Samoubojstvo je – sada i ovdje ponovno aktualizirano ružnom pričom o mladoj čakovečkoj liječnici – odavno (barem) trojedini problem za svako društvo:
- egzistenciijski, jer intimno povezuje ljudsku subjektnost s mogućim krajem života;
- moralni (izvedeno: pravni), jer radi se o oduzimanju života (pa makar i vlastitoga) ;
- komunikacijski, jer nikada nisu posve jasni efekti rasprave o temi.
Ma kako se na život gledalo, on vodi ka smrti. U schopenhauerovsko-ciničnome postavu („Životni se put čovjekov sastoji u tomu da, zaluđen nadom, pleše smrti u naručje“) to izgled posve jednostavno, turobno logično. Različite pak vjerske postavke vide („ovaj“) život tek kao pripravu (ili, u nekim verzijama, sastavinu) onoga drugog, pravog - koji zasigurno dolazi.
Kako bilo, mogućnost svojevoljnoga prekida života smatrale su nedopustivom baš institucionalizirane vjerske paradigme. Samoubojice su, u kršćanskoj tradiciji, stoljećima sahranjivane izvan posvećenoga grobljanskoga tla, a i njihove su porodice bile šikanirane.
I filozofi su smatrali nedopustivom raspravu o samoubojstvu
I veliki su filozofi - ne samo oni kršćanskoga nadahnuća, poput Augustina i Tome Akvinca, nego i Platon, Kant i Hegel - smatrali nedopustivom i svaku raspravu koja bi vodila mogućem opravdanju samoubojstva. Strogi Kant smatra, primjerice, samoubojstvo direktnim prekršajem moralne obveze poštivanja i održanja vlastita života.
Ima ih - kako to u filozofiji biva - dosta i na drugoj strani; Seneca, Epikur ili Hume, dokazuju da mogu postojati okolnosti u kojima je samoubojstvo moralno opravdano, posebice kada patnja individue postaje neizdrživom. Neki kasniji pisci, Jean Améry na primjer, smatraju samoubojstvo, dapače, iskazom autonomije ili samoodređenja, a ne tek aktom očaja.
Svojevrsni se, tek naizgled egzaltirano formulirani, sažetak ovih rasprava nalazi kod Alberta Camusa: „Postoji samo jedan ozbiljan filozofijski problem, a to je samoubojstvo“. Ova je rečenica (iz „Mita o Sizifu“) desetljećima bila temom svakojakih (pa i intelektualnom modom posredovanih) sporenja. Njezina je podloga kod Camusa, međutim, jasno promišljena - apsurdnost života je samim životom zadana; pokušaji njezina nadilaženjem u težnji da se nađe životni smisao dovode samo do toga da se život, umjesto da se u njemu uživa, svodi na uzaludno izmišljanje nepostojećega smisla. Oni koji ne mogu izići na kraj s apsurdom života, kandidiraju za samoubojstvo, prije no oni koje mori siromaštvo, nesreća ili ina nevolja.
Važno kontekstualiziranje problema omogućio je Émile Durkheim poimanjem samoubojstva kao društvene činjenice - iz čega slijedi tvrdnja da je veća vjerojatnost da će ljudi počiniti samoubojstvo ako se socijalna integracija smanjuje (npr., daleko najveći broj samoubojstava u Hrvatskoj bio je 1990.)
Tipologija samoubojstava
Durkheim je razvio teorijsku tipologiju samoubojstva kako bi objasnio različite učinke društvenih čimbenika na samoubojstva.
- Anomično samoubojstvo javlja se kada osoba doživljava anomiju, koja se javlja u razdobljima ozbiljnih društvenih, privrednih ili političkih previranja, što rezultira brzim i ekstremnim promjenama u društvu i svakodnevnom životu. U takvim okolnostima, osoba bi mogla biti tako zbunjena da bira samoubojstvo.
- Altruističko samoubojstvo događa u uvjetima prekomjernoga heteronomnog reguliranja života pojedinaca društvenim silama, tako da ga se navede da se ubije za neku ideju ili društvo u cjelini. Poput kamikaza ili suvremenih terorista-samoubojica. Pritom su ljudi toliko snažno integrirani u društvena očekivanja i samo društvo svoj život bezostatno podređuju kolektivnim ciljevima.
