PISMO umirovljenih generala koji traže pomilovanje bivših šefova UDBA-e Josipa Perkovića i Zdravka Mustača ponovo je u centar hrvatskog javnog diskursa uvelo staru hrvatsku opsesiju - tajnu službu UDBA-u.
>>Gotovina i generali traže pomilovanje Perkovića i Mustača. Jedan povukao potpis
Pismo je potpisala skupina hrvatskih generala koju čine Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo te Marinko Krešić. Krešić je naknadno povukao svoj potpis, i to zbog, kako kaže, "podjela koje je pismo izazvalo u javnosti". Još ranije oko potpisa se predomislio i general Krešimir Ćosić. Istovremeno se generalima koji traže pomilovanje pridružio Luka Džanko.
Podsjećamo, Sud u Münchenu proglasio je 2016. godine Perkovića i Mustača krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj i osudio ih na doživotnu kaznu zatvora.
Mustač je krajem 2019. godine izručen Hrvatskoj. Osuđen je na 40 godina zatvora. Perkoviću je zagrebački Županijski sud odredio 30-godišnju kaznu prema hrvatskim propisima koju treba odslužiti u domaćem zatvoru. Trenutno je u zatvoru u Glini.
Milanović naziva Plenkovića "udbašenkom"
Cijela ta priča, dakle, u javni prostor uvela je pojam UDBA-e, a posebno za to zaslužni su predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković.
Milanović je rekao da je UDBA njemu mrska tema, ali i poručio da je HDZ zalijepljen za UDBA-u kao žvakaća guma na trotoar glavnog kolodvora usred ljetne žege. "Nema tog miniwasha i veš-mašine budućnosti koja to može oprati. Taj smrad dolazi iz HDZ-a već 30 godina", rekao je Milanović dodavši da je Plenković "prljavi udbaški nasljednik".
>>Milanović o Plenkoviću: Sin majora kaže da je Gotovina udbaš. Nećeš, matere ti
"Da mi jedan sin rezervnog majora KOS-a sad govori da je jedan Gotovina udbaš, e pa nećeš, matere ti. Predsjednik hrvatske vlade je udbaš druge generacije", izjavio je Milanović jednom drugom prilikom te Plenkovića nazvao i "udbašenkom".
Jugoslavenski Stasi
Uprava državne sigurnosti, odnosno Uprava državne bezbednosti, bila je zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNA-e u vojnu obavještajnu službu KOS i civilnu UDBA-u.
Ovom jugoslavenskom pandanu sovjetskom KGB-u, rumunjskom Securitateu ili istočnonjemačkom Stasiju, još 1967. promijenjen je naziv u Službu državne sigurnosti/bezbjednosti (SDS/SDB), međutim kolokvijalni naziv "UDBA" ostao je korišten među stanovništvom i u medijima.
Treba razlučiti dva značenja UDBA-e. Jedno je konkretno značenje: UDBA je tajna služba, instrument Titovog režima koji je za zadatak imao čuvanje poretka, što je podrazumijevalo i nadziranje građana, a za što su nerijetko u samu organizaciju infiltrirani sami građani.
Drugo značenje UDBA-e u simboličkom je smislu, a definira ga ustvari konstrukcija kako je UDBA i dalje infiltrirana u sve pore društva, nadzirući društvene i prije svega političke procese, radi ostvarenja nekih širih interesa.
Očito UDBA i dalje biva važan faktor u hrvatskom društvu. Pogotovo je to prisutno na desnom političkom polu na kojem se UDBA smatra zaslužnom za razdor u društvu. Najnoviji Milanovićevi istupi samo osnažuju takav dojam.
Služba je pratila strogo određene skupine neprijatelja
Što se tiče konkretne organizacije, odnosno njezine strukture, postojale su tri vrste suradnik. To su informatori koji su bili zaduženi za otkrivanje neprijateljskih aktivnosti, rezidenti koji su na vezi držali nekoliko informatora i agenti, ljudi ubačeni u neprijateljske redove.
