Na brzinu organiziran sastanak u Elizejskoj palači prošlog ponedjeljka posljedica je spoznaje većine europskih vođa da će Ukrajina izgubiti ako se nešto temeljito ne promijeni. Stoga su na sastanak došli predstavnici 27 država, od toga više od 20 predsjednika ili premijera.
Bio je to prije svega europski skup, jer su europski čelnici shvatili da od pomoći SAD-a više neće biti ništa. Stoga i ne čudi da je Sjedinjene Države predstavljao tek pomoćnik državnog tajnika za Europu James O'Brien.
Macron je postigao cilj: Mediji se više bave njegovom izjavom nego teškim stanjem u Ukrajini
U uspješnom pokušaju da prikrije pravu namjenu sastanka francuski predsjednik Emmanuel Macron je u obraćanju novinarima nakon završetka rekao kako ne isključuje mogućnost slanja francuskih vojnika u Ukrajinu.
Naravno, mediji su se "ulovili" isključivo toga. Tim prije jer je i slovački premijer Robert Fico, uz Orbana najviše proruski orijentiran, novinarima izjavio da ne samo da Francuska namjerava poslati vojnike u Ukrajinu već da tu opciju razmatra i nekoliko članica NATO-a i EU. U međuvremenu se saznalo da je jedna od tih država Latvija. Tako je Macron uspio da se mediji više bave njegovom izjavom nego teškim stanjem u Ukrajini.
Ukrajinska vojska ima tri ključna problema
Činjenica je da ukrajinske oružane snage imaju tri glavna problema – nedostatak oružja i streljiva; nisku razinu uvježbanosti vojnika, koja je ili na razini ruske ili lošija; nedovoljno stručan zapovjedni kadar po svim razinama. Neuvježbanost vojnika i nestručnost zapovjednika glavni je razlog zbog kojeg je propala ukrajinska proljetno/ljetna ofenziva.
Nedostatak oružja i streljiva trenutno je najveći problem. U zajedničkom obraćanju novinarima s bugarskim premijerom Nikolajem Denkovim, Zelenski se požalio da ukrajinska vojska ne da nije dobila ni 50% od obećanih topničkih granata, nego nije dobila ni 30%.
U brojkama to znači da od obećanih milijun granata kalibra 155 mm, koje su u Ukrajinu trebale stići do ožujka ove godine, ne da nije isporučeno niti 500, već nije ni 300 tisuća. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borell još je u siječnju tvrdio da će do kraja ožujka Ukrajina dobiti najmanje 52% obećanih granata, a do kraja godine 1.15 milijuna.
Važna češka inicijativa o kupnji granata
Zbog toga se ni Macron više ne protivi češkoj inicijativi da se neophodne granate za ukrajinske haubice kupe izvan Europske unije. Češki premijer Petr Fiala potvrdio je da se, nakon što je Macron popustio, više od 15 europskih država pridružilo njegovoj inicijativi.
Nizozemski premijer Mark Rutte objavio je da će njegova vlada odobriti 100 milijuna eura za češku inicijativu. Još prije Kanada je donirala 30 milijuna dolara. Za početak ukrajinska vojska bi trebala dobiti 500 tisuća granata kalibra 155 mm i 300 tisuća granata kalibra 122 mm.
Ništa manje važna nije ni Macronova izjava da će nova koalicija poslati Ukrajini "projektile i bombe srednjeg i dugog dometa kako bi mogla izvoditi udare po dubini". Odluka o možebitnom slanju Miraga 2000, po tvrdnjama Macrona, još se razmatra, što znači da nije potpuno nemoguća.
Slanje instruktora u Ukrajinu bi riješilo jedan od problema, ali...
Jedno od rješenja problema nedovoljne obučenosti ukrajinskih vojnika je slanje instruktora u Ukrajinu. Oni naravno ne bi sudjelovali u borbama, već bi pokušali podići uvježbanost ukrajinskih vojnika na razinu iznad ruske. Jedina opcija rješenja problema ukrajinskog zapovjednog kadra je slanje savjetnika.
Sad kad je ruska vojska ponovno preuzela inicijativu, ni Ukrajina ni Europa nemaju puno opcija. Zapravo Europa ima samo dvije. Prva je Ukrajini poslati doslovno sve što ima i nadati se da će ukrajinska vojska izdržati. Druga je opcija potpuno prekinuti pomoć Ukrajini i vrlo oskudne kapacitete europske vojne industrije usmjeriti na jačanje vlastitih obrambenih sposobnosti.
Europi treba drastično i hitno povećanje vojnih kapaciteta
Po svemu sudeći, europski čelnici će prihvatiti nekakvu kompromisnu opciju gdje će i dalje puno pričati, a malo činiti da pomognu Ukrajini, a istovremeno neće puno činiti da ojačaju svoje oružane snage. Umjesto da subvencijama i olakšanjem izvoza pokušava održati vojnu industriju na životu, puno bolje rješenje bi bilo dodijeliti istoj toj vojnoj industriji velike narudžbe.
