USTAVNI sudac Andrej Abramović uputio je, u članku koji je napisao za pravni portal iusinfo.hr, ozbiljne kritike na način na koji se u Hrvatskoj donose odluke vezane uz krizu s koronavirusom.
Ustvrdio je tako da je u situaciji u kojoj odluke kojima se ograničavaju ljudska prava Nacionalni stožer civilne zaštite donosi protuzakonito riječ o suspendiranju demokracije, pa i o diktaturi.
Posebno su mu sporne odredbe kojima se ograničava kretanje.
Izvanredno stanje
Abramović se u svom osvrtu prvo pozabavio pitanjem izvanrednog stanja. Kaže kako to nije ustavni termin, već pravno kolokvijalni za ono što regulira, a riječ je o članku 17. Ustava RH, koji govori o tome da se u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu ograničiti. U tom se članku navodi da o tome odlučuje sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika te da opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji.
Konstatira kako vlada nije proglasila niti stanje prirodne nepogode niti stanje katastrofe, već je novelirala Zakon o sustavu civilne zaštite tako da je uvela stanje "nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu".
"Zašto vlada nije proglasila zakonom predviđeno stanje, već novelom uvela novo, hibridno, sadržajem isto, a imenom različito? Da li baš zbog toga da se ne aktivira automatski i jednoznačno čl. 17. Ustava (ratno stanje, stanje neposredne ugroženosti države i stanje velike prirodne nepogode, op.a.), već da se može dopustiti (i) tumačenje da smo - još uvijek - u okvirima čl. 16.?" pita se Abramović.
Abramović je naveo kako u Zakonu o sustavu civilne zaštite u članku 51., prvom stavku stoji da prije donošenja mjera treba proglasiti stanje za koje su mjere uopće potrebne.
Ustavni sudac potom citira članak 16. Ustava u kojem stoji da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. U njemu stoji i da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Napisao što mu je u ovoj situaciji zastrašujuće
Abramović uočava da se time dopušta donošenje (ali isključivo) zakona običnom većinom, no da se traži razmjernost ograničenja.
"Za zakonodavca, ako pod tom riječi razumijemo Sabor, je naoko lakše i sigurnije ako se kreće u sferi čl. 17., u izvanrednom stanju, jer tada nije potrebno da poštuje zahtjev razmjernosti mjera ograničenja, a što u vrijeme kad se traže brze odluke ponekad i nije lako. Lakši zahtjev primjerenosti mjera sigurno je lakše poštovati, mnogo više toga može biti primjereno nego razmjerno. Ali... Tada je ustavni zahtjev legitimacija mjera dvotrećinskom većinom, zahtjev koji nije drag niti jednoj vladajućoj većini - osim ako je sama po sebi već dvotrećinska", piše Abramović. Dodaje kako je zbog nepoznavanja prirode virusa i posljedica kojima nam prijeti test razmjernosti praktički nemoguć, a Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao zaklon koristi nedostatak izričite ustavne norme, odlučuje naknadno.
No nešto mu je ipak zastrašujuće u ovoj situaciji.
"Zastrašujuće je sve raširenije mišljenje, koje se sve glasnije izriče, da u slučaju izvanrednog stanja Sabor više ne djeluje. Ta pogrešna pretpostavka, jer dovoljno je pročitati čl. 17. Ustava da bi se jasno znalo da Sabor ne djeluje samo ako to ne može činiti, dovodi i do pogrešnih zaključaka. Kriva perspektiva nudi krivi odgovor: ako zakonodavac više nije Sabor, onda će to morati biti netko drugi, moguće i tijelo koje u ime Vlade 'upravlja krizom'. Ali to je onda državni udar", piše Abramović.
"Vladajući namjerno izbjegavaju primijeniti i ustavnu i zakonsku normu"
Ustavni sudac zaključuje da vlast namjerno na ovaj način upravlja krizom, izbjegavajući primijeniti i ustavnu i zakonsku normu.
"Čini se da vladajuća većina u zakonodavnom tijelu namjerno izbjegava primijeniti i ustavnu, i zakonsku normu, kako bi joj bilo omogućeno da krizom upravlja - a što bez ograničavanja ustavnih prava jednostavno ne ide - pomoću zakona donesenih jednostavnom većinom (čl. 82. Ustava). Također se čini da joj takvo nastojanje sasvim dobro uspijeva. Razloge takvog uspjeha treba tražiti u (tradicionalnoj) neslozi pravne teorije, inertnosti i ravnodušnosti pravne i opće javnosti, te izolacionističkoj politici Ustavnog suda koji se drži "(...) visoko, k'o oblak il' tron, da ne dopre do njeg' niskog tornja zvon (...) strah obraćenika, molitve za spas (...)". Kakve će posljedice takvog postupanja biti u odnosu na borbu s epidemijom? Ne znam kazati i ne usudim se prognozirati. Ali da će posljedice biti loše u odnosu na ustavom zajamčena ljudska prava - to sam sasvim siguran. Već je izigravanje važećih i zakonskih normi, pravna nesigurnost, stvaranje uvjerenja u javnosti da sve može "i ovako i onako" udar na ljudska prava samo po sebi. Na žalost, ima i praktičnih, već vidljivih posljedica. Pod krinkom brige za građanstvo uvode se mjere koje sasvim sigurno krše ljudska prava. Nezakonito ili meta-zakonito", zaključuje Abramović.
