POGINULI vozač, koji je u ponedjeljak preminuo nakon što je u Italiji kamionom naletio na kolonu vozila, bio je dobro poznat u Rijeci.
Radilo se o 54-godišnjem Mili Čuburi, strastvenom roniocu iz grada na Rječini i inicijatoru nikad dovršenog akvarija u Opatiji.
Napisao "Na šljaku treba poć" i krenuo kamionom u smjeru Venecije, tragično je skončao na autocesti
Neposredno prije svoje posljednje vožnje napisao je: "Na šljaku treba poć."
Krenuo je u smjeru Venecije kada se kamionom tvrtke Adella Transporti iz Čavli kraj Rijeke zabilo u drugo vozilo u trenutku zastoja uzrokovanog prethodnom nesrećom koja se dogodila oko tri sata ujutro.
Nesreća u kojoj je poginuo Mile Čubura dogodila se oko osam sati ujutro na autocesti A1, na dionici između San Giorgio di Nogara i Latisane.
Kamionom je naletio na kamion ispred sebe, a istog trenutka smrskala se njegova kamionska kabina te su mediji javili da je umro na mjestu.
Za Riječaninom kojeg znaju i kao strastvenog ronioca i humanista vlada velika tuga.
Od Mile Čubure emotivno se na Facebooku oprostio i aktivist Ivan Pokupec koji je jedan od inicijatora prosvjeda protiv ograničenja posjeta djeci na 15 minuta uslijed epidemije koronavirusa.
Njegovu objavu, koju je naslovio "Pismo suborcu i bratu", uz dozvolu prenosimo u cijelosti.
"Tipično za tebe, uvijek tuđa dobrobit ispred vlastite"
"Javio si mi se tamo negdje u ožujku, u vrijeme najžešćeg lockdowna i na moje čuđenje da si još uvijek za volanom odgovorio: 'Samoizolacija? Daj me nemoj…', rekao si kroz smijeh, a ubrzo nakon toga poslao i video probijanja kroz snijeg po kruh i vodu. 'Hrvatska-Italija, Italija-Hrvatska… To je moj život već tjednima', pričao si iz kabine na odmorištu. Mogao sam ti samo reći: 'Drži mi se', i odati ti počast tekstom objavljenim 25.3. na ovoj stranici. Svima vama: medicinskim sestrama, trgovcima, vozačima… Svima koji su na svojim leđima iznijeli famozni lockdown.
Prošlo je možda dva tjedna prije negoli si me opet zvao. 'Ej, vozim neke cijevi za Križevce. Znam da imaš malu djecu, ali ako se ne bojiš korone, volio bih te vidjeti. Imam masku, rukavice, dezinficiram se…' Tipično za tebe, uvijek tuđa dobrobit ispred vlastite. Prijatelji su me odvezli do dućana da zgrabim neke grickalice pa do tebe. Oprezno si pozdravio izdaleka, puno toga se još o ovom virusu nije znalo.
Ja sam dobacio: 'Ajd' se ne glupiraj', i zagrlio te onako kako se samo stari suborci pozdravljaju. Kako mi je sada drago da jesam… Ostali smo u kabini kamiona i satima pretresali bitke iz prošlosti, situaciju oko mjera… Prepričavao si kakvu si kalvariju prošao s pokušajem da otvoriš aquarium u Opatiji, kako je cijeli projekt stao onog trena kada nisi htio davati mito. Kako tijekom lockdowna stotine kamiona odvoze čitave hrvatske šume u Italiju, a iz nje dovoze flaširanu vodu. Kako će iz korone ponovo neki izaći kao multimilijunaši.
Pozdravili smo se u istom tonu kao i uvijek: ma preživjeli smo sve do sada, preživjeti ćemo i to! 'Netko to odgore vidi sve', kako si ti volio citirati Đoleta… Rekao si i da nikada nisi sanjao da ćeš biti prisiljen postati vozač, pošto si imao sve ronilačke certifikate poznate čovječanstvu. Ali da je kod kuće žena kojoj si obećao dobar život i to je to – obećanje je obećanje…
I onda jučer vijest da te više nema.
"Bio si prisiljen da sjedneš za volan kako biste preživjeli i završilo je najgore moguće"
Da je slijed događaja u kojem si bio izvaran i pokraden, godinama blokiran, prisiljen da sjedneš za volan kako biste preživjeli… završio na najgori mogući način. Na cesti, u okolici Venecije.
Znaš što me u tome najviše brine? Što se ne mogu ni pošteno isplakati za takvim Čovjekom poput tebe. Dodajem tvoje ime Željkinom, Bibinom, Mirjaminom, Miralemovom… Već mi je postalo normalno da gubim suborce. Novo-prokleto-normalno. I pitam se što su to napravili od nas da više ne možemo jedni druge ni pošteno oplakati…
Ne brinem ja za tebe, točno znam gdje si. Da su sve muke i brige skinute s tvojih umornih leđa, osim jedne: brige za nas koji smo ostali iza tebe. Ali ne brini za nas brate, preživjeli smo sve do sada – preživjet ćemo i to. Smij se i tjeraj zezanciju kao i uvijek, takvog te znamo i volimo. Pomoći ćemo Ani koliko možemo. Ne brini.
Nemaš pojma koliko sam Bogu zahvalan što sam te onaj dan zagrlio. Nema straha, brate.
Vidimo se…
MILE ČUBRA, Čovjek (18.2.1966. – 7.9.2020.)", napisao je Pokupec.