Na današnji dan 1868. godine Hrvatski sabor službeno je priznao Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Radi se o dokumentu koji uređuje mađarsko-hrvatske državno-pravne odnose unutar nove države Austro-Ugarske. Nagodba je podredila Hrvatsku u odnosu na Ugarsku, posebice po pitanju financija i prouzročila veliko nezadovoljstvo među građanstvom.
Potreba da se Mađari i Hrvati nagode nastala je nakon što je Habsburška Monarhija bila prisiljena stvoriti novu državu godinu dana ranije. Car Franjo Josip I. doživio je težak poraz na bojištu protiv Pruske 1866., a radilo se o ratu koji je zanimao isključivo Austriju. Na to su Mađari poslali ultimatum Beču, koji se nije mogao ignorirati.
Narodnjaci i Unionisti
1867. godine stvorena je Austro-Ugarska Monarhija. Radi se o dva združena kraljevstva pod istim monarhom, koji imaju odvojena gospodarstva, a zajedničku vojsku i diplomaciju. Hrvatska se u toj novoj zemlji pronašla u ugarskom dijelu Monarhije pa je bilo potrebno urediti odnose.
U hrvatskom političkom životu tada su postojale dvije struje. Jedna se okupila oko ideje hrvatskog nacionalizma i bavila se pitanjima hrvatskog teritorijalnog jedinstva te gospodarske autonomije. Radi se o Narodnoj stranci, čiji su članovi bili pripadnici hrvatskog narodnog preporoda.
Druga stranka zvala se Unionistička stranka i okupljala je uglavnom hrvatske i mađarske plemiće koji su često imali posjede s obje strane Drave. Njihova politika temeljila se na užim vezama Hrvatske i Mađarske, a nacionalna pitanja nisu ih zanimala.
Tekst nagodbe
Kada je došlo vrijeme da Hrvati i Mađari urede svoje državne odnose, u Hrvatskom saboru većinu su imali unionisti pa je ban Levin Rauch otišao u Budim za pregovarački stol. Prema tekstu Nagodbe, Ugarska, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine državnu zajednicu koja ima zajedničkog kralja, odnosno kralja krune sv. Stjepana. Hrvatska je prema ovom ugovoru imala nadležnost u zemaljskoj upravi, vjeroispovijesti, prosvjeti i pravosuđu. Bana bi predlagali ugarski premijeri, a imenovao bi ih kralj.
Službeni jezik bio je hrvatski, no zajednički poslovi vođeni su na dvojezičnim dokumentima. U praksi se ova odredba Nagodbe često kršila u vrijeme pojačane mađarizacije.
Financije su bile glavni problem, kao i pitanje Rijeke
Najvažniji dio bile su financije, koje su bile prebačene u Budim. Prema novom ustroju, Hrvatska bi godišnje dobivala samo fiksan iznos od 2.200.000 forinti, a sav porez išao bi u zajedničku riznicu u Budim, odakle bi Mađari uvjetovali koliko bi novaca izdvajali za Hrvatsku.
Unionisti u tome nisu vidjeli problem pa su priznali Nagodbu 24. rujna 1868. Međutim takva odluka rezultirala je valom nezadovoljstva u Hrvatskoj. Građani tog vremena proživjeli su revolucionarne godine 1848. i 1849., u kojoj je Mađarska bila u otvorenoj pobuni, a hrvatski vojnici išli su u rat protiv Drave.
Hrvatsko-ugarska nagodba značajno je podredila Hrvatsku upravu u Budimu, a nezadovoljstvo je bilo još veće nakon umetanja poznate Riječke krpice, kojom je grad Rijeka pripala ugarskoj upravi. U ozračju nezadovoljstva, u Hrvatskoj je uskoro započela Rakovička buna - ustanak koji su predvodili pravaši.
Buna se dogodila početkom listopada 1871. godine, a za cilj je imala oslobođenje Hrvatske od Mađara i Austrije te stvaranje neovisne zemlje. Neslavno je propala nakon samo tri dana, a u njoj su ubijeni Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Antun Rakijaš.
Ipak, buna je dokazala razinu nezadovoljstva u Hrvatskoj pa se uskoro organizirala revizija Nagodbe u kojoj je Hrvatska dobila 45% financija umjesto fiksnog iznosa. Neovisno o tome, odnosi između Mađara i Hrvata ostali su osjetljivi do raspada zajedničke države.