Trump će vjerojatno ciljati Kinu, a ne Putina. Zašto?

Kao što sam naglasio u uvodu kolumne Zašto je moj izbor Kamala Harris?, gotovo sve provedene ankete javnog mnijenja - koje su govorile da američke birače na predsjedničkim izborima mnogo više interesiraju unutarnje teme od vanjske politike - pokazale su se vjerodostojnima.

Donald Trump je vješto iskoristio probleme i proturječnosti u zemlji te uvjerljivo pobijedio protukandidatkinju. Riječ je o dobro poznatim pitanjima nekontroliranog priljeva nelegalne imigracije koji je uvjetovao povišenu razinu kriminala i nesigurnost, zatim lošijeg životnog standarda u usporedbi s 2019., snažnih inflacijskih udara, dojma odbačenosti srednje klase od elita u Washingtonu, ali i nekim temeljnim razlikama u konzervativnom i liberalnom pogledu na svijet poput prava na abortus.   

Pozicioniranje Trumpa u međunarodnim odnosima

Za razliku od dugogodišnje vanjske politike Demokratske stranke koja je, barem deklarativno, u prvi plan isticala etabliranje univerzalnih ljudskih prava na razini cijele međunarodne zajednice, promicanje demokracije, poštivanje fundamentalnih normi međunarodnog prava sadržanih u Povelji UN-a te suzbijanje diktatorskih i autokratskih sustava, Trumpovu vanjsku agendu u prvom predsjedničkom mandatu determinirala su gospodarska pitanja sukladno načelima programa America First.

Kao netko tko se cijelog života bavio biznisom, Trump je operativno provođenje svoje vanjsko-sigurnosne agende usuglasio s alatima koje je koristio u poslovanju vlastitih tvrtki. Posljedica takvog pristupa je bila, kako sam u par navrata već istaknuo, opasno potkopavanje ustaljenog funkcioniranja multilateralnog sustava, odnosno najvažnijih multilateralnih organizacija. 

Zašto se pod pritiskom našla Kina?

U prvom mandatu Trump je detektirao Kinu - drugo najjače gospodarstvo svijeta - kao najvećeg konkurenta SAD-u u 21. stoljeću. Razlozi koje je navodio bili su prije svega kinesko nepošteno tržišno natjecanje, krađa intelektualne svojine (tehnološka špijunaža EU-a i SAD-a), snažan vanjsko-trgovinski deficit koji je SAD imao s Kinom, a tek nakon toga kinesko ubrzano naoružavanje, nepoštivanje ljudskih prava ili razmirice u vezi Južnog kineskog mora i Tajvana.

Posljedica je bila započinjanje trgovinskog rata bez presedana protiv Pekinga u srpnju 2018. godine. Tada je Trumpova administracija uvela carine na uvoz kineske robe u SAD, koje su išle čak do 25 posto, što je nakon kineskih uzvratnih mjera dovelo do carina na oko 550 milijardi dolara kineske i 185 milijardi dolara američke robe. Međutim, ono što treba posebno zabrinuti Peking je Trumpovo obećanje tijekom recentne predizborne kampanje da bi američke carine na kinesku robu mogao podići na čak 60 posto ili još i više. 

Ostale mjere

Ako se ima u vidu da se kinesko gospodarstvo već par godina nalazi u velikoj krizi koju karakteriziraju visoka nezaposlenost mladih, rapidan pad cijena nekretnina i visoki dug lokalnih samouprava, daljnje američke carine mogle bi u potpunosti razoriti kinesku strategiju gospodarskog oporavka koja uvelike ovisi o izvozu.

Ali Trump se prema procjenama kredibilnih analitičara neće zaustaviti samo na politici uvećanja carina. Naime, nova američka administracija će vjerojatno snažno ograničiti kvantitetu i kvalitetu tehnologija koje se iz SAD-a ili Europe kreću prema Kini.

To će nedvojbeno ugroziti ambicije Pekinga da postane globalni lider u području umjetne inteligencije do 2030. godine. Također, predviđa se da će Trump slijediti strategiju ekonomske separacije ili odvajanja dviju ekonomija, čime se želi smanjiti rizik daljnjeg izlaganja američkog gospodarstva Kini.

