Foto: screenshot
Čim je došao i upalio kameru, nepoznata žena ga je napala vičući "Ne snimaj me, što me snimaš..."
Nakon što je prvi video morao prekinuti, u sljedećim uradcima je prikazao tužne sudbine korisnika pučkih kuhinja. Evo što su korisnici i pojedini prolaznici rekli Pernaru:
"Samohrana sam majka s dva sina, mlađi ne radi, stana nemam. Ja imam mirovinu od 1500 kuna, ja od toga ne mogu živjet, a ni u pučku kuhinju sad ne mogu ući jer nema mjesta. Čekamo dok nas ne puste unutra... Dnevno ovdje dođe 300 ljudi sigurno i sve više i više.
Nisam zadovoljna hranom. Maščoba i tako, žali bože sine."
Lopovima, bitangama i smradovima u saboru...
"Grad Zagreb plaća 25 kuna po korisniku za svaki dan prehrane. Hrana je grozna, odite pa ćete vidjet. Eno šta Milanović inkasira 16.000, a ne dolazi u sabor. Ajde nek ovaj radnik ne ode radit dva dana, otkaz...
Ja sam dijabetičar. Kako da jedem tu masnu hranu, pa gore ulje bude na tome, užas..."
"Lopovi, svi koju dođu u sabor. Ljudi rade 35 godina za dvije, dvije i pol tisuća plaću, a sada plaćamo tri različita saziva sabora jel da...", ubacuje se drugi korisnik.
"Lopovima, bitangama, smradovima u saboru.. nek oni dođu ovdje pa nek jedu ovo što se ne može jest. Ima radnih mjesta, vidite kontejnera. A ljudima je draže doći ovdje jesti i kopati po kontejnerima nego ići s vilama na ulice. Narod je kriv. Dokle god šute, dotle će jest ovdje."
"Prvi ste koji je došao iz sabora da vidi kako ljudi žive i kako se ovdje jede. A hrana je loša. Ljudi u kvartu koji tu žive svašta pričaju o nama - da smo ljenčine, da ne želimo raditi. Viđali smo Karamarka par puta tu u hotelu pokraj na ručku (Hotel Sheraton je u blizini, op.a.). Hrana je nažalost jako loša, pogotovo ono što je kuhano. To nemrete jest. Prema nama se ponašaju kao da smo svinje. Neka političari dođu do nas i pitaju ljude..."
Imam samo jedan obrok dnevno...
"Kako živim.. evo dolazim ovdje.. imam životnu želju da krepam, ne da umrem. Oni koji primaju saborske plaće ne rade, a sirotinja radi za 3000 kuna i ne prima plaću, masa ljudi. To mnogo ne znaju. Imam 42 godine rada i branitelj sam. Možda bih i zaradio još koju kunu da nisam bolestan. Kada bih jeo ono što sam kupim, ne bih mogao račune platiti. Nitko neće postaviti pitanje kako ljudi nakon 42 godine imaju 2000 kuna mirovine."
"Šest tisuća ljudi dolazi svaki dan jest i moraju svakog dana čekati 24 sata da nešto pojedu. Idemo mijenjati to, ljudi", poručila je jedna prolaznica.
"Samo jedan obrok imam dnevno. Bio sam u prenočištu deset godina, onda su me poslali u Kosnicu pa izbacili jer nisam htio u udomiteljstvo."
"Izašao sam iz zatvora i nisam više mogao naći posao, bolestan sam. Imao sam moždani udar, imam umjetni kuk. Podstanar sam kod jednog prijatelja i primam 800 kuna socijale. Drugu godinu sam u pučkoj kuhinji, prije sam se hranio u zatvoru..."
Nekad se ovdje nađu auti koji koštaju više nego sve unutra...
"Kada sam se rastao, sve su mi uzeli. Živim od pučke kuhinje. Na ulici sam i kaj. I branitelj sam. Država mi ne daje ništa. Izdresirani smo kao psi. Znaš ono, pes nakon godinu dana starosti on samo nakon pet popodne dobije jest. I mi smo tako izdresirani."
"Takav je život. C'est la vie... Radio sam u polju do prije par godina, ali sada su nabavili strojeve. Prebacio sam se na invalidsku mirovinu. Imam 800 kuna. Kako živim? Kopam po kontejnerima, nosim što mi daju. Ja bih smanjio pare njima (političarima, op.a.) da vide kako se živi, stavio bi ih na naše mjesto."
"Ja za vrijeme Juge nisam nikad bio u problemima", dobacuje drugi korisnik u redu pred pučkom kuhinjom.
"Nekad se ovdje nađu auti koji koštaju više nego sve unutra. Katastrofa", zaključila je još jedna prolaznica.
Pernarov ulazak u pučku kuhinju i ručak s njenim korisnicima ipak nije uspio. Zaustavio ga je zaštitar. Dok se odvajao od ljudima s kojima je čekao u redu, jedan od njih mu je dobacio "Bori se za nas." Čak i da Pernar predloži podizanje socijalne pomoći, što je više puta rekao onima koji jedu u pučkoj kuhinji, bi li ga i ostali političari u tome podržali?