JESU LI gori političari koji izazivaju pošast za volanom ili oni koji izazivaju pošast isplaniranim krađama, razgranatom korupcijom, proračunatim laganjem, pa čak i ubijanjem i zaštitom ubojica?
Slučaj Radimira Čačića otvorio je moralizatorske slavine u društvu koje je - na čelu s političarima - već dugo posvađano s moralom. Primjerice, u ovoj zemlji normalno je da (osuđeni) ratni zločinac bude saborski zastupnik. Da čovjek s 20 kaznenih prijava i onaj koji je bježao s mjesta prometne nesreće, umalo postane predsjednik Republike. Da šef države sudjeluje u skrivanju bjegunca od Haaškog suda. Da čovjek osumnjičen za silovanje bude ustavni sudac. Da ustavni sudac bude čovjek koji nije platio porez. Da predsjednik Vrhovnog suda bude osoba koja izjavljuje da "Hrvat ne može počiniti ratni zločin". Da se za predsjednika države kandidira čovjek čije je porijeklo imovine još uvijek nedokučivo ili onaj koji je javno priznao da političar mora lagati. Ili, pak, da predsjednički kandidat u drugom krugu prihvaća podršku čovjeka čije su postrojbe činile ratne zločine, iako on osobno za to nije osuđen.
Kosor je stan dobila zakonski, a što je s moralom?
Najpopularnija političarka dobila je oteti stan koji je bio poprište obiteljske tragedije. Kaže Državni odvjetnik da je to bilo po zakonu, no je li bilo moralno? Novoizabrani predsjednik države iskoristio je položaj da među prvima naplati potraživanja iz propale štedionice. I to je navodno bilo po zakonu, no je li bilo pravedno? Bivši premijer i potpredsjednik Vlade navodno su mešetarili dionicama Ine i Podravke. Kaže DORH da to nije bilo protuzakonito, no je li bilo moralno? Jednako tako, ni ministar prometa Božidar Kalmeta ne snosi kaznenu odgovornost za pogibiju ljudi u nesreći vlaka, ali što je s moralnom odgovornošću za nemar u njegovu sektoru?
Dižemo spomenike nemoralu
U ovoj zemlji spomenici se dižu prvom predsjedniku Republike koji je kupio vilu u Nazorovoj dan prije stupanja na snagu zakona kojim se to zabranjuje. Učinio je po zakonu, no je li to bilo moralno? I je li od prvog hrvatskog predsjednika bilo moralno - ako je već, kako reče Smiljko Sokol, bilo po zakonu - i prešućivanje ušteđevine od 200 tisuća maraka u Zagrebačkoj banci?
Hrvatska se prije deset godina tresla od povika "Svi smo mi Mirko Norac": bjegunac od pravde, ratni zločinac koji je vlastoručno ubijao civile, zapovjednik koji je poticao na ubojstva i - ovo je naročito zgodno - prouzročio prometnu nesreću i to uz pomoć vlasti zataškao. Smije li onda takva zemlja moralizirati oko moralne odgovornosti Radimira Čačića i zgražati se nad njegovom odlukom da se zbog prometne nesreće ne povuče iz politike?
Zaista je lijepo vidjeti kako Hrvatska ne može podnijeti činjenicu da se čovjek koji je slučajno u prometnoj nesreći usmrtio dvoje ljudi i dalje bavi politikom. Ali može podnijeti da u politici - štoviše, na vlasti - budu ljudi koji svjesno lažu, svjesno kradu, svjesno krše zakon, svjesno to zataškavaju, svjesno idealiziraju ubojice, nazivaju ih stranačkim "vizionarima", a osuđenim ratnim zločincima pomažu da pobjegnu od pravde.
Čačić postupio kako se od političara očekuje
A sada dežurni kritičari, moralizatori i dušobrižnici žele s političke scene izbaciti onoga koji je pokazao kako se političar (i svaka osoba koja poštuje zakon) u takvim situacijama treba ponašati: priopćio je što se dogodilo, nije bježao s mjesta nesreće, bio je otvoren za sve informacije o nesreći, izjavio da mu je žao, najavio da će prihvatiti bilo kakvu odluku suda. Dakle, prekršio je zakon, ali nije ni u jednom trenutku pokazao da je iznad zakona, niti da ga pokušava izigrati. Za razliku od brojnih hrvatskih političara, ustavnih sudaca i drugih javnih djelatnika.
Oduzeti Čačiću vozačku dozvolu, a ne stranačku iskaznicu
Za razliku od tih ljudi, Radimir Čačić prihvatit će kaznenu odgovornost, ali za ono što zapravo nema veze s njegovom javnom dužnošću. Nije počinio ništa protuzakonito dok je bio na političkoj dužnosti, već je napravio ono što se zapravo može dogoditi - ili se dogodilo - svakome od nas. I za to će odgovarati. I zbog toga će možda ići u zatvor. I možda će tu stigmu nositi do kraja političke karijere, no tada će se izložiti sudu birača i sudu vlastite stranke.
U krajnjoj liniji, Čačiću bi trebalo doživotno oduzeti vozačku dozvolu, ali ne i tražiti da doživotno napusti politiku zbog onoga što s politikom zapravo malo ima veze. Zar bi učiteljica koja je u prometnoj nesreći skrivila smrt pješaka trebala zauvijek napustiti rad s djecom jer pruža loš primjer? Ili bi se možda ipak trebalo od liječnika koji je dao pogrešnu dijagnozu, odrezao pogrešnu nogu ili skrivio smrt pacijenta očekivati da zauvijek napustiti medicinu.
Kome ćemo više vjerovati?
U državi u kojoj političari bježe od kaznene, a kamoli neće od moralne odgovornosti, ključno je ipak pitanje kome ćemo prije vjerovati: političaru koji svjesno krši zakon na dužnosti ili onome tko je slučajno prekršio zakon u prometu? Smrt dvoje ljudi je strašna stvar i to će ostati na duši onoga je za tu smrt odgovoran, ali strašno je - ako ne i strašnije - i naređivanje ubojstava, zataškavanje ubojstava s pozicije političke moći, sponzoriranje zločina s političke govornice, strašna je i korupcija, kriminal, laganje, zavaravanje javnosti, a najstrašnije je ipak licemjerje.
Kakav je moral onih koji na duši imaju sudbine svih nas?
Licemjerje onih koji su opravdavali ratne zločine samo zato što su hrvatski, onih koji su o hrvatstvu govorili dok su ga koristili kao paravan za pljačku, onih koji tako benevolentno govore o tuđem moralu, a vješto skrivaju svoj.
Radimir Čačić nije bitan u ovoj priči. On će za svoje nedjelo odgovarati: pred zakonom, kao i pred biračima i javnošću. Bitni su oni koji neće snositi ni kaznenu ni moralnu odgovornost. Kao što je teško zamisliti kako će se politikom dalje baviti čovjek koji na duši ima dva života, tako je još teže zamisliti kako će se politikom baviti - i moralizirati - oni koji na duši imaju sudbine svih nas.