo počeli pismeno komunicirati. Na naše mailove nisu odgovarali jer su pismenu komunikaciju shvaćali kao provokaciju!?
Škola nas je nakon svakog incidenta uvjeravala da su djeca nasilnici dala čvrsta obećanja da će promijeniti odnos prema našem djetetu te da razgovaraju i s roditeljima djece nasilnika.
Kad smo na roditeljskom sastanku pitali što se mora dogoditi da škola reagira i zaštiti dijete koje psihički maltretiraju godinama, djelatnik stručne službe nam je odgovorio da je on imao sličan slučaj u prošlosti i da se konzultirao s Ministarstvom znanosti i obrazovanja i da su mu rekli da može reagirati 'jedino ako poteče krv'.
"Školi smo išli na živce, beskrajno"
To je rekao djelatnik stručne službe škole, ispred 30-ak roditelja, ravnateljice i ostalih kolega iz stručne službe, iako u svim protokolima i dokumentima škole i Ministarstva jasno piše da učitelji i ravnatelji imaju odgovornost štiti djecu od bilo kakvog oblika nasilja i prevenirati ovakve situacije te da se djeca moraju osjećati sigurno u školi.
Zapravo, reagira se promptno na vidljive rane, a tko će vidati rane naše djece koja trpe psihička nasilja u školama, koja prolaze ispod radara, za koje nitko ne odgovara? Te rane se ne vide, a duboki ožiljci ostaju godinama, nekima zauvijek", dodaje.
Kaže da je, kad je situacija s nasiljem prema njihovom djetetu kulminirala u školi, psihologinja dala otkaz, a razrednica otišla na dugo bolovanje.
"Pošli smo kod zamjenskog razrednika na informacije i prvo što nam je rekao bilo je: 'Što je bilo, bilo je, mene ne zanima prošlost, nego budućnost.' Dakle, ne zanima ga prošlost zlostavljanog djeteta.
U školi smo tražili partnera za pronalazak rješenja za dugogodišnji bullying, no škola nikad s nama roditeljima djeteta žrtve nije uspostavila partnerski odnos, školi smo bili teret, netko tko ih ometa u njihovom svakodnevnom radu. Išli smo im na živce, beskrajno", dodaje.
Maltretiranje preko razrednog chata
Što se tiče online aspekta, kaže da dijete nije željelo biti prisutno na društvenim mrežama, jedino je bilo uključeno u razredni chat.
"U završnoj godini dijete je proživjelo i cyberbullying za vrijeme sata glazbenog odgoja. Već na početku sata skupina dječaka je strateški zauzela mjesta te su okružili dijete i zlostavljali su ga psihički uživo i preko razrednog chata.
Nazivali su ga pogrdnim imenima, ismijavali i vrijeđali djetetovo dostojanstvo. Dijete je pratilo poruke na razrednom chatu, bilo je jako uznemireno. Sramilo se čitajući poruke, koje su vidjeli svi učenici u razredu. Slomilo se… Počelo je plakati.
"P... plače"
Dječak ispred njega fotografirao ga je mobitelom i objavio sliku uplakanog djeteta uz poruku: 'P…. plače!' Profesorica je prišla djetetu i pitala ga što se događa. Dijete, uplakano, koje je bilo u vidnom stanju šoka, zbog svega što je proživljavao na satu, nije moglo doći do zraka, nije moglo progovoriti zbog zlostavljanja...
Profesorica ga je zapisala da je nemiran na satu. Okrenula se i nastavila sa satom. Svirala je klavir. Leđa su joj bila okrenuta prema razredu. Dijete su nastavili zlostavljati do kraja sata još žešće, uz podsmijeh. To je trajalo cijeli školski sat - 45 minuta, za dijete to je trajalo cijelu vječnost.
Kad je dijete stiglo doma iz škole, uplakano, pokazalo nam je poruke na razrednom chatu. Bilo je jako, jako uznemireno. Poruke smo isprintali i prijavili razrednici. Sutradan smo imali još jedan u nizu bespredmetnih sastanaka s ravnateljicom škole", kazala je.
"Ubrzo smo otputovali za Zagreb i zatražili pomoć za naše dijete u Poliklinici za zaštitu mladih grada Zagreba. Neizmjerno smo zahvalni tadašnjoj ravnateljici, prof dr. Gordani Buljan Flander, i tadašnjem stručnom osoblju Poliklinike, koji su nam pomogli i bili podrška našem djetetu i nama roditeljima, koji su potaknuli sistem i školu da zaštiti naše dijete", govori.
Škola nije željela pomoći"
Ističe da je sve navedeno bila trauma za cijelu obitelj.