Navodi i primjere.
Zabrana kretanja, karantena, samoizolacija
"Dana 23.03.2020. godine Stožer civilne zaštite RH donio je "Odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH", prema kojoj se ograničava kretanje na hitne službe, opskrbu i dostavu, uvode propusnice etc. Sasvim je nedvojbeno da se tom odlukom ograničavaju ljudska prava. Prvi problem je da mjeru donosi Stožer civilne zaštite, ali u Zakonu o sustavu civilne zaštite takva mjera nije predviđena, niti je zakon dopunjen u tom smjeru ad hoc novelom od 18. ožujka 2020. godine. Da bi se mjerom mogla ograničavati ljudska ustavna prava, mjera ograničenja mora biti zakonom predviđena i mora ju odrediti nadležno tijelo. Ako nije predviđena, mora biti donesena u zakonodavnom postupku i u predviđenoj proceduri. Kao što je gore već rečeno, sam zakon nalaže da prije donošenja mjera reakcije najprije treba proglasiti stanje katastrofe, a što jasno diktira zakonsku proceduru. Ne može se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona, jer to znači suspenziju demokracije, de facto diktaturu. Usput rečeno, Odluka je i inače nomotehnički manjkava na opasan način, pa tako ne sadrži čak niti okvirni rok trajanja mjere ograničenja koju predviđa", piše ustavni sudac Andrej Abramović.
Naveo je i drugi primjer.
Ustavni sudac kaže kako je karantena Murtera nezakonita
"Dana 25. ožujka 2020. godine Stožer civilne zaštite Šibensko kninske županije (!) stavio je u karantenu cijeli otok Murter. Na prilazne ceste postavljene su fizičke prepreke. Kao u vrijeme rata. Međutim je karantena po zakonu nešto sasvim drugo, i iz drugog razloga", piše Abramović i dodaje kako se prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u karantenu mogu prisilno smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja, može je odrediti samo ministar zdravstva, a ne stožer civilne zaštite, a posebno ne regionalni, moguća je samo u slučaju kuge ili virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa ili Marburg), što također mora donijeti ministar zdravstva i karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljene temeljem odredbe čl. 47. st. 4. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.
"Ništa od navedenog ovdje nije slučaj. Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti, pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo, za razliku od zaštitne opreme). Kako će se otok izvući iz ove nezakonite, neustavne i poprilično nadrealne situacije, ostaje nam da vidimo. Možda nešto zarade izvan turističke sezone, ako ćemo poštovati vlastiti zakon i platiti svima karantenu? Ipak, najbolje bi im bilo da kolektivno ozdrave što brže", navodi Abramović.
Sporna mu je i mjera samoizolacije
Navodi i primjer samoizolacije. Kaže kako je posve upitno može li se takvom mjerom ograničavati nečija ustavna prava kad je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost.
"Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja stavlja ih u prekarni položaj: postaju niti zdravi niti bolesni, stigmatizirani su do mjere ugroženosti od većine. Svjedoci smo da ih legitimiraju neovlaštene osobe (apotekari!), a priprema im se (navodno) i mjera praćenja mobitela. Zbog nedefiniranosti mjere i zbog postojanja testa na bolest mjera samoizolacije nije niti proporcionalna prema čl. 16., niti primjerena prema čl. 17. Ustava. Njome je dana prednost štednji na testovima tj. ekonomskim interesima države nad temeljnim ljudskim pravima. To je nedopustivo, to čak nisu vrijednosti istog ranga", smatra Abramović.
"Ne smijemo postati krdo"
Zaključuje kako nema opravdanja za nezakonito postupanje.
"Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava, jer i Ustav i zakoni reguliraju (i) stanja nužde. Ako je nužda takva da zakone treba mijenjati, Ustav predviđa i postupak promjene, i osigurače zaštite. O krizi se misli unaprijed, hladne glave, da bi se onda kad kriza nastupi, moglo vjerovati samome sebi i svojoj trijeznoj procjeni. Ne čini zajednici najbolje onaj koji traži prečace, već onaj koji održava puteve. Procedura je glavna zaštita demokracije, a, dugoročno gledano, šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom. Nitko ne zna kakve mjere treba poduzimati protiv pandemije nepoznatog virusa. Različite zemlje bore se na različite, i potpuno oprečne, načine. Svi se stručnjaci slažu da će spas biti kad postignemo „imunitet krda“. Ali u svrhu postizanja tog cilja mi u međuvremenu krdo ne smijemo postati", zaključuje Abramović.