ŠOKIRANI građani Hrvatske danima raspravljaju o tome kako su cijene mnogih proizvoda više nego u bogatijim državama Europske unije. Cijene u trgovinama Slovenije, Italije, pa čak i Njemačke, često su ispod cijena u Hrvatskoj, a plaće su puno manje.
>> Ovo su cijene u Hrvatskoj i drugim zemljama eurozone. Pogledajte.
Iako se o tome raspravljalo i prije, uvođenje eura je ključni događaj koji je olakšao usporedbe. Kuna je zamagljivala činjenicu o relativnoj skupoći Hrvatske jer je preračunavanje iz jedne valute u drugu otežavalo sagledavanje pravih cijena.
Čak su i domaći proizvodi nerijetko jeftiniji, pa kako ne bi bili strani? Za uvozne proizvode se razlika može opravdavati prijevoznim troškovima, ali ne i za domaće. Zbog čega su cijene u Hrvatskoj tako visoke?
Brojni su razlozi, ali većina ima zajednički nazivnik - hrvatsku državu. Točnije, državni porezi i ostali nameti podižu konačnu cijenu proizvoda, direktno i indirektno. Pojedinačno se ne radi o velikim razlikama između Hrvatske i ostalih država, ali kada se dodaju jedan na drugi, onda se dobije dojam da su cijene čak i manje nego što trebaju biti s obzirom na to koliko država u cijelom lancu proizvodnje, prijevoza i prodaje uzima.
>> Usporedili smo cijene osnovnih namirnica u Hrvatskoj i Sloveniji
PDV, najočitiji razlog visokih cijena
Prvi razlog, koji bi trebao biti jasan svima, stopa je PDV-a. Radi se doslovno o državnom dodatku na cijenu trgovca. Ako trgovac, kalkulirajući sve troškove i maržu, postavi cijenu na osam eura, država preko PDV-a na to doda još dodatna dva eura. Tako kupac umjesto osam eura nešto plati deset eura, od čega je dio koji se odnosi na PDV nerijetko veći od profita trgovca (kada ukalkulira sve troškove).
Trenutna stopa PDV-a u Hrvatskoj od 25 posto je druga najveća u EU. Ista je kao u Danskoj i Švedskoj, u kojima su plaće višestruko veće, a višu stopu ima samo Mađarska (27 posto). Od država s čijim se cijenama ovih dana uspoređujemo, Njemačka ima stopu PDV-a 19 posto, a Slovenija i Italija 22 posto.
Samo to razliku u cijenama radi minorno, ali to je tek početak. Za ograničen broj prehrambenih proizvoda Hrvatska ima smanjenu stopu, ali imaju je i ostale države. Slovenija ima umanjenu stopu od 9.5 posto, ali na svu hranu i sva pića, a ne samo na ograničen broj prehrambenih proizvoda, kao Hrvatska.
>> Usporedili smo cijene mobitela i laptopa u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj
Trošarine indirektno povećavaju cijene
Iako se tako ne zovu, trošarine su oblik poreza. U tome je jasna i Carinska uprava koja na svojim stranicama izričito navodi da su "trošarine i posebni porezi neizravni porezi kojima se oporezuje promet, odnosno potrošnja pojedinačnih proizvoda..."
Trošarine na kavu, alkohol, duhan i bezalkoholna pića podižu cijenu tih proizvoda, a za razliku od PDV-a, nisu vidljive na računu, nego jednostavno ukalkulirane u cijenu tj. troškove proizvođača/trgovca. Ipak, trošarine na energente, što uključuje trošarine na gorivo, i trošarine na električnu energiju podižu cijenu svih proizvoda.
Troškovi prijevoza su uključeni u cijenu svih proizvoda, a između 45 i 55 posto cijene spremnika goriva se odnosi na davanja državi. Sve trošarine su prihod općeg proračuna, ali se iz njega 0.11 eura (prije uvođenja eura 0.80 kuna) po litri šalje Hrvatskim cestama, 0.03 eura (prije uvođenja eura 0.20 kuna) Hrvatskim autocestama, te 0.03 eura (prije uvođenja eura 0.20 kuna) HŽ Infrastrukturi - sve redom državnim firmama.
Trošak prijevoza je veći zbog umjetno visoke cijene goriva, a to se prenosi i na ostale cijene. Udio države u cijeni litre eurosupera 95 i dizela je veći od prosjeka Europske unije, u rangu Njemačke i znatno iznad Poljske, Rumunjske, Mađarske i drugih standardom usporedivih država. To pomiče cijene u Hrvatskoj bliže razinama Njemačke.
Visoke cestarine povećavaju troškove transporta
Iako se iz svake litre goriva izdvaja za Hrvatske autoceste, od čega su 2022. planirale ostvariti prihod u iznosu 427 milijuna kuna, autoceste u Hrvatskoj se ipak plaćaju. I to skupo.