Cilj je eliminirati opskrbnu ovisnost SAD-a o Kini premještanjem opskrbnih lanaca negdje drugdje, što bi uvjetovalo ograničenja američkih ulaganja u kinesko gospodarstvo.

Odnos prema Putinu

Za razliku od Kine i njenog rukovodstva, novoizabrani američki predsjednik ni tijekom prvog predsjedničkog mandata nije skrivao simpatije prema načinu na koji Putin tretira međunarodni pravni poredak i ulogu Ruske Federacije u njemu.

Prema nekim promatračima, Trumpova fascinacija snažnim, autoritarnim liderima u Putinovom slučaju začinjena je i suštinskom snagom Rusije kao nuklearne velesile te neiscrpnim ruskim prirodnim resursima.

Upravo bi to - za čovjeka s prefinjenim poslovnim instinktom koji mu govori da su ruske sirovine i energija u kombinaciji s američkom tehnologijom sjajna stvar za oba gospodarstva - mogao biti početni set razloga za brzo okončanje rata u Ukrajini. Postizanje mira među subjektima međunarodnog prava je apsolutni prioritet u međunarodnim odnosima koji je determiniran i normama sadržanima u Povelji UN-a.

Međutim, problem je u tome što promatrači vjeruju da je Trump spreman mirovnim sporazumom predložiti predaju ukrajinskog teritorija pod trenutnom ruskom kontrolom Putinu. Time se, naravno, krši međunarodno pravo i kreira opasan presedan, o čemu sam već pisao u par navrata. 

Veza između Trumpove vanjske agende, Putina i Kine

Ako se navedene špekulacije ostvare, postavlja se opravdano pitanje je li gore spomenuti set razloga dovoljan alibi da se međunarodnoj zajednici, posebno zapadnim saveznicima, objasni zbog čega američka administracija pristaje na Putinovo brutalno kršenje međunarodnog prava. Na ovo pitanje može se odgovoriti na više načina. 

Prije svega, Peking se od početka rata, službeno neovisan, objektivno priklanjao ruskoj strani u nadi da će joj snažni saveznik poput Rusije pomoći u suprotstavljanju svjetskom poretku pod vodstvom SAD-a.

Time bi se izbjegla izoliranost u slučaju eventualnog sukoba sa Zapadom. S druge strane, Rusija je u međuvremenu postala jako ovisna o Kini, a pomaganje Kremlju u rješavanju otvorenih pitanja - rata u Ukrajini te njegovih gospodarskih, financijskih i diplomatskih posljedica - moglo bi potkopati utjecaj Pekinga i diskreditirati savezništvo dviju velikih sila.

U igri je i Iran

U konačnici, posredovanje Trumpove administracije u smislu nametanja mirovnog sporazuma koji bi odgovarao Putinu mogao bi imati za posljedicu i obustavljanje ruske pomoći Iranu - na primjer, znanstveno-tehnološke potpore ruskih stručnjaka u nastojanjima Irana da proizvede nuklearno oružje - koji kontinuirano potkopava američke interese na Bliskom istoku.

Time bi se utjecaj Irana i njegovih saveznika u regiji smanjio, što bi Trumpova administracija mogla iskoristiti za oslobađanje zarobljenih resursa na Bliskom istoku i njihovo preusmjeravanje prema Kini, kada i ako to bude željela. 

U trenutku kad se za neka mjesta u Trumpovoj administraciji već zna da su ih zauzeli zagovornici tvrde linije prema Kini poput senatora s Floride Marca Rubija (postavljen za državnog tajnika), a za neka špekulira kao u slučaju bivšeg trgovinskog predstavnika Roberta Lighthizera, koji je imao ključnu ulogu u kreiranju trgovinskog rata iz 2018. godine, jasno je da Peking ima velikih razloga za brigu. Što se tiče međunarodne zajednice, ona će, bila suglasna ili ne, morati prihvatiti Trumpova pojašnjenja i rješenja.