- Egoističko samoubojstvo događa se kada se ljudi osjećaju potpuno odvojenima od društva. Kada potpuno oslabi integriranje u društvo vezama s obitelji i lokalnom zajednicom, radnim ulogama, ili drugim društvenim vezama. Kada ove veze oslabe zbog umirovljenja ili gubitka obitelji i prijatelja, vjerojatnost egoističnog samoubojstva raste.
- Fatalističko samoubojstvo javlja se u uvjetima ekstremnih socijalnih pritisaka koji rezultiraju opresivnim uvjetima i poricanjem slobode i osobnosti. U takvoj situaciji osoba može odlučiti umrijeti, a ne nastaviti izdržavati tlačiteljske uvjete, što je slučaj samoubojstva među zatvorenicima ii zarobljenicima.
Unatoč svim razlikama unutar Durkheimove tipologije, zajedničko je svim tipovima sucida da su - još i u njegovo vrijeme - bili vjerski i pozitivo-pravno zabranjeni posvuda u svijetu. Tek u šezdesetim godinama počinje postupno dekriminaliziranje samoubojstva (točnije, dakako: pokušaja samoubojstva, jer one kojima samoubojstvo uspije više nikakav crkveni ili državni aparat ne može dohvatiti). Britanski „Suicide Act“ iz 1961. paradigmatičan je u tom pogledu.
Ipak i danas u zakonima ostaje naznake opreza - primjerice hrvatski Kazneni zakon ne predviđa kažnjavanje (pokušaja) samoubojstva, ali (u čl. 114.) određuje kažnjavanje zbog „pomaganja u samoubojstvu iz niskih pobuda“. Nije baš jasno zašto bi trebalo razmatrati pobude kod pomaganja u nečemu što po sebi nije zabranjeno (uz put, sam je članak neobično naslovljen: „Sudjelovanje u samoubojstvu“ - što bi, jezično, imalo smisla da je riječ o zajedničkome samoubojstvu, nekoj vrsti samoubilačkoga pakta, i sl.).
Njemački je ustavni sud, odlukom od 26. veljače 2020., preciznije utvrdio da „Sloboda uzimanja vlastita života obuhvaća i slobodu traženja pomoći treće osobe i prihvaćanja te pomoći ako je ponuđena“. Ovdje se o pobudama ne govori, ali se jasno zabranjuje „profesionalna podrška kod samoubojstva“. Ovo, opet, otvara veoma široku tema medicinski potpomognutoga suicida, koja bi zahtijevala drukčije razmatranje.
Ograničenje rasprave o samoubojstvima
Poseban je problem rasprava o (mogućem, ili čak obvezatnom) ograničenju javne rasprave o samoubojstvima (posebice kada je riječ o konkretnim „slučajevima“). Javna reakcija na fikcionalne opise samoubojstva koja je dovodila do sauicida u stvarnome životu započela je prije točno 250 godina, objavljivanjem Goetheova romana „Jadi mladoga Werthera“.
Spominjalo se je četrdestak samoubojstva diljem Europe, po obrascu iz ovoga romana. Na osnovi ovih iskustava uveden je u opticaj tz. Werther efekt koji je korišten i u mnogim kasnijim povodima - npr. nakon samoubojstva Marilyn Monroe, 1962., ili u povodu Netflixove serije „Thirteen Reasons Why“, 2017.-2020.
I danas, suočena s konačnošću odluke jedne mlade žene, njezina (uža i šira) okolina ostaje u dvojakoj obvezi. Spram njezine privatnosti (koja ne prestaje sa smrću osobe), ali i spram onoga što je ta svjesna osobna odluka imala značiti - i što, možda, poziva na razgovor.
Taj razgovor može potaknuti sudionike na samoosvještavanje, barem do neke mjere. Ali, ako ništa drugo, otkako se više ne radi o zakonski zabranjenome činu, otkako je i dio vjerskih zajednica olabavio stav spram suicida, barem je – u svim konzekvencijama - jasno to da je život pripadan onome, i samo onome, tko ga živi. Odatle se, eventualno, može dalje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
*Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)
Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)
Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)