U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza postrojbe ukrajinske vojske prešle su granicu s ruskom Kurskom oblasti. Bio je to iznenadni potez koji je okončao dvoipolgodišnji tabu oko vojnih operacija na ruskom tlu.
Ciljevi ovog ambicioznog upada u Kursk još uvijek su obavijeni misterijom i o njima se samo nagađa, no već sada je jasno da je odluka Ukrajine da napadne Rusiju uspjela u potpunosti izbrisati "crvene linije" Vladimira Putina, ali i strahove Zapada od eskalacije, piše Peter Dickinson u velikoj analizi objavljenoj na stranicama američke neprofitne organizacije Atlantic Council.
Ovako nešto nije se dogodilo od Drugog svjetskog rata
Ukrajinska ljetna ofenziva prijelomni je trenutak u sadašnjem ratu i povijesna prekretnica sama po sebi. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata Rusiju je napala strana vojska. Ova ambiciozna operacija mjesecima je pripremana u velikoj tajnosti. Ukrajina je uspjela uhvatiti Ruse potpuno nespremne, a ukrajinske snage napredovale su desetke kilometara u Kursku oblast tijekom prvih dana akcije.
Ukrajinski politički i vojni čelnici i dalje su relativno suzdržani u izjavama o invaziji. Ipak, moguće je identificirati niz vjerojatnih ciljeva.
Najočitija namjera Ukrajine vjerojatno je ublažiti vojni pritisak na jugu i istoku zemlje, gdje Rusija polako, ali postojano napreduje posljednjih mjeseci. Napadom preko slabo branjene granice i zauzimanjem ruskog teritorija ukrajinski zapovjednici vjeruju da mogu prisiliti Kremlj da povuče snage s prvih linija rata u Ukrajini kako bi ih prerasporedio za obranu same Rusije.
Preuzimanje inicijative
Ofenziva također stvara prilike za Ukrajinu da ponovno preuzme vojnu inicijativu nakon godinu dana skupih i demoralizirajućih obrambenih operacija. Odavno je očito da se Ukrajina realno ne može nadati ratnoj pobjedi protiv daleko veće i bogatije Rusije.
Najbolja šansa Kijeva za vojni uspjeh leži u povratku sukobu utemeljenom na agilnim manevrima, koji omogućuje ukrajinskim zapovjednicima da iskoriste svoju relativnu brzinu i otežane procese donošenja odluka ruske vojske. Upravo je to postignuto invazijom na Kursku oblast.
Težak udarac ruskom moralu
U psihološkom smislu vraćanje rata u Rusiju omogućilo je Ukrajini da zada snažan udarac moralu neprijatelja. Napredovanje ukrajinske vojske u Kurskoj oblasti širi paniku u cijeloj regiji i potkopava Putina, koji očajnički pokušava spriječiti da rat protiv Ukrajine poremeti svakodnevni život običnih Rusa.
Što se tiče ukrajinske javnosti, šokantna ljetna ofenziva pružila je tamošnjem društvu očajnički potreban poticaj i oživila nade da ratom iscrpljena nacija još uvijek može postići značajan vojni uspjeh.
Ofenziva na Kursk mogla bi u konačnici biti dio priprema Ukrajine za budući mirovni proces, pri čemu Kijev želi okupirati što više ruskog teritorija kako bi ga iskoristio kao adut u pregovorima s Kremljom.
I zaista, tijekom prvih dana invazije širila su se nagađanja da bi primarni cilj Ukrajine mogao biti nuklearna elektrana Kursk, koju bi Ukrajinci u budućnosti zamijenili za nuklearnu elektranu Zaporižja u južnoj Ukrajini, koju su okupirali Rusi. Eventualna zamjena teritorija daleko većih razmjera mogla bi biti dio kalkulacija Kijeva.
Invazija razbila dvije ključne iluzije
Napredovanje ukrajinske vojske u Rusiji ima duboke implikacije na percepciju rata. Naime, invazija na Kursk izravno dovodi u pitanje rašireno uvjerenje da se ruska invazija našla u pat-poziciji i da više ništa neće biti odlučeno na bojnom polju. No još je važnije što to razotkriva ispraznost "crvenih linija" Vladimira Putina i naivnost zapadnih ideja o "upravljanju eskalacijom".
Naime, otkako je Rusija napala Ukrajinu u veljači 2022., međunarodni odgovor Putinu konstantno usporava strah od eskalacije. Zapadni su čelnici dopustili da ih Putin uplaši, a on je koristio nuklearne prijetnje i spominjao "crvene linije" kako bi ograničio dotok vojne pomoći i uvjerio ukrajinske partnere da nametnu apsurdna ograničenja o korištenju zapadnog oružja u Rusiji.