Po izvješćima hrvatske Službe državne sigurnosti iz razdoblja od 1979. do 1980. godine, osnovne djelatnosti UDBA-e su bile praćenje političkih disidenata, kao i onih koji dolaze u kontakt s njima, onda praćenje rada vjerskih zajednica te praćenje aktivnosti "neprijateljske emigracije" i rada stranih obavještajnih službi.
Express je objavio godišnje izvješće Službe državne sigurnosti iz 1985. iz kojeg je vidljiva cijela struktura Službe u Hrvatskoj. U Službi je radilo 55.36 posto ljudi s visokom ili višom stručnom spremom. Broj Hrvata nešto je pao u odnosu na prethodnu, 1984. godinu, s 55.6 posto na 53.1 posto, kao i broj Srba, koji je sa 31.9 posto pao na 31.5 posto. Jugoslavena je u Službi bilo 15.39 posto.
Služba je pratila strogo određene skupine neprijatelja: nacionaliste (660 ljudi, a samo 1985. registriran je 141 novi), pripadnike vjerskih zajednica 143 (29 novih); zbog birokratizma je praćeno 55 ljudi (novih 17), anarholiberalizma 53 (pet novih sumnjivaca), zbog tehnokratizma je nadzirano osmero ljudi (prethodne godine čak 15)...
Spiegel: Barem su 22 hrvatska emigranta ubijena u Njemačkoj
Smatra se kako je UDBA bila odgovorna za mnoge atentate i ubojstva, konkretno njih više od 120. Njemački Spiegel Online donio je još 2014., uz suđenje Perkoviću i Mustaču, veliki prilog o djelovanju UDBA-e u ovoj zemlji.
"Najmanje 22 hrvatska emigranta ubijena su u Njemačkoj između 1970. i 1989., tvrdi Savezno državno odvjetništvo; kod svih tih ubojstava izgleda vjerojatno da se radilo o državno-terorističkoj pozadini", pisao je Spiegel Online, a donio Deutsche Welle.
Đureković je ubijen 1983. godine u operaciji Dunav. Smaknut je hicima iz pištolja te udarcima sjekirom u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Nakon što mu je ubijen otac, njegov sin Damir otišao je u Kanadu zbog mogućnosti da bude žrtva. U Kanadi je pronađen mrtav 1987. godine. Ne postoje potvrde je li ubijen ili je počinio samoubojstvo.
Osim ubojstva Đurekovića, UDBA-i se pripisuje ubojstvo disidenta Brune Bušića, ali i ono posebno brutalno, Stjepana Ševe, njegove supruge i maloljetne pokćerke. Ševo je bio utjecajan u emigrantskim krugovima kao jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva.
Klasić: UDBA se ponašala kao država u državi
O UDBA-i, njezinoj povijesti, ali i reperkusijama na današnje doba popričali smo s povjesničarom Hrvojem Klasićem, koji nam kazuje kako je ta "tajna policija ili obavještajna služba u principu nastala krajem Drugog svjetskog rata, a osnovali su je čelnici Pokreta otpora i ujedno Komunističke partije".
"Godine 1944. osnovano je Odjeljenje za zaštitu naroda, OZNA. Dok je jugoslavenska armija oslobađala zemlju, pojavio se čitav niz problema s obavještajnim službama, od ustaške do njemačke, a naravno tu je i problem kolaboracionista, onih koji su ostali u zemlji, prije svega mislim na ustaše i četnike, kao i one koji će se ubacivati poslije završetka rata.
OZNA 1946. godine mijenja ime u Uprava državne bezbednosti, što je ta famozna kratica koja se zadržava do današnjeg dana - UDBA. I tako će biti sve do 1966. kad u sklopu velike akcije najpoznatije po smjeni prvog čovjeka UDBA-e Aleksandra Rankovića, odnosno reforme obavještajne službe, UDBA mijenja ime u Služba državne bezbednosti, odnosno Služba državne sigurnosti", govori.
Objasnio je kako je do smjene Rankovića došlo jer ga se doživljavalo kao jednog od nositelja koncepta razvoja Jugoslavije u unitarističkom smislu, dok su tada jačale decentralističke struje predvođene Vladimirom Bakarićem.
