ALLAN J. MCDONALD, inženjer koji je prohladnog siječanjskog jutra 1986. godine pokušao zaustaviti lansiranje space shuttlea Challenger, naglašavajući mogući učinak hladnoće na njegove pogonske rakete i koji je, nakon što se letjelica raspala prilikom lansiranja, javno otkrio o čemu se radi kad su vladini dužnosnici pokušali prikriti njegovo nezadovoljstvo, umro je u subotu u Ogdenu u američkoj saveznoj državi Utah u dobi od 83 godine, prenosi The New York Times.
Uzrok smrti bile su zdravstvene komplikacije nakon nedavnog pada, objavila je njegova kći Meghan McDonald Goggin. Allan McDonald bio je 26-godišnji zaposlenik Morton Thiokola, dobavljača odgovornog za pogonske rakete, kad je stigao u Svemirski centar Kennedy na Floridi nekoliko dana prije lansiranja 28. siječnja 1986.
Trebala je to biti prva misija koja će u svemir povesti civila, učitelja Christu McAuliffe. Tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan planirao je istaknuti taj događaj u svome govoru o stanju nacije, koji je slučajno bio zakazan istog dana kad i lansiranje. No, McDonald je bio rezerviran u pogledu lansiranja. Naime, pogonske rakete shuttlea sadržavale su niz gumenih brtvi i bio je zabrinut da bi se na niskim temperaturama te brtve mogle stvrdnuti i propuštati gorivo, što bi moglo izazvati eksploziju rakete.
Nije to bilo ništa novo. Drugi inženjer Morton Thiokola Roger Boisjoly izložio je ovaj problem u elaboratu iz srpnja 1985. godine, oslanjajući se na dokaze o stvrdnjavanju brtvi tijekom prethodnog lansiranja, kad je temperatura bila 12 stupnjeva Celzijevih. Očekivalo se da će temperatura u noći prije lansiranja Challengera pasti na -7 stupnjeva Celzijevih. Kompletna inženjerska ekipa iz Morton Thiokola priklonila se McDonaldu i Boisjolyju. Tijekom konferencijskog poziva s NASA-inim dužnosnicima kasno navečer 27. siječnja njih su dvojica odbili odobriti lansiranje, što je bio nezaobilazan korak u sigurnosnom protokolu shuttlea.
I dok su njegovi suradnici uzeli stanku kako bi raspravili svoje primjedbe, McDonald je na Floridi nastavio inzistirati na odgodi. Ne samo da bi brtve mogle popustiti, nego bi i led koji se uhvatio na lansirnom tornju mogao pasti i oštetiti toplinski štit Challengera. Čak i kad bi polijetanje bilo uspješno, nepovoljni vremenski uvjeti iznad Atlantskog oceana onemogućili bi pronalaženje odbačenih pogonskih raketa.
NASA-ini dužnosnici nisu odustajali. Može li McDonald dokazati da brtve neće izdržati? I zašto je iznio svoje argumente tek sada, samo nekoliko sati pije lansiranja?
"Stekli smo dojam da od nas traže da dokažemo da misija neće uspjeti, a mi to nismo mogli"
"Obično su nas uvijek tražili da dokažemo kako je lansiranje sigurno. Sad smo odjednom stekli dojam kako od nas traže da dokažemo da misija neće uspjeti, a mi to nismo mogli", rekao je McDonald u Netflixovu dokumentarcu "Challenger: The Final Flight." (Challenger. Posljednji let).
Nakon 30 minuta ekipa iz Ogdena se vratila i rekla da će ipak odobriti lansiranje. Kasnije se ispostavilo da su kompanijski direktori, zabrinuti zbog uznemiravanja klijenata iz NASA-e, izvršili pritisak na inženjere da promijene odluku. A direktore su pritiskali NASA-ini šefovi koji su te godine planirali rekordnih 15 misija i nisu željeli odgode.
Odbio potpisati odobrenje
No, McDonald nije popuštao i kad je NASA zatražila od njegove kompanije da faksom pošalje pismeno odobrenje, on ga je odbio potpisati. Umjesto njega, odobrenje je potpisao njegov nadređeni iz Morton Thiokola. Idućeg jutra Challenger se raspao 73 sekunde nakon lansiranja. Zbog zatajenja brtve jedna od pogonskih raketa je izmakla kontroli. Smrtno je stradalo svih sedmero članova posade.
Predsjednik Reagan odmah je osnovao istražno povjerenstvo, koje je vodio bivši državni tajnik William P. Rogers, a članovi su bili fizičar Richard Feynman i astronauti Neil Armstrong i Sally Ride. Reagan je Rogersu naložio da NASA iz ovog slučaja mora izaći čistog obraza. Isprva je tako i bilo. No, uskoro je The New York Times došao do dokaza da su brtve već mjesecima bile problem, a na sastanku iza zatvorenih vrata povjerenstvo je natjeralo NASA-ine dužnosnike da objasne svoju odluku o nastavku lansiranja.
