"U GRAD je stigao novi šerif. I dolazi iz Švedske", ovako je 90-ih godina jedan američki novinar započeo svoj tekst o brigadiru Ulfu Henricssonu, zapovjedniku UNPROFOR-ove postrojbe Nordbat-2, koja je tijekom rata u Bosni i Hercegovini bili zadužena za održavanje mira na području od Brčkog do Vareša.
Henricsson je ostao zapamćen kao odlučan i beskompromisan časnik koji se ne libi koristiti silu kako bi spriječio zločine, što nije baš bilo karakteristično za UNPROFOR-ove časnike tijekom rata u Hrvatskoj i BiH. Henricssonov Nordbat-2 prvi je ušao u Stupni Dol, selo o vareškoj općini u kojoj su postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića u listopadu 1993. počinile ratni zločin nad tamošnjim Bošnjacima usmrtivši najmanje 37 osoba.
"Zaustavio spiralu pljačke, silovanja i pogubljenja u Varešu"
Danas 81-godišnji Henricsson gostovao je nedavno u emisiji švedskog radija Söndagsintervjun (Nedjeljni intervju) i govorio o svojim ratnim iskustvima u srednjoj Bosni. Zapovjednik Nordbata-2, koji su činile jedna danska i pet švedskih satnija te norveška poljska bolnica, odnosno nešto više od tisuću vojnika, bio je od rujna 1993. do travnja 1994. godine.
Söndagsintervjun za Henricsssona kaže da s ponosom nosi nadimak Vareški Šerif i da je zaustavio spiralu pljačke, silovanja i pogubljenja u toj srednjobosanskoj općini. Pokazao je da UNPROFOR može zaštititi civile u BiH, kao i da nasilje ponekad može riješiti problem. Dvije godine kasnije ova ideja srušena je u Srebrenici, gdje je 8000 Bošnjaka ubijeno praktički bez reakcije nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a koji ih je trebao zaštititi, navodi Söndagsintervjun.
"Nijedna strana u Varešu nije bila susretljiva prema mirovnim snagama, nisu htjeli da vidimo što rade i kakve su im namjere", govori Henricsson o svojim iskustvima u BiH.
"Rajić nam je rekao da će nas izbrisati s lica zemlje pokušamo li proći"
Ratni zločin u Stupnom Dolu počinjen je 23. i 24. listopada 1993. godine. UNPROFOR je odmah shvatio da se nešto događa, ali HVO nije namjeravao propustiti švedske vojnike do većinski bošnjačkog sela.
"Vidjeli smo požare i dim kako se dižu iz Stupnog Dola pa sam od Ivice Rajića, vođe tamošnjih Hrvata, zatražio da nam omogući pristup. On je to odbio. Čuli smo pucnjavu, bilo je dramatično, javio mi se zapovjednik naše satnije i rekao da ima ubijenih ljudi", objasnio je Henricsson i nastavio:
"Imao sam spremnije vojnike i bolje naoružanje i bio sam 99% siguran da ćemo uspjeti u svom zadatku. Bila je kišna i blatna listopadska noć dok smo pokušavali ući u Stupni Do i Rajić je već postao nervozan. Rekao nam je da će nas izbrisati s lica zemlje ako pokušamo proći."
Potom je švedski brigadir Rajiću poslao poruku da više nema pregovora i upozoravanja i da će oštro uzvratiti vatru bude li došlo do pucnjave. Henricsson je tada osobno došao do Rajića i rekao mu da namjerava krenuti u Stupni Do, na što mu je hrvatski časnik odgovorio da nema mandat za tako nešto. Henricsson je replicirao citirajući propis koji mu omogućuje da upotrijebi silu.
"Pronašli smo tijela triju žena kojima su grkljani bili prerezani"
Nordbat-2 uspio je doći do poprišta zločina tek nakon tri dana.
"Ušli smo u Stupni Do jednog popodneva i zatekli spaljene kuće, leševe ovaca i krava, ali i ljudska tijela. Bio je to masakr. Što mislite kako sam kao Šveđanin reagirao na ovaj prizor? Bio sam bijesan i razočaran! Adrenalin mi je udario u glavu, u tim trenucima bio sam zaista opasan. U jednom podrumu pronašli smo tijela triju žena kojima su grkljani bili prerezani. Nisam mogao spavati zbog tog iskustva", rekao je Henricsson za Söndagsintervjun.
Švedski vojnici saznali su da su neki mještani pobjegli u šumu pa su za njima poslali jedno oklopno vozilo s megafonom. Pozivali su ih da izađu, ali nitko se nije pojavio. Kad su se već spremali za odlazak iz Stupnog Dola, iz šume su izašle dvije 18-godišnje djevojke. Bile su silovane. Počinitelji ovog zločina zatvorili su ih u jednu kuću i potom sve zapalili, ali su uspjele pobjeći u šumu. Bile su u jako lošem stanju.
