PHIL SAVIANO, čovjek čije je svjedočanstvo o zlostavljanju svećenika otvorilo Pandorinu kutiju i potaknulo objavu serije priča o ovoj temi u Boston Globeu, nakon koje je snimljen i film Spotlight, za N1 je iznio svjedočanstvo o zlostavljanju koje je kao 12-godišnji dječak doživio od lokalnog svećenika.
Papa Franjo jučer je otvorio četverodnevni summit u Vatikanu o borbi protiv svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece na kojemu se okupilo oko 190 visokih predstavnika Katoličke Crkve iz svih dijelova svijeta. Papa je jučer iznio plan od 21 točke za borbu protiv seksualnog zlostavljanja u Crkvi koji bi žrtvama omogućio pojednostavljenu proceduru prijavljivanja zlostavljanja i u unutarnje crkvene istrage uključio svjetovne stručnjake. Papa međutim nije ispunio ključni zahtjev žrtava zlostavljanja - da se svi svećenici predatori i biskupi koji su prikrivali njihova nedjela trebaju isključiti iz klera.
Danas će se održati rasprave na kojima će se postavljati pitanja i davati odgovori te dalje iznositi svjedočenja žrtava seksualnog zlostavljanja koje su počinili članovi Crkve.
Ovaj summit bez presedana sazvan je kao odgovor na novi niz optužbi za seksualno zlostavljanje, među ostalima u SAD-u, Čileu i Australiji, koji je samo pogoršao krizu zbog seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi koja traje više desetljeća.
To je ključni test vodstva pape Franje, budući da se njegova borba protiv zlostavljanja pomno prati u jeku kritike njegova papinskog mandata koja ne prestaje u konzervativnim krugovima.
Intervju sa žrtvom zlostavljanja prenosimo u cijelosti.
Što se dogodilo, kako je cijela priča počela?
Živio sam u Massachusettsu, raznosio sam novine i župni dvor je bio jedno od mjesta gdje sam nosio novine. Dolazim iz katoličke obitelji. Kad sam prvi put upoznao tog svećenika, znao se spustiti na razinu djece. Puno se šalio, izvodio trikove s kartama i obraćao pozornost na mene i mog prijatelja ministranta. Bio sam vrlo sretan jer se tako ugodan čovjek zanima za mene. Nisam znao da ulazim u potencijalno katastrofalnu situaciju. Upoznao je moju obitelj i prijatelje. Prvi znak da će doći do problema bio je kad nam je pokazivao trikove s kartama na kojima su bile pornografske slike. Moj prijatelj i ja htjeli smo vidjeti te slike jer takvo nešto nismo dotad vidjeli. Rekao nam je da je to naša tajna i osjećali smo se posebno.
Uslijedilo je zlostavljanje koje je trajalo preko godinu dana. Morali smo masturbirati, oralno ga zadovoljavati. Bilo je zastrašujuće i ogavno i nismo znali kako to zaustaviti. Znao bih reći da se moram vratiti kući na večeru, ali on bi me povukao natrag. Nije prihvaćao odbijanje, a zbog razlike u moći nikada nisam smogao snage udariti ga ili vikati. On je bio predstavnik Boga i nisam imao snage reći 'ne' Bogu.
Tako su prolazili mjeseci, u crkvi je bilo više incidenata. Opetovano me zlostavljao i nisam mislio da se mogu obratiti roditeljima za pomoć. Brinuo sam se da će otac biti toliko ljut da će otići udariti svećenika i da će svi saznati za to. To bi za mene bilo neugodno i sramotno, zato sam šutio. Nakon 18 mjeseci svećenik je iznenada otišao. Kako su godine prolazile, pretpostavljao sam da su ga uhvatili i izbacili iz klera. Mislio sam to jer je njegovo ponašanje bilo kompulzivno, kao da nije imao kontrolu nad sobom.
Kad sam 1992. navršio 40 godina u bostonskim novinama pojavila se slična priča iz Novog Meksika, prema kojoj su dvojica dječaka bila zlostavljana od istog svećenika. To je bio trenutak koji je promijenio moj život. Tad sam shvatio da nitko u Crkvi nije zaustavio tog svećenika. Navodno je u 80-ima činio isto u Teksasu. Shvatio sam da je važno izaći u javnost s tom pričom i kontaktirao sam Boston Globe.
Kako se dječak može nositi s tom duhovnom dilemom?
Upravo u tome i jest stvar. Utjecaj na dijete je emotivan, psihološki i duhovni. Dolazim iz katoličke obitelji, bio sam u dilemi jer sam smatrao da takvo ponašanje mora biti smrtni grijeh, ali nisam znao pod koju od 10 zapovijedi to spada. Znao sam da to moram ispovjediti. Dilema za mene je bila sljedeća: Moj ispovjednik bio je moj zlostavljač. Morao sam se ispovjediti svećeniku koji me zlostavljao. Ako to kažem na ispovijedi, znao sam da ću njega optužiti. Nisam znao kako će reagirati. Zbog toga sam na ispovijedi, nakon nekih sitnih grijeha, rekao: "Znate i ostalo". Nakon toga je nastao muk, pitao me o čemu govorim. Znao je o čemu govorim, ali nije to htio priznati. Dao mi je tri Zdravo Marije i 3 Oče naša koje sam izmolio što sam prije mogao da mogu otići iz crkve. Tako je izgledao moj život s 12 godina... Svakoga sam dana morao pješačiti do škole i prolazio sam pokraj župnog dvora. On me jednom dozivao s prozora, nisam dobro čuo što govori. Stajao je iza zastora i shvatio sam da masturbira. Pomislio sam: "Što ako ovo itko vidi, upast ću u nevolju". Smatrao sam da sam za sve ja kriv.