Tijekom saslušanja je Sally Ride pitala Lawrencea B. Mulloya, koji je nadgledao pogonske rakete za NASA-u, o glasinama o nesuglasju inženjera Morton Thiokola. Mulley je priznao da je bilo rasprave, ali je rekao kako je kompanija na kraju odobrila lansiranje. U tom trenutku je McDonald ustao. Drhteći je rekao povjerenstvu kako Mulloy nije iznio cijelu priču te da su inženjeri bili pod pritiskom. Rogers je odmah zatražio da svi napuste prostoriju kako bi članovi povjerenstva mogli razgovarati o McDonaldovim riječima. Dok su drugi izlazili, Ride je prišla McDonaldu i zagrlila ga, a oboje su imali suze u očima.
"U našim očima bio je heroj"
"Bila je to ključna točka u radu povjerenstva", rekao je njen član Alton G. Keel, dodajući da su McDonaldova izjava i kasnije javno svjedočenje naveli Rogersa da zauzme fokusiraniji i suzdržaniji stav u istrazi. Povjerenstvo je u konačnom izvještaju kritiziralo i dizajn raketa i NASA-inu odluku da ignorira zabrinutost inženjera.
"Allan McDonald je u našim očima bio heroj", rekao je Keel.
Zanimljiv životni put
Allan James McDonald rođen je 9. srpnja 1937. u Codyju u američkoj saveznoj državi Wyomingu, a odrastao je u Billingsu u Montani. Njegov otac John vodio je trgovinu namirnicama, a njegova majka Eva Marie bila je domaćica. Diplomirao je na Sveučilištu Montana State i postao inženjer kemije. Odmah je počeo raditi za Thiokol, sudjelujući u dizajnu interkontinentalne balističke rakete Minuteman. Kasnije se Thiokol spojio s Morton-Norwichem u kompaniju Morton Thiokol.
McDonald se nastavio školovati, pa je na Sveučilištu u Utahu magistrirao inženjersku administraciju. Na nedjeljnoj misi 1962. godine upoznao je Lindu Rae Zuchetto, a već sljedeće godine su se vjenčali. Osim Linde Rae i kćeri Meghan, iza njega su ostale još dvije kćeri, Lisa i Laura, sin Gregory i devetero unučadi.
I McDonalda i Boisjolyja, koji su povjerenstvu dostavili interne kompanijske dokumente, Morton Thiokol kasnije je kaznio. McDonald je degradiran, dok je Boisjoly dobio otkaz. Nakon što je tadašnji kongresnik (a danas senator) Edward Markey iz Massachusettsa saznao za njihovu sudbinu, zaprijetio je zabranom Morton Thiokolu da sklapa buduće ugovore s nacionalnom vladom ako se dvojica inženjera ne vrate na prijašnje poslove.
McDonald je postao dopredsjednik kompanije i vodio je redizajn pogonskih raketa, dok se Boisjoly nije želio vratiti u Morton Thiokol. Program svemirskog shuttlea nastavljen je 1988. godine, s novom McDonaldovom raketom. Iste pogonske rakete korištene su bez ikakvog incidenta sve do kraja programa 2011. godine. Shuttle Columbia raspao se 2003. godine pri povratku u Zemljinu atmosferu, ali nesreća nije bila povezana s raketama.
Suprotstavljanje NASA-i možda mu je upropastilo karijeru, ali nikad nije požalio
Unatoč njegovim uspjesima, animozitet Morton Thiokola prema McDonaldu se nastavio i čim se pažnja javnosti izgubila, njegova je karijera zaustavljena. Tijekom 90-ih godina ipak je dobio neke nove zadatke, poput procjene utjecaja svemirskih raketa na okoliš. Umirovio se 2001. godine, ali nije prestao raditi.
Postao je javni govornik o pitanjima etike i donošenja odluka, surađujući s Markom Maierom, profesorom na Sveučilištu Chapman u Kaliforniji, koji vodi seminare za lidere korporativnih i vladinih organizacija. McDonald i James R. Hansen objavili su 2009. godine knjigu pod naslovom "Truth, Lies, and O-Rings: Inside the Space Shuttle Challenger Disaster." (Istina, laži i O-brtve: Sve o katastrofi svemirskog shuttlea Challengera).
McDonaldova odluka da se suprotstavi NASA-i i vlastitim šefovima možda je upropastila njegovu karijeru, ali nikad nije izrazio žaljenje zbog toga.
"Pod jakim političkim pritiskom lako je sakriti se i napraviti ono što se traži. On to nije učinio. Preuzeo je osobni rizik i učinio pravu stvar", zaključio je dr. Maier.