STOLJEĆIMA na ovim prostorima žive zajedno katolici i pravoslavci, uglavnom u neslozi, dok njihovi crkveni vođe vole mantrati o sestrinskim crkvama. Svi ćete odmah navesti brojne razlike među njima, ali stvari izgledaju drugačije kad se zahvate malo dublje.
Znamenito Filioque
Oni koji površno poznaju teologiju odmah će spomenuti sukob u tumačenju Trojstva. Doktrinu koja predstavlja lijepi primjer udara na zdravi razum razvili su istočni teolozi, gdje je u prvim stoljećima i inače bilo središte kršćanske misli. Tek pojavom Augustina imamo i na Zapadu veliko ime u teologiji, a upravo je on i zaslužan za tu navodnu ogromnu razliku u razumijevanju kako troje može biti jedno.
Njemu ni na pamet nije padalo da se suprotstavi ocima s Istoka. Samo mu nije bila jasna razlika između proizlaženja Duha iz Oca i rađanja Sina od Oca (nije to jasno nikome, da se ne lažemo).
Stoga je mislio kako se Duh razlikuje od Sina time što Sin "izlazi" od Oca, a Duh od Oca i Sina (filioque znači "i Sina"). Usput, Augustina i danas pravoslavci smatraju autoritetom u teologiji.
Pad u grijeh
Znate ono kad su Adam i Eva pojeli plod zabranjenog voća u Edenu i onda nakon toga izgubili i vječni život i sposobnost pravog moralnog postupanja? Najviše o tome govore zapravo protestanti, kod katolika Pad je mrvicu manje drastično shvaćen. Pravoslavci imaju, da tako kažemo, pad, ali ne i Pad.
Dok na Zapadu misle kako su Adam i Eva bili savršeni, za pravoslavce oni su tek trebali postati savršeni. Pad je nešto kao kad talentirani sportaš dopusti sebi par dana cuge i junk-fooda: sad je spustio formu i morat će više vježbati da bi se vratio u normalu i onda napredovao. On je i dalje talentirani sportaš koji će jednog dana postati vrhunski i nenadmašan, samo se sada malo udaljio od tog cilja.
Što nakon Pada?
Za katolike je Pad u grijeh toliko strašan da on zahtijeva otkupljenje na ovaj ili onaj način. Kod njih se javila i misao da je Isus morao umrijeti najgorom smrću kako bi platio kaznu zbog naše neposlušnosti. Istina, nikada nisu takvo tumačenje prihvatili kao dogmu (to će se pojaviti tek kod protestanata), razvili su i drugačija objašnjenja od nesuvisle ideje da se pravda zadovoljava time što nevin plaća kaznu namjesto krivaca.
Kod pravoslavaca glavna je ideja postajanja čovjeka Bogom u smislu savršenstva karaktera, ono što oni zovu theosis (obogotvorenje). Adam i Eva, kako smo već rekli, još nisu bili u tom smislu savršeni.
Kad su zabrljali u Edenu, nastavljen je business as usual, proces postajanja Bogom trajao je i prije i nakon pada. Samo se sada nešto malo produžio, baš kao u netom spomenutom primjeru nediscipliniranog sportaša.
Zašto je došao Isus?
Već smo objasnili da je u katoličkoj misli netko morao otkupiti čovjeka i Isus je upravo i došao kako bi obavio tu misiju, koja svoj vrhunac dostiže njegovom smrću na križu. Otuda i sva ona raspela i po crkvama i po kapelicama kraj ceste. Kako je on to točno otkupio čovječanstvo, katolici namjerno nisu do kraja definirali.
Daleko od toga da je za pravoslavce križ nevažan. Oni u njemu vide prije svega simbol pobjede Isusa nad Sotonom, čak i neku vrstu trika kojim je Isus prešao Sotonu kao Maradona Engleze. Ali za njih je glavni događaj zapravo Isusovo utjelovljenje, postajanje Boga čovjekom.
Ono je dokazalo kako je theosis moguć – jer ako Bog može postati čovjekom, onda je moguće i da čovjek postane Bogom. Stoga će oni i Mariju najviše uzdizati kao onu koja je rodila Boga, dok će katolici veći naglasak stavljati na njezino vječno djevičanstvo.
Papa i patrijarsi
Kao što i sami znate, pravoslavci nemaju papu. Razlog toj činjenici nije toliko teološki koliko povijesni, jer je carigradski patrijarh izgubio svoju moć padom Bizantskog Carstva. Da se kojim slučajem ogromno carstvo održalo, osobito u svojim granicama iz vremena Justinijana, carigradski patrijarh bio bi nešto kao pravoslavna verzija pape.
Pravoslavcima nisu svi patrijarsi jednaki, imamo četvoricu glavnih – a među njima najveću čast uživa rimski biskup, dakle papa. Međutim, ne priznaju mu pravo da presuđuje u dogmama, one se mogu donijeti jedino na saboru (sinodi ili koncilu), zajedničkom odlukom. I pravoslavci i katolici priznaju odluke prvih sedam ekumenskih ("sveopćih") koncila i pravim crkvama smatraju samo one koje prihvaćaju tada izglasane dogme.
Svećenici i sveštenici
Pravoslavne i katoličke svećenike najviše razlikujete po tome što su pravoslavni bradati i oženjeni, a katolički izbrijani i na celibatu. Ali to je vrlo površno razumijevanje.
Za početak, kao što ste mogli vidjeti i na starim slikama, katolički svećenici i pape gotovo donedavno također su puštali bradu.
Kad se radi o celibatu, on ni u Katoličkoj crkvi nije dogma, nego vjekovna praksa. U suštini obje crkve na celibat gledaju kao na posebni duhovni dar, samo što kod pravoslavaca taj dar ne mora posjedovati svaki svećenik. Međutim, ako se svećenik ne oženi do svojeg zaređenja, on ostaje u celibatu. Obje Crkve misle kako je život bez seksa znak neke posebne duhovne uzvišenosti.
Naravno, ni jedni ni drugi nemaju svećenice i sveštenice, to je već dovedeno do razine dogme. Jer, znate, Isus je imao dvanaest apostola, dakle isključivo muškarce.
Konačna presuda
Moglo bi se o razlikama između dvije Crkve napisati cijela knjiga, ali gdje god dublje zagrebete vidite kako se radi samo o drugačijim naglascima i površnim pojavama (liturgija, hram, oblik križa). Za domaću zadaću istražite pravoslavnu misao o "mitarstvima" i usporedite s katoličkim naukom o Čistilištu, pa mi javite dojmove.
Da sad ne spominjem brojne zapadne teologe koji su također bili skloni idejama theosisa, primata Utjelovljenja itd. I sad se s pravom možete upitati: a oko čega se oni to već stoljećima svađaju? Odgovor svakako nije u teologiji, nego u nečemu što i katolici i pravoslavci vole puno više.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala