GLUMAC, redatelj, scenarist, sportski novinar, osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, počasni predsjednik iste institucije, član Međunarodnog olimpijskog odbora, glavni ravnatelj HRT-a, član Programskog vijeća HRT-a, saborski zastupnik, potpredsjednik Republike Hrvatske... Sve to (i mnogo više) je Antun Vrdoljak.
> Antun Vrdoljak: Nemam nikakvih problema s Bulajićem ni s HRT-om!
Uvijek blizak političkom vrhu, uvijek u milosti vladajućih, što mu je omogućilo da već praktički pedeset godina radi što želi, kako želi i kad želi. U Jugoslaviji je tako bio među vodećim autorima partizanskih filmova, a volio se i pohvaliti kako ga je drug Tito osobno kitio ordenima. Onda su stigle devedesete pa je postao Tuđmanova desna ruka, zaveo strahovladu na HRT i krstio ga "katedralom duha". No, kako ne bismo nešto preskočili, najbolje je da krenemo redom.
Tito i Vrdoljak
U filmu je Vrdoljak krenuo od samog vrha. Debitantsku ulogu imao je 1957. u filmu "Nije bilo uzalud" Nikole Tanhofera, a godinu dana kasnije isti mu je autor dao ulogu u "H-8", najboljem ostvarenju u povijesti hrvatske kinematografije. Na režiju se prebacio u idućem desetljeću, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nastali su "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", a nešto kasnije i "Povratak", filmovi koji su pokojnom Maršalu čiji život Vrdoljak danas rastavlja na proste faktore bili posebno dragi.
Što znači da mu je i njihov autor bio drag. Nije to zapravo ni čudno, Tito i Vrdoljak u mnogočemu su slični. I Vrdoljak se, baš poput Tita, u anegdotama iz svoje mladosti voli prikazivati kao fakin, a spaja ih i ambicija koja ne poznaje granice. Bravar iz Kumrovca zbog nje je dogurao do pozicije nedodirljivog velikog vođe svih "naroda i narodnosti", dok je mladić iz Imotskog preko zagrebačkih akademskih krugova dogurao "samo" do mjesta potpredsjednika Republike.
Kako vjetar puše...
Ne treba niti spominjati da se zbog takvog političkog napretka morao svrstati u red onih "najvećih Hrvata" i odreći se dične komunističke prošlosti. Danas će Vrdoljak stoga reći kako on nikad nije radio partizanske nego ratne filmove i kako ga ta ideologija nije zanimala. S kojim desetljećem zakašnjenja svrstat će se i uz hrvatske proljećare iako će 1971. u Vrdoljakovoj biografiji ostati zapamćena kao godina nastanka filma "U gori raste zelen bor", a ne po otporu diktaturi iz Beograda.
Filmove kojima bi se mogao nakačiti predznak "hrvatski" Vrdoljak je počeo snimati puno kasnije - nakon Titove smrti. Pa su tako 1982. godine nastali "Kiklop" prema romanu Ranka Marinkovića i "Glembajevi" prema drami Miroslava Krleže (Titova najdražeg autora, kojeg je kasnije Vrdoljakov politički patron Tuđman označio kao "kukavicu").
Navika okretanja "kako vjetar puše" za Vrdoljaka nije počela s Tuđmanom i HDZ-om. Prije nego što se svrstao uz prvog hrvatskog predsjednika, imao je kratku avanturu s Koalicijom narodnog sporazuma Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar, ali vrlo brzo je prešao u redove pobjednika. Za nagradu je najprije dobio mjesto Tuđmanova potpredsjednika, a zatim je poslan da uvodi red na Hrvatsku radioteleviziju.
Čišćenje HRT-a od "Srba i komunjara"
"HRT mora biti katedrala hrvatskog duha", slavna je Vrdoljakova rečenica iz doba dok je šefovao Prisavljem. Za njega je to značilo gušenje svega što bi se moglo shvatiti kao kritika na račun Franje Tuđmana, a posebno draga zanimacija bilo mu je cenzuriranje "Latinice" i "čišćenje" Prisavlja od "Srba i komunjara". To je razdoblje u kojem je Vrdoljak rijetko birao riječi govoreći o političkim protivnicima i neistomišljenicima. Za Dražena Budišu je tako izjavio da mu se "ne smije vjerovati zbog bizantinske krvi", a Bad Blue Boyse je nazvao "huliganima koje treba mlatiti do krvi" jer su zviždali Tuđmanu zbog odluke da Dinamo preimenuje u NK Croatiju.
Na mjestu šefa HRT-a Vrdoljak se zadržao do 1995. godine, a nakon odlaska ga je njegov nasljednik Ivan Parać optužio za korupcijske radnje, konkretno za zamračivanje pet milijuna maraka u ugovoru s Gortanom i neracionalno raspolaganje zarađenim novcem. Tome usprkos, Vrdoljak je kroz Programsko vijeće i kasnije ostao uključen u rad HRT-a, bez obzira na očiti sukob interesa. Naime, od javne televizije čiji je rad nadzirao dobio je nešto manje od 20 milijuna kuna za snimanje "Duge mračne noći".
Domaći izdajnici
Filmu se Vrdoljak odlučio vratiti nakon što je HDZ poražen na trećesiječanjskim izborima. Svoje mjesto u novostvorenoj klimi na političkoj sceni nije uspio pronaći, ali mu ipak nije bio problem na HRT-u osigurati sredstva za svoj megalomanski projekt. "Duga mračna noć" je, poput njegovih partizanskih filmova, smještena u razdoblje Drugog svjetskog rata, ali ovoga puta s ideološkim odmakom - ustaše više nisu izraziti negativci.
Ni između dva projekta ("Duga mračna noć" i "Tito") Vrdoljak nije mirovao. Bilo je u HOO-u više nego dovoljno aktivnosti da se zadovolji neumornog miljenika svih režima. Ovo razdoblje Vrdoljakova djelovanja pamtit ćemo po izjavi (koju je kasnije demantirao) da neće ulaznice za Olimpijske igre u Ateni nabavljati "za onog špijuna koji je otvarao haške procese" Stjepana Mesića.
Slijedi povratak na HRT?
U međuvremenu se zabavljao i sukobima s Furijem Radinom, koji ga je opisao kao rasista zbog jedne saborske izjave iz davnih dana, kad su takve izjave bile poželjne. "Svaki naš dječak želi biti Kukoč ili Rađa, ali ne znam nijednoga koji želi biti crnac", podsjetio je Radin na Vrdoljakovu umotvorinu tijekom gostovanja u "Otvorenom" i zbog toga dobio prijetnju tužbom. Otprilike u isto to vrijeme Vrdoljak je punio "shit of the week" rubrike ništa manje legendarnom izjavom da "novinari danas imaju previše sloboda".
Što je sljedeće za Antuna Vrdoljaka? Ako će ovisiti o HDZ-u, bit će to novi povratak na HRT. Opet u Programsko vijeće, koje je kratko za jednog člana otkad je Đuro Popijač postao ministar gospodarstva. Priča je to s kojom je u rujnu prošle godine izašao Globus, a Vrdoljak je tada potvrdio da ga je HDZ kandidirao za članstvo u PV-u. A mjesto koje su mu namijenili i dalje je upražnjeno...