RAT u Libiji ponovno bjesni, sedam i pol godina nakon pada Moamera Gadafija. Snage generala Kalife Haftara već su nadomak Tripolija, a u predgrađima bijesne žestoke borbe. Njegova Libijska nacionalna vojska (LNC), doduše, već je dosad planirala stići u centar Tripolija, nakon lakog napredovanja kroz pustinju i zauzimanja manjih gradova južno od libijske prijestolnice.
>> Raste broj mrtvih u Libiji, proruski general se pokušava probiti u Tripoli
>> U Libiji izbio žestok rat, sprema se pokolj. Traju borbe u predgrađu Tripolija
LNC je objavio da je dosad izgubio 19 vojnika, dok je međunarodno priznata vlada Fajeza al-Saraža iz Tripolija objavila da je u borbama ubijeno 11 ljudi. Novi građanski rat među suprotstavljenim frakcijama prijeti opskrbi naftom i plinom, a mogao bi uzrokovati nove migracije prema Europi i dozvoliti islamističkim ekstremistima da iskoriste kaos.
LNC je, podsjetimo, od početka godine već zauzeo gotovo cijeli jug zemlje. Tako je u veljači zauzeo strateški bitna naftna polja el-Šarara i el-Feel, koja zajedno proizvode gotovo 400 tisuća barela nafte na dan, kako izvještava Foreign Policy. Kao i kad je zauzeo naftna postrojenja na istoku 2016., Haftar je inkorporirao lokalne milicije u svoj LNA obećavajući im uniformu i redovitu plaću.
Pogled na kartu Libije, uostalom, dovoljno govori o tome koja je strana dominantna u ovom sukobu, iako je koncept kontrole teritorija vrlo fleksibilan u Libiji, premreženoj različitim plemenima, etničkim manjinama, paravojnim frakcijama i nestabilnim savezima. Stanovnici juga Libije uglavnom su dočekali Haftarove snage s dobrodošlicom umjesto da su se borili protiv njih. Vjerojatno su, kao i dobar dio zemlje, željni stabilnosti nakon godina obračuna različitih frakcija, u koje su se uključili i militanti iz susjednih Čada i Sudana, te terora kriminalnih bandi koje krijumčare migrante iz subsaharske Afrike u Europu, preko Mediterana.
Haftarova odluka da pokrene "marš na Tripoli", kako ga je opisao u svojoj zapovijedi vojsci, bila bi dovoljno zabrinjavajuća i sama po sebi, kako piše The Economist. No još je alarmantnije to što je Haftar izdao zapovijed za ofenzivu dok se u Tripoliju nalazio generalni tajnik UN-a Antonio Gutteres i neposredno pred zakazanu mirovnu konferenciju pod pokroviteljstvom UN-a. Ova se konferencija trebala održati od 14. do 16. travnja, no s obzirom na bitku koja bjesni nadomak grada, od toga prema svemu sudeći neće biti ništa.
Karta Libije s područjem pod kontrolom zaraćenih snaga, izvor: Wikipedia
Strani dužnosnici zatečen Haftarovom arogancijom, ali dosad su ga ohrabrivali
Libijski, ali i međunarodni dužnosnici ostali su šokirani Haftarovom arogancijom zbog ovakvog tempiranja eskalacije, no on već dugo prijeti zauzimanjem Tripolija. Isto tako, mnoge strane sile koje su na neki način umiješane u sukob u Libiji ili imaju ulog u njenoj budućnosti već dugo vremena toleriraju ili potiču spletke ovog bivšeg Gadafijevog generala. Dok ga Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati, kao i Rusija, aktivno podržavaju, Francuska ga sve više tretira kao manje zlo, nadajući se da će pokoriti ostale frakcije i konačno stabilizirati zemlju.