"Ali bile su tu i nepravilnosti zabilježene u radu UDBA-e, koja se počela sve više ponašati kao država u državi. Bilo je tu otvoreno na milijune kartona prema svima koji su se smatrali neprijateljima režima. Eklatantna kršenja pravila su se događala na Kosovu, što će izazvati val nezadovoljstva, koji se neće zaustaviti 1966. godinom.
"Razlikovati političke emigracije od terorističkih"
Kad se govori o djelovanju Službe državne bezbednosti, ili ako hoćete UDBA-e, obično se kazuje o vanjskoj, neprijateljskoj emigraciji. Bilo je tu i niz drugih aktivnosti. Neke su se odnosile na unutrašnje neprijatelje, djelovanje stranih špijuna na području Jugoslavije, bavljenje Crkvom, ali i korupcijom, privrednim i gospodarskim kriminalom.
To je bila jedna služba koja se nije u tom trenutku bitno razlikovala od drugih obavještajnih službi u svijetu. Samo što je efekt postupaka UDBA-e izazivao više pozornosti", rekao je te dodao kako UDBA nije bila jedina sigurnosna organizacija kazavši kako je svoju imala i vojska pod nazivom KOS, kao i Ministarstvo vanjskih poslova pod nazivom SID.
Što se tiče odnosa prema emigraciji, dodao je kako se sredinom 1960-ih Jugoslavija počela otvarati prema svijetu, građani su odlazili na rad u inozemstvo, prije svega u Njemačku, ali i kako je u mnogim zemljama postojala manje ili više organizirana politička emigracija.
"Najveći broj tih gastarbajtera su po nacionalnosti bili Hrvati. Organizacije su to nastojale iskoristiti i vrbovati ih za svoje ciljeve, što će izazvati protumjeru da sigurnosna služba pojača budnost. Cjelokupna obavještajna zajednica je jačala svoje aktivnosti", govori.
Ističe kako se kod nas danas sva politička emigracija stavlja u isti koš napominjući kako to nije pravilno jer su jugoslavenske službe razlikovale političke emigracije od onih ekstremnih, terorističkih.
Bugojanska skupina pokušala oružani ustanak
"Većina su bili politički emigranti, bilo hrvatski ili srpski. To su Jakša Kušan, Krsto Cvijić, Tihomil Rađa, Desimir Tošić... Oni nisu bili meta, nije ih se pokušavalo ubiti. Politička emigracija, pa niti ona ustaška, nije bila problem za Jugoslaviju.
Iznimke su oni poput Ante Pavelića i Maksa Luburića, koji su se isto vodili kao politički emigranti, a na njih je izvršen atentat u Španjolskoj, odnosno Argentini. No, njihovo šire značenje svakako znamo.
Ostali politički emigranti bili su beznačajni, nisu imali međunarodni utjecaj, između sebe su bili posvađani pa su se dijelili na Pavelićevu struju, Luburićevu struju, Jelićevu struju... Ne zaboravimo niti da je Jugoslavija u Hladnom ratu imala podršku važnih subjekata, bilo u Washingtonu, Moskvi ili Vatikanu", kaže.
Prijetnja su za Jugoslaviju, govori Klasić, bili oni koji su sebe nazivali teroristima ili su od država u kojima su djelovali bili označavani kao teroristi.
"Tu su i cijele organizacije poput Hrvatskog revolucionarnog bratstva, Hrvatskog narodnog otpora itd. U tom smislu, prijelomni događaj je 1972. godina kad pripadnici te ekstremne emigracije ulaze na teritorij zemlje i to naoružani kako bi digli ustanak.
Ta Bugojanska skupina, odnosno Fenix skupina sukobila se u Bosni i Hercegovini na planini Raduši s policijom i vojskom. Dio je poginuo, neki su bili osuđeni na smrt, a maloljetnici osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Pokazalo se tada da su terorističke organizacije nešto što je prijetilo Jugoslaviji", navodi.