Od Zagreba do Karlovca veliki teretni kamion plaća 10.60 eura (80 kuna), od Zagreba do Gospića 42 eura (317 kuna), Zagreba do Splita (Dugopolje) 83.7 eura (631 kuna) itd. To su cijene u samo jednom smjeru, da ne bude zabune.
To također povećava troškove transporta. Iako se ne radi o velikom iznosu po jedinici proizvoda, kada se doda na sve ostale troškove, nastala razlika nije zanemariva. Svaki dodatni trošak povećava cijenu proizvođača, veletrgovca i trgovca, a samim time je i PDV veći jer se određuje u postotnom iznosu.
Manjak konkurencije, za koji je odgovorna država
U Hrvatskoj je glavni trgovački lanac Konzum, koji danas drži između 20 i 30 posto tržišta. Nekada je držao i preko 30 posto, a najbliži konkurent mu nije imao ni 10 posto. Uz to se radilo i o Todorićevoj zlatnoj koki, u koju se kadroviralo po političkom ključu.
Todorića je, nije tajna, stvorila država. Konzum u "najboljim danima" bio toliko sveprisutan da je u nekim županijama imao i preko 50 posto tržišnog udjela. Zbog svoje veličine je Konzum imao dominantnu tržišnu poziciju, a zbog političke povezanosti je imao privilegiranu tržišnu poziciju.
Samim time je određivao cijene, a svi ostali su se njemu prilagođavali. Zašto držati cijenu nekog artikla na šest kuna ako je u Konzumu osam? Sasvim je dovoljno sniziti na sedam kuna umjesto na šest a da se bude cjenovno konkurentniji. Visoko postavljena ljestvica znači da će i razina ispod te ljestvice biti veća.
I unatoč tome su Hrvati na dolazak svakog novog trgovačkog lanca gledali sa (nezdravom) skepsom, pa i prezirom. Dolazak diskontera Lidla, koji je danas glavni konkurent Konzumu, bio je popraćen negodovanjem šire javnosti.
Naravno, Konzum i Todorić su kroz medije poticali otpor prema konkurenciji, šireći laži da, primjerice, blagajnice Lidla u Njemačkoj moraju nositi pelene. Da Hrvati još ne razumiju da veća konkurencija ide u korist kupcu jasno je iz reakcije građana na nedavni dolazak Eurospina, talijanskog diskontnog trgovačkog lanca.
>> Ovo je karta poreza na kupnju. Hrvatska je najgora u EU
Država krivi trgovce, a sama je stvorila preduvjete za visoke cijene
Nabrojani razlozi su samo vrh sante leda. Nijedan od njih sam za sebe ne podiže cijenu značajno (osim eventualno manjka konkurencije), ali se dodaju jedan na drugi i multipliciraju. Vladino prozivanje trgovačkih lanaca zbog situacije koju je stvorila sama hrvatska država je stoga glupo i besmisleno.
Iako postoji javna percepcija da je razlog i taj što Hrvatska malo proizvodi te puno uvozi, to nije istina. Glavna gospodarska grana u Hrvatskoj, koja zapošljava najviše ljudi, jest prerađivačka industrija. Unutar nje je najveća upravo prehrambeno-prerađivačka.
Ni uvoz ne može biti razlog, jer Hrvatska po glavi stanovnika uvozi bitno manje od država sličnih veličinom i brojem stanovnika. Slovenija, Češka i Slovačka imaju od dva do tri puta veći uvoz po glavi stanovnika.
Trgovci nisu nevinašca, ali...
Ne treba biti naivan u vezi trgovaca, dio njih je zasigurno iskoristio situaciju uvođenja eura za podizanje cijena. Uvođenje nove valute u državi prirodno remeti ljudski osjećaj monetarne vrijednosti stvari, a tu psihološku manu će uvijek netko pokušati iskoristiti.
Uloga kupaca na tržištu je ključna, jer oni prihvaćaju ili odbijaju određenu cijenu. Ako ne "kažnjavaju" one koji bezrazložno podižu cijenu kupnjom kod njihove konkurencije, nego se vode nekakvom lojalnošću prema određenom trgovcu ili marki proizvoda, cijene će lakše rasti. Da bi što bolje funkcionirao, cjenovni mehanizam treba osviještenog kupca.
Situacija nije od jučer, tj. od uvođenja eura. Radi se o dugogodišnjem problemu za koji su se uvjeti stvorili davnih dana. Alternativno objašnjenje, da su baš u Hrvatskoj trgovački lanci "najpohlepniji", je naivno. S obzirom na to koliki i koliko "sposoban" državni aparat hrane, cijene su još i pristojne.