Haftarova pobjeda i zauzimanje cijele zemlje ipak nisu izvjesni. Milicije iz lučkog grada Misrata, najsnažnije snage na zapadu Libije koje su porazile Islamsku državu u Libiji 2016., već su pohrlile u pomoć vladi u Tripoliju. Haftarov LNA, međutim, ima brojnije snage, ali i stratešku prednost u vidu skromnih zračnih snaga koje je ili preuzeo iz stare Gadafijeve vojske ili dobio od svojih arapskih saveznika. Osim toga, iako se Haftar predstavlja kao sekularist koji želi očistiti zemlju od islamističkih militanata, među njegovim snagama nalaze se i salafisti iz pokreta Madhali, povezanog sa Saudijskom Arabijom. Pretpostavlja se da se upravo zato sastao sa saudijskim kraljem Salmanom prošlog mjeseca.
Haftar se u veljači sastao i s premijerom Saražom na pregovorima u Abu Dabiju, u organizaciji posebnog izaslanika UN-a za Libiju, no dogovor o budućnosti podijeljene zemlje nije postignut. Izgleda da se upravo tada Haftar odlučio vojnom opcijom razriješiti pat-poziciju. No tko je zapravo ovaj vojni moćnik i kako se u anarhiji koja vlada Libijom prometnuo u njenog najizglednijeg vladara - novog Gadafija, kako tvrde i protivnici i pristaše?
Kalifa Haftar je rođen 1943. u istočnom gradu Ajdabija, a školovao se na Vojnoj akademiji od 1964. do 1966. Nakon toga je otišao na specijalnu vojnu obuku u Sovjetski Savez i u Egipat. 1969. je bio dio skupine od nekih 70 vojnih časnika koji su izvršili državni udar i srušili kralja Idrisa i ukinuli monarhiju. Na čelu pučista je, naravno, bio pukovnik Moamer Gadafi. Haftar, koji je sudjelovao u libijskom kontingentu u izraelsko-arapskom ratu 1973., i sam je promaknut u pukovnika 1980.
Gadafijev vjerni general kojeg se ovaj odrekao jer je zarobljen u Čadu
No rat između Libije i Čada doveo je i do njihovog osobnog sukoba, koji je potrajao sve do smrti libijskog diktatora. Gadafi je, naime, osamdesetih pokrenuo invaziju na susjedni Čad - što je činjenica koju njegovi "antiimperijalistički" apologeti uglavnom zaobilaze - kako bi podržao jednu od sukobljenih strana u građanskom ratu u toj zemlji. Gadafi je htio od Čada napraviti satelitsku državu po uzoru na svoju "džamahiriju" - ovaj eklektični politički model koji je Gadafi uspostavio u Libiji je, barem u teoriji, bio mješavina muslimanskog socijalizma, arapskog i afričkog nacionalizma i direktne demokracije kroz narodne i revolucionarne odbore diljem zemlje. Naravno, u praksi od demokracije nije bilo ništa - Gadafi je imao apsolutnu vlast.
Libijska vojska je u početku imala uspjeha u ovom ratu, zahvaljujući razjedinjenosti čadskih frakcija i boljem naoružanju, ali 1987. je, nakon ujedinjenja čadskih provladinih snaga i podrške u naoružanju od strane Francuske i SAD-a, doživjela žestok poraz. Nije joj pomoglo ni navodno korištenje bojnog otrova na kraju rata, prema optužbama čadske vlade. Haftar je u sklopu ovog poraza zarobljen, zajedno sa stotinama svojih vojnika. Gadafi ga se tada u bijesu odrekao. Umjesto Libije, Haftara i njegove vojnike spasila je američka CIA i izvukla ih u Zair (današnji Kongo). Haftar je prvo osnovao Nacionalnu frontu za spas Libije i iz Zaira pokušao organizirati puč ili pobunu protiv Gadafija, no nakon što ih je zairska vlada protjerala, CIA je Haftaru i njegovim vojnicima ispregovarala dobivanje azila u SAD-u.
Od suradnika CIA-e do ruskog partnera u Libiji
Haftar je predvodio neuspješni ustanak protiv Gadafija 1996., nakon čega se vratio u SAD, gdje je do 2011. živio u Virginiji, surađujući dalje s CIA-om i pokušavajući organizirati rušenje Gadafija. Stoga nije čudno da je 2011., nakon što je u toj zemlji u sklopu Arapskog proljeća izbila revolucija, otišao u Libiju i pridružio se pobunjenicima. Brzo je postavljen za zapovjednika kopnenih snaga i postao je treći glavni čovjek pobunjeničkog saveza.
