Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi preminuo je u 86. godini. Preminuo je u bolnici San Raffaele u Milanu, javljaju talijanski mediji.
U travnju je liječen od infekcije pluća povezane s leukemijom od koje je bolovao već neko vrijeme.
Berlusconi je bio medijski tajkun, vodio je tri talijanske vlade između 1994. i 2011. godine, a njegova stranka Forza Italia je partner u trenutnoj vladajućoj koaliciji.
Osim za podvođenje i podmićivanje, bivši talijanski premijer osuđen je u kolovozu 2013. i za poreznu prevaru, i to na četiri godine zatvora i zabranu obnašanja javne funkcije na dvije godine. Budući da je imao više od 70 godina, sud mu je dozvolio da zatvorsku kaznu zamijeni radom za opće dobro.
Od pjevača na kruzeru do nekretninskog i medijskog tajkuna
Berlusconi je rođen prije Drugog svjetskog rata, 1936. u Milanu, u obitelji bankarskog službenika i domaćice. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Milanu, a tijekom studija povremeno je radio kao pjevač na kruzeru.
1965. je oženio Carlu Elviru Dall'Oglio, s kojom je imao dvoje djece. Osamdesetih je ušao u izvanbračnu vezu s glumicom Veronicom Lario, s kojom je imao još troje djece i koju je oženio 1990., a razveo se 2009. kada su u vezi s njim počeli izbijati seks-skandali.
Poslovnu karijeru započeo je u građevinarstvu šezdesetih. Tako je od 1970. do 1978. izgradio veliki stambeni projekt Milan 2 s 4 tisuće stanova u okolici Milana.
U svijet medija ušao je nedugo nakon toga, 1973., kad je pokrenuo malu, ali prvu privatnu kabelsku televiziju TeleMilano, koja je 1980. prerasla u nacionalnu komercijalnu televiziju Canale 5. Do kraja osamdesetih Berlusconijevi televizijski kanali dominirali su eterom.
1978. je osnovao prvu medijsku grupu, odnosno holding Fininvest. Zanimljivo, iste se godine učlanio u masonsku ložu Propaganda Due. Njegovo poslovno carstvo nezaustavljivo se širilo, pa je tako kupovao druge televizijske kanale, kina, izdavačke kuće, robne kuće, a 1986. je kupio i A.C. Milan. Fininvest je narastao na preko 150 tvrtki.
Sumnjivo porijeklo prvih milijuna i nebrojeni sudski procesi
Već do 1983. zaradio je 114 milijardi lira (danas 58 milijuna eura), a porijeklo sredstava za investicije i dalje je nepoznato unatoč istragama koje je provelo više državnih odvjetnika. U svakom slučaju, rastu njegovog medijskog carstva zasigurno je pomoglo i njegovo prijateljstvo s tadašnjim premijerom Bettinom Craxijem.
Craxi je 1984. izvanrednim dekretom legalizirao emitiranje Berlusconijevih TV kanala na nacionalnoj razini, na što je prema zakonu dotad imala pravo samo državna televizija RAI.
Uskoro nakon što je došao na vlast 1994., državno odvjetništvo pokrenulo je istragu njegovog poslovnog carstva. Kad je separatističko-desničarska stranka Lega Nord (Sjeverna liga) iste godine istupila iz koalicije koja je postala manjinska, Berlusconi je bio prisiljen dati ostavku.
Postupaka koji su se vodili protiv njega previše je da bi ih se nabrojilo: od zlouporabe položaja, mita, korupcije, klevete, pronevjere, iznude, lažnog iskaza, pranja novca, porezne prevare do povezanosti s mafijom.
2013. je osuđen i za ilegalno nabavljanje i objavljivanje sadržaja policijskog prisluškivanja svog političkog rivala. Iako bi često bio osuđen, presude bi redovito padale na drugostupanjskom sudu, zahvaljujući rupama u zakonu, baš kao što se dogodilo i s presudom za podvođenje maloljetnice.
Podrška Bushevoj invaziji na Irak, eurokriza, napad na skupu i nova ostavka
Obećavajući rezanje poreza, smanjenje nezaposlenosti i veće mirovine, ponovo je osvojio vlast 2001. Drugi mandat bio je obilježen podrškom američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu u invaziji na Irak 2003. i lošom ekonomskom situacijom.
Nakon što je dao ostavku 2005., dobio je dovoljno glasova pri glasanju o povjerenju u parlamentu da bi formirao novu vladu. Ipak, 2006. je izgubio na izborima od ljevičarske koalicije Romana Prodija. No samo dvije godine kasnije vratio se na vlast kad je Prodiju izglasano nepovjerenje u parlamentu.
Ni treći Berlusconijev mandat nije bio ništa manje turbulentan. Osim eurokrize koja je pogodila i Italiju, njegovi skandali, istrage, ali i nekontrolirano ponašanje u javnosti, uključujući svađu s vlastitim ministrom financija Giuliom Tremontijem, počeli su utjecati na međunarodnu reputaciju Italije.
Financijska agencija Standard & Poor’s označila je kreditni rejting Italije kao negativan zbog nedostatka političke volje za prijeko potrebnim ekonomskim reformama. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy također su ga javno kritizirali za izostanak reformi.
Vratio se u politiku 2018. nakon isteka zabrane
2009. je pak fizički napadnut na skupu u Milanu. Muškarac iz gomile udario ga je u lice mramornom maketom milanske katedrale i slomio mu dva zuba, a snimke i fotografije njegovog okrvavljenog lica obišle su svijet.
Na kraju je opet izgubio parlamentarnu većinu i bio prisiljen dati ostavku 12. studenog 2011. Iako je zbog presude za poreznu prevaru, prve takve koja je postala pravomoćna, ostao bez mjesta u Senatu, zadržao se na čelu svoje stranke, a svoje medijsko carstvo i dalje je koristio da bi utjecao na politiku.
Kad je tadašnji premijer Matteo Renzi raspisao referendum o ustavnim reformama 2016., Berlusconi mu se usprotivio i referendum je propao, nakon čega je Renzi dao ostavku.
Njegova koalicija s Ligom (bivšom Sjevernom ligom) Mattea Salvinija tijesno je pobijedila Pokret pet zvijezda na izborima 2018., ali Liga je dobila više glasova od Forza Italije i na kraju sastavila koaliciju s Pokretom pet zvijezda. Sud mu je 2018. poništio zabranu kandidiranja na izborima, pa je 2019. bez problema izborio ulazak u EU parlament.