Zaustavio je pljačku u gradu
Zahvaljujući Henricssonu i njegovim vojnicima, svijet je saznao za ovaj strašni ratni zločin. Međutim, švedski brigadir nastavio je spašavati živote u Varešu i u sljedećim mjesecima. Ubrzo nakon toga uspio je ispregovarati da hrvatske vlasti iz dviju lokalnih škola puste na slobodu 250 bošnjačkih zatočenika kojima je također prijetilo zlostavljanje ili nešto još gore. Isto tako, uspio je zaustaviti pljačku u gradu i uspostaviti krhki mir u Varešu.
"Lokalni lideri cijenili su kad im se pokažu zubi. Švedski vojnik može biti prilično respektabilan suparnik. Svi moji vojnici bili su dobro opremljeni i imali su pancirne prsluke ispod uniformi, što ih je činilo još impresivnijom pojavom. Suprotstavljali smo se svim lokalnim milicijama i riskirali živote, to je bio naš zadatak. Smatram da smo imali prilično jasan mandat - nametanje mira", ispričao je Henricsson dodavši kako je bilo zapovjednika međunarodnih snaga kojima njihovi domaći političari nisu dopuštali da reagiraju kako treba: "Ja sam ponešto drukčiji, ne volim se saginjati i povijati."
Spasio je oko tisuću života
Za svoje djelovanje dobivao je pohvale UN-a, pa čak i ovacije u zapovjedništvu UNPROFOR-a u Sarajevu. Posebno su ga cijenili vareški Bošnjaci, koji su njegovo držanje komentirali riječima: "Konačno je netko nešto poduzeo."
Prema nekim procjenama, ističe Söndagsintervjun, Henricsson je u Varešu spasio oko tisuću života, ali on sam tvrdi kako je važnija činjenica da se u Varešu nije dogodila Srebrenica: "Nismo se željeli ponašati kao neki 'besmisleni bataljun', na silu smo odgovarali silom. Moj nadimak Vareški Šerif najbolja je ocjena našeg rada."
Bilo je i kritika na njegov račun za prekoračenje mandata i uzimanje aktivne uloge u sukobu. Henricsson na to odgovara kako je bilo situacija u kojima je jednostavno morao zauzimati određenu stranu, ali tvrdi da je podjednako štitio i spašavao sve tri etničke skupine. I kako su se i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci podjednako žalili na njegove postupke.
"Nema pregovaranja s onima koji pale i ubijaju"
"Morao sam biti odlučan, nisam pregovarao s onima koji pale i ubijaju. Tek kad bismo pokazali da nećemo ustuknuti pred prijetnjama, stvorili bi se uvjeti za pregovore", rekao je švedski brigadir, a na pitanje na što je najviše ostao ponosan tijekom mandata u BiH, odgovara: "Na to što smo riješili problem u Varešu. Nemamo se čega sramiti."
Dokaz tome je što jedna srednja škola u Varešu i danas nosi naziv Nordbat-2.
U nastavku razgovora voditelj Martin Wicklin ustvrdio je kako je nakon Srebrenice izgubio povjerenje u Ujedinjene narode.
"I ja isto. U Srebrenici se dogodilo nešto strašno. Bio je to posljednji čavao u lijesu UN-a", nadovezao se Henricsson: "Mislim da nizozemski bataljun nije imao preduvjete da reagira na pravi način. Nizozemci nisu imali podršku, nije bilo nikoga tko bi im rekao da riješe prijetnju i podržao ih u njihovoj zadaći."
"Srebrenica se mogla zaustaviti"
Henricsson ipak smatra da se srpske snage moglo zaustaviti iako je nizozemskih vojnika bilo malo. Ističe da u Srebrenicu vodi tek nekoliko cesta na kojima se napadačima mogao pripremiti pakao.
"Nizozemski zapovjednik trebao je držati svoj položaj, trebao je reći da će ispuniti svoj zadatak i zapovjedništvo mirovnih snaga moralo bi potom poslati zračnu potporu. Ne vjerujem da bi se Srbi u tom slučaju usudili napasti 400 UNPROFOR-ovih vojnika. Zapovjednik nije na vrijeme predvidio što će se dogoditi, izostala je njegova odgovarajuća reakcija. Puno toga ovisi o osobi, nije smio dopustiti da se dogodi masakr."
Henricsson je svjedočio protiv Ivice Rajića na Haškom sudu. Rajić je za zločin u Stupnom Dolu optužen još 1995. godine, ali se uz pomoć hrvatskih vlasti pod lažnim imenom skrivao u Splitu sve do travnja 2003.
"Dobio je samo 12 godina zato što je surađivao s tužiteljstvom. Rekao im je sve što su tražili i prikazao svoju ulogu kao da je samo slijedio zapovijedi", objasnio je Henricsson.
Rajić je pušten na slobodu 2011. nakon što je odslužio osam godina zatvorske kazne. Vratio se u Hrvatsku.