Gadafi je, podsjetimo, u listopadu te godine vojno poražen, a zatim i uhvaćen pri pokušaju bijega te brutalno linčovan. No dvije i pol godine kasnije, general Haftar napravio je još jedan zaokret u svojoj dugoj i živopisnoj karijeri. U veljači 2014. obratio se uživo naciji i proglasio raspuštanje Generalnog nacionalnog kongresa (GNC), koji je formiran nakon prvih parlamentarnih izbora 2012. kao ustavotvorna skupština s mandatom od dvije godine, ali je jednostrano produljio svoj mandat.
Zastupnički dom (HoR) formiran je nakon izvanrednih izbora u lipnju 2014. na koje je izašlo samo 18% libijskih glasača. Mjesec dana ranije, Haftarova Libijska nacionalna vojska (LNA) već je pokrenula svoju operaciju Dostojanstvo, napadom na islamističke milicije u Bengaziju, ali i na zgradu parlamenta u Tripoliju. Nedugo nakon toga islamisti su formirali koaliciju Libijska zora u obranu GNC-a i ponovo uspostavili kontrolu nad Tripolijem. Dio zastupnika GNC-a odbio je priznati HoR, tvrdeći da u novom parlamentu dominiraju pristaše Gadafija. HoR se preselio na istok zemlje, u Tobruk, a GNC se ponovno formirao u Tripoliju. Iako je sljedeće godine došlo do primirja, ova bizarna situacija se dva suparnička parlamenta, od kojih oba tvrde da su jedini legitimni, nastavila se do danas.
I dok parlament i vlada iz Tobruka opisuju snage odane parlamentu i vladi iz Tripolija kao teroriste, vlada iz Tripolija tvrdi da je general Haftar ratni diktator. Problem paralelnih vlasti pokušao se riješiti, uz posredovanje međunarodne zajednice, formiranjem Vlade nacionalnog sporazuma (GNA) 2016., na čelu s premijerom Fajezom. Ovu je vladu priznao UN, kao i EU i SAD, ali parlament iz Tobruka i Haftar i dalje ne priznaju tu vladu.
Haftara je 2017., prema medijskim izvještajima, Rusija počela opskrbljivati naoružanjem, i to nakon što se dvaput susreo s Rusima: prvi put u Moskvi, a potom i na palubi ruskog nosača aviona Admiral Kuznjecov koji je doplovio pored obale Libije.
Ima 75 godina, lani navodno preživio moždani udar, ali želi vladati Libijom?
Zanimljivo je i da su u travnju prošle godine francuski mediji izvijestili da je Haftar pretrpio težak moždani udar te da je prebačen na liječenje u Pariz. No LNA je tada demantirao ove "lažne vijesti", tvrdeći da je njezin zapovjednik zdrav.
Osim paralelne vojske i parlamenta, Haftar je uveo i paralelnu nacionalnu valutu, dinar, kojim ga je također opskrbila Rusija. Usto, lokalnom stanovništvu koje osjeća posljedice višegodišnjeg ekonomskog i političkog kolapsa je počeo dijeliti brašno, benzin i plin, dajući im tako do znanja da se može pobrinuti za njih na način na koji vlada u Tripoliju očito ne može. Haftar već od 2016. kontrolira veći dio libijske nafte, a sad je samo ojačao svoju dominaciju.
Što mu je sada plan? Teško je reći - moguće je da je odlučio vojno zauzeti Tripoli pod svaku cijenu, a moguće je i da želi na ovaj način pritisnuti i Saraža i natjerati ga da mu se podčini. Kako piše Foreign Policy, Haftar bi mogao reformirati vladu u Tripoliju i postaviti svog premijera na istoku zemlje Abdulaha al-Tinija kao premijera cijele zemlje. Haftar bi pak postao vrhovni zapovjednik nacionalne vojske, no lako je moguće i da sam želi zasjesti na čelo države. Ostaje za vidjeti hoće li mu snage odane Saražu, ali i međunarodna zajednica, ipak pomrsiti račune.