BORIS JOHNSON danas je izabran za čelnika britanskih konzervativaca te će sutra postati novi britanski premijer.
Kako je došao do pobjede?
Johnson se predstavio svojim konzervativcima, poznatijima kao torijevci, kao netko tko jedini može spasiti stranku i održati je na vlasti, i to tako što će, nakon neuspjeha koji je osramotio Theresu May i natjerao je na ostavku, realizirati Brexit 31. listopada s dogovorom ili bez njega.
Podsjetimo, tzv. no deal Brexit tvrdolinijaši među pobornicima izlaska iz EU-a odavno zagovaraju iako je dvaput odbijen na glasanju u parlamentu.
To se pokazalo kao dobar izbor. Johnson je već u prvom krugu potukao svog protukandidata. On je dobio 114 glasova od ukupno 313 konzervativnih zastupnika, a njegov glavni konkurent Jeremy Hunt osvojio je 43 glasa. Danas je za Johnsona glasalo 92.153, a za protukandidata Jeremyja Hunta 46.656 članova stranke. Na izbore se odazvalo 87 posto od 159.000 članova s pravom glasa.
"Sad je vrijeme da ujedinimo ovu zemlju i ovo društvo. A to ne možemo napraviti dok nismo ispunili primarni zahtjev naroda, veliku stvar koju su od nas zatražili. Nakon tri godine i dva propuštena roka moramo napustiti EU 31. listopada. I moramo dobiti bolje od dogovora o izlasku koji je parlament odbio tri puta", poručio je Johnson u svom kandidatskom govoru i zaradio ovacije.
Bivši ministar vanjskih poslova, gradonačelnik Londona, zastupnik...
Za britanskog političara razbarušene frizure i jednako razbarušenog nastupa vjerojatno su čuli i oni koji uopće ne prate britansku politiku. Popis funkcija koje je dosad obnašao prilično je impresivan: bio je gradonačelnik Londona, i to u dva mandata, od 2008. do 2016.; ministar vanjskih poslova od 2016. do 2018.; parlamentarni zastupnik od 2001. do 2008. i od 2015. do danas.
No ono po čemu je zaista poznat je njegov impresivan niz provala - nekad samo nonšalantnih i šarmantnih, ali često kontroverznih ili skandaloznih. Johnson je posebna vrsta populista, netko tko svoju zavodljivu, ali uglavnom ispraznu ili neiskrenu retoriku začinjava teatralnim i žovijalnom šarmom specifičnim za englesku višu klasu obrazovanu na Oxfordu, Cambridgeu ili Etonu.
Među brojnim populistima koji su posljednjih godina u usponu ističe se i po tome što je vječni oportunist - uvijek spreman preuzeti i energično zastupati stavove koji dobro kotiraju među glasačima, kao da je u debatnom klubu, a ne u pravoj političkoj areni.
"Govori ljudima ono što žele čuti i oslanja se na njihovu neukost"
Kao i Trump, s kojim ga se s dobrim razlogom uspoređuje, Johnson kao da ima imunitet na gafove, skandale i dokazane laži. Torijevski veteran Chris Patten nije birao riječi kad ga je opisao za talijanski list Corriere della Sera: "Trumpova pudlica, lažljivac koji ne obraća pozornost na detalje stvarnosti, govori ljudima ono što žele čuti i oslanja se na njihovu neukost."
Johnson je ustvari oličenje "kolapsa racionalnosti i veze između činjenica i onoga što vjerujemo" u današnjoj politici, zaključio je Patten. Nije ni čudno da ga Trump otvoreno simpatizira.
Ako vam se ovakva dijagnoza čini pretjeranom, valja podsjetiti da je Johnson zbog svog laganja u kampanji za referendum o Brexitu završio i na sudu. Lagao je, naime, o cijeni članstva Velike Britanije u Europskoj uniji tvrdeći da se radi o nevjerojatnih 400 milijuna eura na tjedan koje bi se mogle iskoristiti za zdravstveni sustav NHS.
Johnson se prije kampanje za Brexit baš i nije očitovao kao zagovornik napuštanja EU-a. No onda je, smatraju kritičari, spretno zaključio kako bi mu uloga predvodnika kampanje za Brexit pomogla da se nametne kao lider Konzervativne stranke i idući premijer - a pošto će referendum za Brexit ionako teško proći, njegovo zagovaranje Brexita ionako ne bi imalo štetne posljedice.