"Spomenimo i ubojstvo jugoslavenskog ambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića, konzula Edvina Zdovca u Njemačkoj, kao i čitav niz događanja. Mi povjesničari, kao i sudovi, danas posjedujemo čitav niz dokumenata iz kojih je vidljivo kakve su hrvatske terorističke organizacije aktivnosti pripremale.
"Ubijanja treba osuditi"
Radilo se o uništavanju turističke sezone podmetanjem bombi u hotele i restorane, trovanju vodovoda, stavljanju bombi na željezničke stanice, u pošte, kina... Neke od tih akcija su izvršene, neke su spriječene, upravo zahvaljujući djelovanju sigurnosne službe", navodi.
Istaknuo je i slučaj Zvonka Bušića, osuđenog terorista u Sjedinjenim Američkim Državama.
"To kako se radi o osuđenom teroristu sam izjavio nedavno na televiziji, a javila se njegova sestra i govori da je to bio pogrešan navod. U odbijanju žalbe američkog suda izrijekom stoji da su Bušić i suradnici oteli avion naoružani bombama, držali u neizvjesnosti 80-ak putnika i uz sve to postavili eksplozivnu napravu na njujorškoj željezničkoj stanici.
Prilikom uklanjanja bombe poginuo je policajac. U odbijanju žalbe stoji da je to jedan od drastičnijih primjera terorizma", kaže Klasić.
"Kao netko demokratskih načela nemam razumijevanja za ubojstva, posebno osuđujem svirepe metode. Tako je ubijen i Stjepan Ševo. On je jedan od glavnih organizatora terorističkih akcija, ali su ubijeni i njegova žena i kćer. To apsolutno treba osuditi", navodi.
"Ipak moram reći da su se i sigurnosne službe SAD-a, Velike Britanije ponašale slično kada bi se osjetile ugroženo. Iščuđavati se s onim što je radila UDBA prema onima koje je smatrala neprijateljima države nije pošteno ako niste glasni u osudi postupanja pojedinaca iz hrvatske policije i vojske prema hrvatskim građanima 1990-ih, bilo da se radilo o Josipu Reihl-Kiru, Milanu Levaru...", kazao je.
Dio Hrvata i danas fasciniran UDBA-om
No, otkud danas tolika fascinacija UDBA-om, koja seže do tih razmjera da se govori da je ova organizacija i dalje bitan čimbenik političkih i društvenih procesa u zemlji.
"To je neutemeljeno. Sigurnosna služba se bavila s puno aktivnosti. Jedna od njih je bila i da štiti poredak režima. Možemo se mi s njim slagati ili ne slagati, ali to je bila funkcija organizacije. Odnosilo se to na emigraciju, ali primjerice i direktore koji kradu. Ti ljudi koji su radili u UDBA-i, ali i običnoj policiji ili JNA, su nastavili živjeti i raditi i nakon raspada države.
Lustracija nije bila moguća. Koga bi lustrirali? One koji su se kao dobrovoljci odmah javili u rat, a par dana prije toga su bili zaposleni u JNA ili u miliciji? Lustrirati admirala Lošu, generala Krstičevića, Stipetića, Špegelja, Tusa? Koga onda ne lustrirati?" napomenuo je.
"Ako su ljudi koji su radili za te službe imali onda 30 godina, sad imaju preko 60. Uostalom, HDZ je 24 godine na vlasti otkako imamo demokraciju. Imali su mogućnost pravnim se načinima riješiti onih koje smatraju neprijateljski raspoloženima. Moglo se i suditi, a ne čekati da Njemačka to radi.
Stoga, danas govoriti o ulozi UDBA-e u društvu je samo zatvaranje očiju pred svim nepravilnostima, kriminalom i zločinima za koje su odgovorne hrvatske vlasti. I to ne u Beogradu ili u drugom centru, nego u Zagrebu. To je primjer hrvatskog nacionalizma gdje se ne prihvaća i da Hrvati mogu biti zločinci ili korumpirani, nego je netko drugi kriv", zaključio je povjesničar Klasić.