Putin nije slučajno pokušao umanjiti značaj upada u Kursk
Ukrajinska ofenziva sada postavlja ozbiljna pitanja o vjerodostojnosti ruskog zveckanja oružjem i racionalnosti iza pretjeranog opreza Zapada. Na koncu, trenutna invazija ukrajinske vojske na Rusiju zasigurno je najcrvenija od svih crvenih linija.
Da je Rusija imalo ozbiljna u pogledu moguće nuklearne eskalacije, ovo bi bio trenutak da ostvari svoje brojne prijetnje. Putin je odgovorio nastojeći umanjiti značaj invazije te se pretvara da sve još uvijek ide po planu.
U svojoj prvoj javnoj izjavi nakon početka invazije na Ukrajinu Putin ju je eufemistički nazvao "provokacijom velikih razmjera", izrazom koji se činio posebno skrojenim da prikrije ozbiljnost situacije.
Kremlj je tada proglasio "izvanredno stanje" u Kurskoj oblasti, koje je kasnije nadograđeno u "protuterorističku operaciju". Razlika između ovog suzdržanog birokratskog jezika i uobičajenih prijetnji o "egzistencijalnom ratu s NATO-om" teško može biti veća.
Ovo nisu potezi velesile na rubu velike eskalacije
Ruski propagandisti usvojili su jednako skroman pristup. Nije bilo apela ruskom narodu ni pokušaja okupljanja zemlje protiv okupatora.
Naprotiv, mediji u Kremlju navodno su dobili upute da izbjegavaju dramatiziranje, dok je ruskim dužnosnicima rečeno da se u potpunosti suzdrže od komentiranja razvoja događaja u regiji Kursk. Ovo sasvim sigurno nisu akcije samouvjerene vojne velesile na rubu velike eskalacije.
Putin je u prvoj godini rata prijetio nuklearnim odgovorom: "Ne blefiram"
Ovo čemu sada svjedočimo u potpunosti je u skladu s uhodanim obrascem ruskih prijetnji, koje ukrajinska hrabrost razotkriva kao blef. Tijekom prve godine rata, dok se Putin pripremao da objavi aneksiju okupiranog ukrajinskog grada Hersona, upozorio je da će svaki pokušaj povrata ove "ruske zemlje" rezultirati nuklearnim odgovorom.
"Ne blefiram", slavno je izjavio. Ali kada je Ukrajina oslobodila Herson samo nekoliko tjedana poslije, Putin nije posegnuo za nuklearnom opcijom. Umjesto toga naredio je svojim poraženim snagama da se tiho povuku.
Reakcija Rusije na ratne neuspjehe na Krimu bila je jednako suzdržana. Zauzimanje ukrajinskog poluotoka 2014. ostaje Putinov najveći uspjeh u Ukrajini. Uz to, kada je Ukrajina projektilima i pomorskim dronovima potopila ili onesposobila oko trećine cijele ruske Crnomorske flote, iz Kremlja nije bilo apokaliptičnog odgovora. Naprotiv, Putin je dao upute svojim preostalim ratnim brodovima da se povuku s Krima i potraže sigurnost u ruskim lukama.
Zapad više ne može opravdati strah od eskalacije
Ova povijest neslavnih ruskih povlačenja čini izraženi strah Zapada od eskalacije sve manje uvjerljivim. Ukrajinci će se sada nadati da će Putinov karakteristično slab odgovor na ofenzivu moći uvjeriti zapadne čelnike da napuste svoju neuspješnu politiku "upravljanja eskalacijom" i priznaju da je najbrži način za okončanje rata naoružavanje Ukrajine sve do pobjede.
Postoje neki pokazatelji da bi se stavovi među zapadnim saveznicima Ukrajine konačno mogli promijeniti. Tako je glasnogovornik Europske komisije Peter Thano komentirajući udar na Kursku oblast rekao da Ukrajina ima "legitimno pravo" braniti se, pa i u Rusiji. Berlin je reagirao na isti način. I američki dužnosnici signalizirali su svoje odobrenje.
Više nema izlika
Zapad je više od dvije godine polako pružao vojnu pomoć Ukrajini iz straha da ne isprovocira Putina. Ukrajina je, pak, s vremena na vrijeme dokazivala da kad god se ruski diktator suoči s mogućim porazima, puno je vjerojatnije da će se povući nego eskalirati sukob.
Sada kada je ukrajinska vojska prešla posljednju od Putinovih crvenih linija i napala Rusiju bez izazivanja trećeg svjetskog rata, Zapad više nema izlika.