Kako su mediji nakon Brexita otkrili, kao kolumnist Daily Telegrapha (za koji još uvijek piše) napisao je dvije kolumne prije referenduma - jednu u kojoj zagovara napuštanje te drugu u kojoj zagovara ostanak u Uniji. Na kraju je objavio samo ovu prvu. U drugoj, nikad objavljenoj kolumni tvrdio je da je ostanak u EU "blagodat za svijet i za Europu", a da bi Brexit izazvao "ekonomski šok", a možda čak i raspad UK-a. On se branio da je napisao tu kolumnu samo za vježbu.
Usporedio Bruxelles s Hitlerom i Napoleonom
Johnson je na kraju, uz populista svih populista Nigela Faragea, bio glavno lice "Leave" (eng. napustiti) tabora u kampanji. Osim laganja o davanjima Londona Bruxellesu, proslavio se i usporedbom EU-a s Hitlerom i Napoleonom - EU je "pokušaj da se to (europsko ujedinjenje) učini drugim metodama", rekao je.
Također je optužio EU da želi stvoriti superdržavu koja bi bila "izgrađena nasuprot europskim nacijama", što je i inače jedna od najraširenijih neosnovanih optužbi na račun EU-a. Nakon Brexita i ostavke premijera Davida Camerona također se kandidirao za premijera. No u zaista ironičnom obratu kolega u kampanji Michael Gove zabio mu je nož u leđa i u posljednji tren povukao svoju podršku njegovoj kandidaturi te se sam kandidirao.
Na kraju je na vrh isplivala May - ali to je bilo neko drugo vrijeme, prije nego što su se pregovori o izlasku zemlje iz EU-a pretvorili u tragikomični reality show s elementima Igre prijestolja, Kuće od karata i Državnika novog kova.
Za Johnsona su, kao u Igri prijestolja, kaos ustvari ljestve
Johnson je, naravno, u svom tom kaosu nanjušio priliku za sebe, baš po principu čuvenog citata iz Igre prijestolja: "Kaos su ljestve." To je, naravno, podrazumijevalo političku likvidaciju May i gaženje preko njenog leša. Njegova ostavka na mjesto ministra vanjskih poslova koju je opravdavao principijelnim protivljenjem dogovoru koji je May ispregovarala u Bruxellesu bila je očito priprema terena za uspon na vlast.
A kako je isplanirao, tako se i dogodilo. I nitko mu nije mogao ništa.
Usporedbe radi, njegovog novog/starog suparnika Govea praktički je potopilo priznanje da je uzimao kokain prije više od dvadeset godina. Johnsonu, međutim, uopće nije naštetilo priznanje da je kao student konzumirao kokain i marihuanu. Uostalom, ako ništa drugo, Johnson će biti zabavnija alternativa robotskoj May.
Zabavnija, ali vjerojatno i opasnija. Kao što piše Simon Jenkins za Guardian, Johnsonov šarm ne treba miješati s karizmom - autoritetom lidera s neodoljivim nastupom. Iako je eklatantno nekvalificiran za premijera, iako se svojom političkom biografijom pokazao kao lažljivac, raskalašen i lijen, iako nema nikakva posebna postignuća kojima se može pohvaliti na svojim dosadašnjim funkcijama, i dalje uspijeva očarati ošamućene konzervativce koji traže izlaz iz labirinta zvanog Brexit.
"Mini Trump posvećen sabotaži" Europe
Lijevo-liberalni britanski mediji nisu jedini koji ovih dana upozoravaju na opasnost koju predstavlja Johnson kao premijer. Francuski Le Monde opisao ga je kao "čovjeka odvojenog od logike i uvjerenja" s karijerom koja je bogata "prevarama, zabludama i promašajima". "Iznosio je laži na autobusu (u kampanji), obećavao Velikoj Britaniji da može imati svoju tortu i pojesti je, usporedio EU s Trećim Reichom" dok je obećavao Britancima nerealističnu "slavnu globalnu budućnost", a kao ministar vanjskih poslova "učinio je svoju zemlju objektom poruge diljem svijeta svojim amaterizmom, lakomislenošću i neukošću".
Prijetio je i Uniji da kao premijer neće isplatiti 39 milijardi koje London duguje Bruxellesu nakon Brexita osim ako ne dobije bolji ugovor o razvodu, što bi bilo izravno narušavanje vladavine prava i imalo "neizmjerne posljedice", piše Le Monde opisujući ga kao "mini Trumpa s druge strane La Manchea posvećenog sabotaži". Nizozemski de Volkskrant opisuje ga kao nekoga "tko vjeruje daleko više u sebe nego u Brexit", a njemački Handelsblatt kao osobu koja bi bila "fatalna za Britaniju". To možda zvuči preoštro, ali zaista je posljednje što Britaniji u ovom turbulentnom razdoblju treba - netko tko je toliko gladan moći da je spreman reći bilo što, učiniti bilo što i biti bilo što.