"Na kraju priče imamo dijete koje odgajamo s puno pažnje i ljubavi, pošaljemo ga u školu i tamo doživljava kalvariju. U školi se nije osjećalo sigurno. Bio je poniženo i posramljeno.
Ono nije izazivalo, nikome ništa nije radilo. Traumu je prošlo u školi proživljavajući jako teške trenutke. Iste traume smo prošli i mi roditelji i cijela obitelj, koji smo na svaki način hrabrili, pomagali i bili uz naše tugujuće dijete u svakom trenutku", kaže.
Danas najviše toga zamjera školi.
"Naše dijete traumu je prošlo u školi, samo jer škola nije željela, nije bila stručna, nije bila zainteresirana riješiti problem prema pravilnicima škole i Ministarstva znanosti i obrazovanja. I danas je ista ravnateljica na čelu te škole. Nažalost, ravnatelji škola moraju biti prvenstveno politički podobni, stručnost je manje važna, čini se", kaže.
"Da je škola ovom slučaju pristupila ozbiljno i prema zakonskim procedurama i na vrijeme prema zakonskim procedurama obavijestila Centar za socijalni rad i policiju, vjerujem da bi i pojedina djeca nasilnici dobili šansu i priliku za kvalitetnijim životom. Jer djeca su preslika svojih obitelji.
O vršnjačkom nasilju treba neprestano razgovarati, educirati osoblje u školama, educirati djecu i roditelje, osvijestiti društveno neprihvatljiva ponašanja, pomoći i utješiti djecu žrtve i, isto tako, pomoći djeci nasilnicima.
"Danas je naše dijete sretno"
Neizmjerno smo zahvalni našem djetetu što je imalo povjerenja u nas roditelje i što je osjetilo da smo mu podrška te da zajedno možemo proći ovaj težak put", kaže.
Danas je naše dijete sretno dijete u završnom razredu srednje škole, koju je želio upisati, sportaš je, u razredu je gdje ima prijatelje, kolege, koji se međusobno uvažavaju i poštuju, gdje ima normalnu radnu atmosferu, gdje može pratiti nastavu.
To je najljepše što se moglo dogoditi djetetu kojemu je netko ukrao bezbrižno djetinjstvo... Put od tugujućeg do sretnog djeteta bio je zahtjevan i dug. Uz obitelj na tom putu susreli smo mnogo dobrih ljudi, stručnjaka, sportskih trenera koji su bili potpora našem djetetu i nama roditeljima.
Život našeg djeteta obogatio je i pas, obiteljski ljubimac. Danas ima mnogo prijatelja, omiljeno je u društvu, uživa u svemu što radi svaki dan, a našu obitelj ovo grozno iskustvo još više je ujedinilo i ojačalo", dodaje.
Centar za sigurniji internet: Djeca se boje da ih se neće shvatiti ozbiljno
Iz Centra za sigurniji internet voditelja Tomislava Ramljaka su nam rekli kako su slučajeve zabilježili na helpline liniji Centra ili na društvenim mrežama.
"Primjećujemo kako je djeci obično ugodnije tipkati nego razgovarati o tome. Imali smo slučajeva u kojima se javljaju učenici osnovne škole i navode da učestalo zaprimaju pozive s nepoznatih brojeva, da su žrtve elektroničkog nasilja, ali i raznih drugih oblika nasilja, da nisu prihvaćeni u svom razredu i da nemaju prijatelja te da ne znaju kako se nositi sa stresom u školi.
Često izražavaju da osjećaju da nemaju podršku obitelji i stručnjaka u školi, boje se da ih se neće shvatiti ozbiljno i da će se umanjivati ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze", govore nam.
Ljude se ucjenjuje objavom intimnih slika
"Imali smo pozive u kojima su osobe zabrinute zbog toga što primaju poruke u kojima ih se ucjenjuje objavom intimnih slika koje su ranije samoinicijativno slali osobi koja ih sada ucjenjuje.
Osobe iz te skupine su često izražavale da osjećaju krivnju i stid zbog toga što su poslale takve materijale te smatraju da su sami krivi za to. Jako je važno pojasniti im da i u slučaju slanja takvih materijala oni nisu dali pristanak da se te slike prosljeđuju dalje i da nema opravdanja za online seksualno nasilje.
Ljudi se često boje prijave policiji, ne znaju kako će točno izgledati ta procedura i žele izbjeći kontakt s počiniteljem (ako bi se našli zajedno na suđenju, npr.) pa im je i to potrebno dodatno pojasniti. Suradnja s policijom na ovu temu je jako važna jer su oni jedini organ koji može procesuirati slučajeve poput navedenih i tu su za zaštitu svih nas, građana", objašnjavaju.