Umjesto da se kupi 104 tenka, treba naručiti 1400, umjesto 50 borbenih vozila pješaštva, odobriti ugovor za proizvodnju 500, naručiti 2000 samovoznih haubica itd. Time će dostići razinu naoružanosti iz 1991. godine, u trenutku raspada SSSR-a. S osiguranim novim velikim ugovorima proizvođači bi vrlo brzo povećali kapacitete.
Od američke pomoći neće biti ništa
Ukrajinski problemi ne bi bili ni približno toliki da republikanci u Zastupničkom domu Kongresa ne blokiraju Bidenov prijedlog pomoći vrijedan 61 milijardu dolara. Kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da od te pomoći, ili bilo kakve, neće biti ništa. Kongres i Bijela kuća uspjeli su se dogovoriti o nastavku privremenog financiranja do 22. ožujka, kako ne bi došlo do gašenja nekih dijelova državne administracije.
Do tada bi demokrati i republikanci u Kongresu trebali dogovoriti proračun za fiskalnu godinu 2024., što im do sada nije uspijevalo. Problem je što je predsjedavajući Zastupničkog doma Mike Johnson pod ogromnim pritiskom desnog krila Republikanske stranke da odbaci bilo kakav dogovor i time izazove krizu savezne vlade.
Pokušaj postizanja dogovora bit će tim teži jer je dosadašnji predsjedavajući republikanske manjine u Senatu Mitch McConnell najavio odlazak u mirovinu u studenom. McConnell, koji ima 82 godine, bio je predvodnik umjerenih republikanaca, sklonih kompromisima i nesklonih Trumpu.
Salva oduševljenja Trumpove struje
Suočen s jačanjem nadzora Trumpa nad Republikanskom strankom, McConnell je odlučio otići, što je izazvalo salvu oduševljenja desnog dijela Republikanske stranke koji ga masovno poziva da ne čeka do studenog, nego da ode odmah. Bez McConnella u Kongresu položaj preostalih umjerenih republikanaca bit će još teži.
Republikanski zastupnici u Kongresu uskoro će biti pod još većim nadzorom Trumpa nakon što se dovrši njegovo preuzimanje Republican National Committeea (RNC). Dosadašnja predsjednica Ronna McDaniel objavila je 26. veljače da od 8. ožujka više neće biti na toj funkciji. Do tada RNC mora odabrati novo vodstvo.
Glavni favorit za mjesto predsjednika je Michael Whatley, vođa Republikanske stranke u Sjevernoj Karolini, i Lara Trump za mjesto potpredsjednice. Lara je snaha Donalda Trumpa.
Kad Whatley i Lara Trump preuzmu upravljanje RNC-om, Trump neće samo učvrstiti nadzor nad strankom (i njenim financijama) već će dobiti i moćan alat utjecanja na izbor kandidata za predstojeće izbore za Zastupnički dom Kongresa koji će se održati istovremeno s predsjedničkim izborima u studenom. Nakon toga će umjereni republikanci biti na još "tanjem ledu".
Ključni problem Ukrajine zove se Donald Trump
U međuvremenu se problem nastavka financiranja Ukrajine premetnuo u važnu predizbornu temu. Do sada su republikanci u Kongresu tu temu vezali uz zatvaranje granice prema Meksiku. Međutim na predizbornim skupovima Trumpa, koje je morao održavati zbog tvrdoglavog odbijanja Nimarate Nikki Haley da odustane od predizborne utrke, pitanje Ukrajine se nametnulo kao važna samostalna tema.
Iako najvjerojatnije ne slučajno, na svakom takvom skupu gdje su prisutni dobili mogućnost postavljanja pitanja najmanje jedno odnosilo se na opravdanost slanja stotina milijardi dolara Ukrajini umjesto da se taj novac iskoristi za rješavanje domaćih problema. Trump bi se, naravno, složio da nije trebalo pomagati Ukrajini te da će se on u prvim danima mandata pobrinuti da taj rat prestane.
Kad bi se, nekim čudom, Biden i republikanci u Kongresu dogovorili oko zatvaranja granice s Meksikom, slanje pomoći Ukrajini ne bi bilo nimalo izglednije jer to ne bi dozvolio Trump. Tako da više nema ni najmanje izgleda da će Bidenova 61 milijarda dolara pomoći Ukrajini ikad biti odobrena.
Trumpovim povratkom gubi se smisao postojanja NATO-a
Sve izgledniji Trumpov povratak u Ovalni ured Bijele kuće postaje sve veći problem članicama NATO saveza. Trump je nekoliko puta izjavio da oni koji nisu dovoljno izdvajali za svoju obranu neće dobiti američku zaštitu.
