CHRIS SMITH, britanski virolog i predavač na sveučilištu Cambridge, napisao je za Telegraph tekst o omikronu i mogućem razvoju epidemije. U nastavku prenosimo njegova zapažanja:
Omikron se prvi put pojavio prije otprilike mjesec dana u Južnoj Africi. Nulti pacijent bio je mladić koji je došao liječniku bez simptoma uobičajenih za covid. Uglavnom ga je boljelo grlo i osjećao se umorno. Istog dana u ordinaciju je ušlo još sedam osoba s istim simptomima. Testirani su i otkrivena je nova varijanta.
Ubrzo je otkriveno da je virus koji stoji iza novih infekcija bio pun promjena ili mutacija - njih oko 50 - s velikom koncentracijom koja je bila usredotočena na dio genetskog koda koji virus koristi za kodiranje šiljaste komponente svog vanjskog omotača.
Tada su počela zvoniti zvona za uzbunu. Šiljak je glavni dio virusa koji koristi da se uhvati i probije u naše stanice. Njegova ključna uloga znači da je to i struktura na koju cilja sadašnja generacija cjepiva protiv covida, što mutantni virus s dramatično promijenjenom strukturom šiljka čini ogromnim potencijalnim rizikom za svijet koji je do sada cijepio više od 50 posto svoje populacije.
Paradoks
Jednako je alarmantna bila i brzina kojom su se slučajevi ove nove varijante počeli pojavljivati. Nekoliko stotina dnevnih slučajeva u Južnoj Africi pretvorilo se u više od 10.000 dnevno, gotovo svi u ovoj novoj varijanti, što je izazvalo WHO da je proglasi varijantom od zabrinutosti i nazove ga omikron. Neki znanstvenici rekli su da se trebao zvati ''O moj Bože'', na temelju njegovog zastrašujućeg genetskog profila.
Ali onda je došao paradoks: unatoč mnogim slučajevima, među cijepljenim, necijepljenim i prethodno zaraženim osobama (što je ukazivalo na to da omikron prilično uspješno zaobilazi postojeći imunitet), udio ljudi na kisiku ili onih koji zahtijevaju intenzivniju bolničku njegu bio je mnogo manji nego kod delte. Ljudi su se također brže oporavljali, a čini se da je broj oboljelih starijih osoba bio puno manji.
Doduše, još su rani dani. Prerano je procijeniti rizik od dugotrajnijih posljedica, poput dugotrajnog covida, ali ovi podaci izgledaju vrlo ohrabrujuće. Možda dovoljno ohrabrujuće da se ozbiljno pozabavimo idejom da je to možda uvid u to kamo pandemija covida u konačnici vodi: prema blažoj bolesti.
Čemu nas uči povijest i biologija?
Još u kasnim 1800-im, patolog Theobald Smith pretpostavio je da bolesti s vremenom prirodno postaju blaže jer je u interesu i domaćina (ljudi) i virusa da postanu "bolji prijatelji". Dobroćudnija bolest se bolje podnosi i manja je vjerojatnost da će nas "isprovocirati" da podignemo barijere kako bismo zaustavili njeno širenje.
Smith je svoje teorije temeljio na kravama, a ne na ljudima, a njegove su ideje zasigurno bilo pretjerano pojednostavljanje, ali kroz povijest smo vidjeli dovoljno drugih primjera virusa koji s vremenom postaju manje agresivni. Zašto se onda to ne bi dogodilo i s covidom?
Kad su prvi kolonisti unijeli zečeve u Australiju, njihova populacija naknadno je narasla na nekoliko stotina milijuna. Kako bi se kontrolirao njihov broj, u zemlju je 1950. godine uveden i virus myxoma (zečji srodnik velikih boginja), koji je usmrtio više od 99 posto životinja. Virus je kasnije izgubio svoju virulenciju i smrtnost je drastično pala. To se dogodilo jer virusi bez domaćina ne mogu opstati.
Hoće li se ovo dogoditi i s covidom?
Hoće li se ovo dogoditi s covidom? Događa li se već? Postoji šansa da se upravo to dogodi, a u prilog tome ide i činjenica da se slično već dogodilo s jednim koronavirusom koji i danas kruži svijetom.
Godine 1890. pandemija je zahvatila svijet i broj umrlih bio je više od milijun. Ovaj virus, koji danas nazivamo OC43 odnosno goveđi koronavirus, preskočio je barijeru i prešao sa životinje na ljude i ekspresno se proširio u gusto naseljenim gradovima. Od važnijih zaključaka o virusu tada su se isticali iznimna ranjivost starije populacije i osoba s već postojećim zdravstvenim problemima, kao i relativno rijetko obolijevanje mlađih ljudi.
Što se dogodilo? Znanstvenici sumnjaju da je koronavirus iz 1890. godine, nakon što se brzo proširio među populacijom bez ikakvog imuniteta, ostavio za sobom krdo imunih preživjelih koji su potom, tijekom ostatka života, povremeno ponovno dobivali virus, ali bolest nikad više nije bila tako intenzivna upravo zbog tzv. imunološkog pamćenja iz prošlosti. Sumnja se da se virus povukao, usput stekavši neke genetske promjene kako bi olakšao svoju perzistenciju kod ljudi, kako bi postao jedan od četiri koronavirusa koji izazivaju prehladu i koje svi povremeno dobivamo.
To nam daje uvid u mogući smjer kojim bi covid mogao krenuti s omikronom. Ova varijanta je vrlo prenosiva, vjerojatno dvostruko više delte i, posljedično, brzo istiskuje agresivniju deltu kako bi postala dominantna. Ako se ne pojave druge, agresivnije varijante korone, ovo bi mogao biti lijep božićni poklon.