Je li vama oduzeo vjeru?
Više ne vjerujem u Boga. Prvu krizu vjere sam imao s 12 godina. Kad počnete razmišljati o tome i sumnjati u učenje Crkve, to vas odvede na put na kojemu odbacite svoju religiju. Smatram se agnostikom. Idem na misu samo tijekom posebnih prilika, vjenčanja i sl.
Kad se shvatili što se događa u Novom Meksiku kontaktirali ste Boston Globe?
Prvi put sam javno izašao 1992. Objavili su priču na naslovnici i prenio ju je AFP. Nadbiskupija je rekla da nisu čuli za to. Pitao sam se kako je to moguće. Odvjetnik mi je rekao da bih trebao podnijeti građansku tužbu i otkrio sam da je barem šest biskupa u četiri države znalo da je on zlostavljač djece. Nekoliko puta bio je u psihološkom centru, a nakon toga uvijek bi ga poslali u drugu župu. Bio sam strašno ljut. Zlostavljanja u Meksiku i Teksasu mogla su se spriječiti da su ga isključili iz klera i to je potaknulo moj aktivizam. Novine su bile spremne izvijestiti o pojedinim svećenicima, ali ne o biskupima i tome da su znali. Konačno sam 1998. Globeu poslao dokumente i pismo koje sam imao.
Novinarima sam rekao da to moraju pročitati jer se to događa. Oni nisu baš htjeli istraživati, jedan me pitao imam li dokaza da se to i dalje događa. Rekao sam da nema dokaza, ali da nemam razloga misliti da se to ne događa. Rekli su da je to stara vijest. Sve se promijenilo 2001. kad je došao novi urednik u Boston Globe. Nije bio povezan ni s kim, a bio je i Židov. Pitao je novinare zašto ne istražuju tu temu i tad sam dobio prvi poziv u kojemu me novinar pitao o svećeniku o kojemu sam im pisao tri godine prije. Pozvali su me na sastanak koji vidite u filmu. Za mene je to bilo snažno iskustvo jer sam prvi put osjetio da skupina novinara može izaći u javnost s tom pričom i da ih zanima ono što govorim. Sjedili su, slušali me i zapisivali.
Što se promijenilo nakon što je Boston Globe objavio svjedočanstvo?
Puno toga. Puno se o tome govorilo, mnoge žrtve su izašle u javnost. Američki biskupi su donijeli povelju o zaštiti djece od zlostavljača. Imaju nultu toleranciju prema svećenicima zlostavljačima, ali nije bilo posljedica za biskupe zlostavljače i one koji su prikrivali zlostavljanja. Drugi je problem što se to odnosilo samo na SAD, a ovo je problem na svjetskoj razini.
Zlostavljani u SAD-u imaju glas. U Hrvatskoj koja je većinski katolička zemlja postoji kultura šutnje. Kako stati na kraj tome?
Netko mora smoći hrabrosti i istupiti u javnost. Kad ta prva osoba progovori, to ohrabri i druge da izađu u javnost. Najteže je krenuti. Imamo društvene mreže, žrtve mogu i anonimno poslati poruku i povezati se s drugim žrtvama. To može pokrenuti promjene. Važno je i to da je moguće odrasti i imati sretan život i ne dopustiti da vas to zlostavljanje uništi.
Je li moguće da u Vatikanu zapušu vjetrovi promjene?
Po meni treba doći do prijelomne točke. Ne znam događa li se to, ali sam puno optimističniji nego do sada. Ugodno sam iznenađen da su spremni na iskrenu raspravu. Nadbiskupu Scicluni sam poslao pismo, on govori o važnosti transparentnosti i mi upravo na to pozivamo. Pročitao sam to pismo i na moje iznenađenje mi je rekao da sam iznio važna stajališta i složio se sa mnom u pogledu transparentnosti. Misli da bi trebalo objaviti imena svećenika koji su činili zlostavljanja. On nije papa i ne može to objaviti samostalno, ali ja znam da on ima pozornost pape. Nešto se događa.
Papa je rekao da trebamo konkretne mjere. Što vi očekujete?
Glavni smisao ovog summita je okupiti biskupe iz dijelova svijeta u kojima žrtve ne progovaraju i razgovarati o tome kako bi se sa žrtvama trebalo odnositi s poštovanjem i izbaciti iz klera zlostavljače. Biskupi u Meksiku npr. tvrde da nemaju taj problem. Nije stvar u tome da problem ne postoji, nego da žrtve nemaju priliku da progovore. Čile je katolička zemlja i donedavno nitko nije htio istupiti, a sada ih na desetke istupa u javnosti.
Mislite li da ovaj papa ima snagu provesti promjene?
On mora biti lider, ali mora imati i osobnost kojom će uvjeriti svoje protivnike da Crkva treba ići u ovom smjeru. Ne znam odgovor na ovo pitanje, ali optimističniji sam nego prije. Mislim da će Crkva nastaviti dijalog sa žrtvama, što mislim da je važno. Ide se u dobrom smjeru, a ako to ne učine u mojoj zemlji... Mnogi katolici napuštaju Crkvu, prestaju s donacijama i istražuje se Crkva. To se nikad dosad nije dogodilo i to je jedna od stvari koja će Vatikan i papu gurnuti u smjeru ovih promjena.