RAZORNI potres snage 6.2 u Petrinji, koji je uzeo sedam života i napravio ogromnu štetu, još jednom nas je podsjetio koliko čovjek može biti nemoćan pokraj razorne sile prirode.
Potresi su nepredvidljivi i nezaustavljivi, ali znanost o njima ipak iz dana u dan zna sve više. Ovih dana posebno se u kontekstu znanosti o potresima spominje ime jednog Hrvata - Andrije Mohorovičića.
Tako je, primjerice, prije nekoliko dana seizmolog Marijan Herak s Geofizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu u razgovoru za HRT spomenuo potres u Pokupskom 1909. godine magnitude 6.0. Dakle, nešto slabiji od ovog koji se dogodio prije dva dana praktički na istom mjestu. Baš je nakon tog potresa 1909. godine Mohorovičić objavio svoje otkriće.
A o čemu se radi?
Kako piše na stranicama Hrvatske enciklopedije, Mohorovičić je detaljno proučavao pokupski potres koji se dogodio 8. listopada 1909. godine 39 km jugoistočno od Zagreba.
"Uspoređivao je seizmograme koji su zabilježeni u Zagrebu i u mnogim europskim seizmološkim postajama. Odredio je hipocentar tek kada je odustao od pretpostavke da se potresni valovi šire jednolikom brzinom. Izradio je hodokrone, krivulje koje pokazuju ovisnost vremena širenja potresnoga vala o udaljenosti od epicentra", objašnjeno je na stranici Hrvatske enciklopedije.
Tako je on došao do kompliciranog izračuna koji je računao širenje potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore, a izraz je ušao u znanost kao Mohorovičićev zakon.
"Mohorovičić je opažanje da su do nekih seizmoloških postaja pristigla dva potresna vala protumačio širenjem jednoga vala različitim putevima, što je vodilo zaključku da unutrašnjost Zemlje nije homogena, već da postoje slojevi različitih svojstava na granici kojih se potresni valovi lome i reflektiraju. Potresne valove koji do površine Zemlje stižu gibajući se samo kroz koru nazvao je individualnima (danas Pg, Sg), a one koji zalaze u plašt, te se ponovno lome prema površini, nazvao je normalnima (danas: Pn, Sn).
Opažanje da su do seizmičkih postaja koje su se nalazile na udaljenosti većoj od 200 km potresni valovi stigli brže nego što se očekivalo protumačio je većom brzinom širenja kroz dublji sloj", navode na stranici Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe (plohe diskontinuiteta brzine) najgornjega dijela Zemlje, i u drugim područjima našeg planeta, pa je ta ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićevog diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine, stoji na stranici Hrvatske enciklopedije.
Mohorovičić je proučavao i razlike plitkih i dubokih potresa, a polovicom 20. stoljeća važnost njegovog otkrića potaknula je američke istraživače na poseban znanstveni projekt istraživanja Mohorovičićevog diskontinuiteta nazvan Mohole, kojim se bušenjem Zemljine kore na njezinom razmjerno tankom dijelu, ispod oceana, željelo otkriti njezin sastav. Poslije su takva bušenja provedena i u Sovjetskom Savezu.
U Zagrebu mu dižu spomenik
Prije nekoliko tjedana objavljeno je da će Grad Zagreb podići spomenik Mohorovičiću. Spomenik autora Nikole Džaje stajat će na istočnom dijelu Parka Grič, jednoglasno su odlučili zastupnici Gradske skupštine.
Mohorovičić je rođen 23. siječnja 1857. u Voloskom kraj Opatije, a umro je 18. prosinca 1936. godine u Zagrebu.
Po Mohorovičiću je nazvan jedan krater na Mjesecu, i to na strani nevidljivoj sa Zemlje, a njegovo ime nose i Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu te gimnazija u Rijeci.
BŠ-72 Andrija Mohorovičić je ratni brod u sastavu flote Hrvatske ratne mornarice, a njemu u čast 1996. asteroid s rednim brojem 8422 dobio je naziv - 8422 Mohorovicic.