Time bi se izgubio svaki smisao postojanja NATO saveza kao kolektivnog sustava sigurnosti u kojem su se sve članice obvezale da će braniti sve druge članice u slučaju agresije. Trump je čak izjavio da će pozvati Putina da napadne članice NATO saveza koje, po njegovim izračunima, ne izdvajaju dovoljno za vlastitu obranu.
Trump, po svemu sudeći, ne namjerava raspustiti NATO savez, već ga iskoristiti za "prodaju reketa" na najvišoj mogućnoj razini. Trump je 21. veljače u televizijskom intervjuu za Fox News ustvrdio da europske članice NATO-a duguju Sjedinjenim Državama 150 milijardi dolara.
Po njegovom izračunu, to bi bila razlika od preuzete obveze još od NATO summita u Walesu 2014. godine (tada je odlučeno da će sve članice Saveza izdvajati za obranu minimalno 2% BDP-a), a koje velika većina članica nije izvršila sve do prošle godine.
Trump želi da članice NATO-a masovno kupuju američko oružje
Naravno, Trump ne očekuje da se tih 150 milijardi dolara uplati izravno u američki proračun, već da europske države počnu masovno kupovati američko oružje i vojnu opremu. To bi mogao biti i jedan od presudnih kriterija koja članica zadovoljava njegove kriterije, a koja ne.
Po tim kriterijima najbolje bi prošla Poljska, koja je, između ostalog, kupila američke borbene avione F-35 (prije toga i F-16), helikoptere Black Hawk i tenkove Abrams. Hrvatska baš i ne bi jer bi Trump, ako bi se uopće udostojio baviti nama, mogao reći da su nam dali Black Hawkove i Bradleyje, a da smo mi, umjesto da kupimo F-35 ili F-16, kupili francuske Rafalee.
Europi trebaju novi modeli obrane, koji se neće isključivo oslanjati na NATO
U takvoj ne baš dobroj perspektivi nastavka ruske agresije na Ukrajinu, sasvim sigurne Putinove pobjede na predsjedničkim izborima u ožujku te vrlo izvjesne pobjede Trumpa, Europa mora pronaći nove modele obrane, koji se više neće isključivo oslanjati na NATO.
Potpredsjednik talijanske vlade i ministar vanjskih poslova Antonio Tajani snažno zastupa ideju formiranja europske vojske. Toj se ideji trenutno najviše odupiru Danska, Poljska, Slovenija i Španjolska.
Zašto se Slovenija protivi toj ideji, teško je reći. Tamošnje ministarstvo obrane odbija komentirati tu temu, a slovenski mediji su je doslovno izignorirali. Slovenija minimalno sudjeluje u međunarodnim operacijama pa tamošnji političari vjerojatno vjeruju da javnost ne bi prihvatila slanje njihovih vojnika izvan države.
Silna povezanost Poljske sa Sjedinjenim Državama, ne samo kroz obranu, diktira Varšavi da mora inzistirati na NATO-u kao jedinom jamcu sigurnosti. Takva orijentacija ponajviše je plod povijesnih iskustava kad su susjedi često komadali Poljsku, a saveznici napuštali. Zbog toga Poljaci ne vjeruju svojim susjedima te se pouzdaju isključivo u Sjedinjene Države i NATO.
Znakovita poruka Danske
Danska ne odobrava stvaranje europskih oružanih snaga jer ne postoji ni NATO vojska (što je formalno točno). "NATO je kamen temeljac naše kolektivne sigurnosti, a obrana ostaje pitanje nacionalnog suvereniteta", poručuju iz tamošnjeg ministarstva obrane. Oni se zalažu za čvršću suradnju savezničkih država unutar NATO-a.
Španjolsko ministarstvo obrane kaže: "Uspostava zajedničke obrane unutar neophodnog okvira za razvoj Europske vojske zahtijevala bi jednoglasnu odluku Europskog vijeća. Ako je postizanje ovog zahtjeva bilo gotovo nemoguće 1992. godine, kada je EU bila sastavljena od 12 država članica, odluku EU od 27 ili više zemalja u budućnosti bilo bi vrlo teško prihvatiti – u ovom kontekstu ideja je nerealna ili nedostupna u bliskoj budućnosti."
Ono što je nekad bilo nezamislivo sad više nije
Naravno, ne treba zanemariti ni činjenicu da se Španjolska nalazi najdalje od svih europskih država (izuzev Portugala) od Ukrajine i Baltika, da su između njih i Rusije velike europske države te se ne osjeća izravno ugrožena Putinovom agresivnom politikom. A i uvijek postoji nada da Trump neće pobijediti ili da neće raspustiti NATO.
Ostale članice EU nisu javno reagirale na prijedlog Tajanija iako je jasno da Mađarska i Slovačka, s proruskim vladama, zasigurno ne bi htjele sudjelovati u takvom projektu. Međutim donedavno je ideja o slanju europskih vojnika u Ukrajinu bila nezamisliva. Danas više nije.