Znanstvenici su napokon otkrili kako je otprilike izgledala divovska "guska" koja je harala drevnom Australijom. Za Genyornis newtoni znamo već duže vrijeme. Radi se o vrsti koja izumrla prije nekih 45.000 godina, a koja je prvi put opisana 1913., piše Science Alert.
Nalikovala je današnjim guskama, samo je bila mnogo, mnogo veća. Naime, dosezala je visinu od 2.25 metara, a težila i do 230 kilograma. Paleontolozi su nedavno otkrili gotovo cijelu lubanju ove neobične ptice. To je tek druga lubanja koju smo do sada pronašli, a koja pripada ovoj vrsti. Pomoću prve su stručnjaci 1913. dokumentirali postojanje divovske "guske", no ta je lubanja bila u užasnom stanju. Dakle, sada prvi put možemo vidjeti kako je izgledala.
"Radi se, jednostavno rečeno, o ogromnoj vrsti guske"
Genyornis newtoni je imala masivnu lubanju i velike čeljusti. Kljun joj je nalikovao današnjoj australskoj dugonogoj guski. "Genyornis newtoni je imao pokretnu gornju čeljust poput papige, ali koja je bila u obliku one guščje te snažan ugriz", rekla je paleontologinja Phoebe McInerney sa Sveučilišta Flinders u Australiji.
"Mogao je drobiti mekano bilje i voće na nepcu. Novopronađena lubanja nam je pomogla sastaviti slagalicu. Pokazuje da je radi, jednostavno rečeno, o ogromnoj vrsti guske", dodala je.
Mogući razlog izumiranja
Znanstvenici su skenirali fosil i napravili detaljnu trodimenzionalnu rekonstrukciju kako bi ustanovili kako je ova vrsta mogla izgledati. "Ušni kanal je bio zaštićen od vode kada bi Genyornis zagnjurio, a grlo mu je štitila struktura kljuna. Oblik kljuna pokazuje da se radilo o vještom hvataču vodenih biljaka", objašnjava paleontolog Jacob Blokland sa Sveučilišta Flinders.
Ovo bi moglo objasniti zašto je vrsta izumrla budući da su njena slatkovodna staništa u međuvremenu postala slana, pri čemu se dramatično promijenio ekosustav.
Istraživanje naziva Skull morphology of the enigmatic Genyornis newtoni Stirling and Zeitz, 1896 (Aves, Dromornithidae), with implications for functional morphology, ecology, and evolution in the context of Galloanserae objavljeno je u časopisu Historical Biology.