SLUČAJ Ivane Domić, bivše predsjednice supetarskog Općinskog suda, jedan je od onih koji se godinama vuku po hrvatskim sudnicama, bez konačnog kraja ili nade da bi ga se uskoro moglo ugledati. Prisjećamo ga se nakon što smo otkrili da su dvije njezine presude, donesene 13. studenoga 2003. godine, navedene kao temelj uknjižbe aktualnog ministra Lovre Kuščevića na četiri bračke parcele.
>> Otkrivamo: Kuščeviću je sutkinja Domić u istom danu dodijelila četiri parcele
Optužnica protiv Domić podignuta davne 2006. godine
Bivšoj sutkinji Ivani Domić sudi se dugo. Jako dugo. Optužnica je podignuta još 31. srpnja 2006. godine i tereti je, u najkraćem, da su njezine presude od 1995. do 2004. godine omogućile da 75 milijuna kuna vrijedne čestice zemljišta na Braču promijene vlasnike.
Dva je puta šibenski Županijski sud oslobađao Ivanu Domić s obrazloženjem koje se, opet ćemo maksimalno pojednostaviti, svodilo na uvjerenje kako je slučajeve rješavala u skladu s tadašnjom praksom te da su tisuće predmeta okončani na slične načine. No Vrhovni sud nije se složio s takvim stavom, u prosincu prošle godine ukinuo je drugu oslobađajuću presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Mediji su pisali kako je Vrhovni sud zauzeo stav da su na šibenskom sudu, gdje se sudi Ivani Domić, zaključivali na osnovu "fragmentarnih reprodukcija iskaza", uz zanemarivanje svjedočenja o činjenicama koje "ne podupiru stajalište suda o nedokazanosti kaznenih djela".
"U situacijama kad navodi svjedoka o odlučnim činjenicama, imaju znatna odstupanja prema navodima iz istrage, sud u većini slučajeva u presudi te razlike ignorira, umjesto da ih analizira i vrednuje. Također, sud je neosnovano propustio uzeti u obzir dijelove izvješća Županijskog suda u Splitu o nadzoru rada Općinskog suda u Supetru, a u kojem se spominju i nepravilnosti počinjene u postupcima koje su predmet kaznenih djela", citirali su mediji dio rješenja Vrhovnog suda s potpisom suca Damira Kosa.
Savršena prilika za manipulatore
Priča je, zapravo, jednostavna: zemljišne knjige desetljećima su bile zapuštene, u njima su kao vlasnici otočkih parcela bili upisani ljudi koji su ili odavno mrtvi ili raseljeni. Njihove su terene godinama i desetljećima obrađivali drugi, a o zemljišnim se knjigama nije vodilo računa. Početkom devedesetih nastala je idealna prilika za promjenu i upis stvarnih korisnika u zemljišne knjige. Da bi se to ostvarilo, valjalo je provesti sudske postupke u kojima su stvarni korisnici parcela dokazivali da su, zapravo, oni vlasnici. Tada bi, prema zakonskoj proceduri, tužili upisane vlasnike - obavijesti o postupcima i presudama objavljivane su na oglasnim pločama sudova, a upisani vlasnici, ali i nasljednici, za njih nerijetko nisu znali - sud im je imenovao privremene zastupnike, odvjetnike koji katkad nisu ni pokušavali doći do svojih branjenika, pa su čestice postajale svojina tužitelja.
Tako je stvorena zgodna prilika za različite manipulatore. Oni su u sudskim postupcima dobivali zemljišne čestice s kojima, zapravo, nisu imali nikakve veze, ali su im bile atraktivne. Sumnje da sutkinja Ivana Domić olako presuđuje u takvim slučajevima prvo su se počele pojavljivati u medijima, a notirao ih je i već spomenuti nadzor rada Općinskog suda u Supetru. Na koncu, uključilo se i Državno odvjetništvo, došlo se do optužnice, ali ne i do pravomoćne presude.
Dio predmeta u međuvremenu otišao u zastaru
Osim Ivani Domić sudi se i poticateljima - Zoranu Vuloviću, Miljenku Jovanoviću, Ivi Markusoviću, Nevenku Mariću, Mirjani Bilan, Zlati Lončarić, Jadranu Zari i Linu Martiniću. Zanimljivo, ili očekivano, dio predmeta u međuvremenu je otišao u zastaru. Tako je, primjerice, zastario navod da je Ivana Domić Markusoviću, bivšem direktoru ACI-ja, na njegov nagovor omogućila da postane vlasnik tri četvrtine šume od 14 tisuća metara četvornih, čime je I. A. oštećen za barem 100 tisuća eura.
Među arhiviranim vijestima nalazimo i onu iz lipnja 2005. godine, kada je objavljena odluka Državnog sudbenog vijeća o razrješenju sutkinje Ivane Domić. Tadašnji predsjednik DSV-a Branko Hrvatin rekao je da je "u više sudskih predmeta donosila odluke o postavljanju privremenih zastupnika tuženima, kojih nije imala adresu, ne provjeravajući i ne tražeći adrese tih tuženih stranaka".
Čekanje na pravdu dugo 13 godina. Zasad
Iza ovoga, dakako, treba staviti tri točke, jer kao što smo rekli u uvodu, sve sumnje u sudački rad Ivane Domić, godinama objavljivane na novinskim stupcima i portalima, nisu ni potvrđene niti demantirane pravomoćnošću.
Od nje smo daleko kao i prije trinaest ljeta, kada je optužnica podignuta. Ili prije petnaestak godina, kada su o čudnim bračkim sudskim postupcima počeli pisati mediji. No o sporosti hrvatskog pravosuđa ionako nema smisla više išta pisati. Sve je napisano, može se samo prepisivati.
S bivšom predsjednicom supetarskog suda Ivanom Domić pokušali smo doći preko odvjetničkog ureda koji ju je godinama zastupao. Odgovor čekamo, a objavit ćemo ga čim i ako ikada dođe.