"SKANDALOZNA podvala"; "Tendenciozno zastrašivanje i širenje laži"; "Sramotno blaćenje Hrvatske"; "Zavjera s Otoka"; "Bijedno, nadmeno i arogantno dociranje"; "Udar na hrvatski turizam"... To su samo neke od parola s kojima su vodeći hrvatski mediji reagirali na skandalozne, tendenciozne i sramotne objede što su prošloga tjedna emitirane prema Hrvatskoj iz tradicionalno neprijateljski raspoložene Velike Britanije.
Najprije je britansko ministarstvo vanjskih poslova preporučilo turistima s Otoka da budu oprezni prilikom putovanja u Hrvatsku zbog "opasnosti od terorizma i organiziranog kriminala" - što je, inače, fraza koju Foreign Office koristi za priličan broj turističkih destinacija - a onda se pojavila reportaža u radijskome programu BBC-ja s osnovnom idejom da je Hrvatska premrežena kriminalom i korupcijom. Novinar Matt Prodger, koji je boravio u Zagrebu, intervjuirao neke ovdašnje analitičare i pravne stručnjake, pokušao obaviti i razgovor s predsjednikom Vlade ali je bio odbijen, u prilogu je poseban akcent stavio na nerazjašnjena ubojstva Ive Pukanića i Ivane Hodak. Kao šećer na kraju, pristigla je analiza tjednika Economist o katastrofalnim ekonomskim prilikama u ovoj pitoresknoj zemlji, a izgleda da i američki Wall Street Journal drvi na istom fonu...
Uvrijeđeni lokalni političari reagirali su promptno - za ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića reportaža BBC-ja je "neutemeljena i zlonamjerna", premijer Ivo Sanader prepoznao je u tom novinarskom nedjelu zavjeru globalnih razmjera, a predsjednik Stjepan Mesić zadržao se na ocjeni kako britanski turisti koji ljetuju na Jadranu najbolje znaju da u Hrvatskoj ima manje kriminala i korupcije nego, recimo, u Velikoj Britaniji. Sve drugo bilo je sinhrono medijsko ispaljivanje pridjeva u smjeru propalica s BBC-ja: skandalozno, tendenciozno, zastrašujuće, sramotno, drsko, bijedno, nadmeno, arogantno... Jedan komentator, zgražajući se nad ocjenama o "nerazjašnjenim" ubojstvima Pukanića i Hodakove, javno je upitao britanske kolege kako bi se oni osjećali "da HTV napravi emisiju o tome kako princeza Dijana nije poginula u nesreći, nego je navodno ubijena po nalogu kraljevske obitelji"!
Već nekoliko dana pokušavam razumjeti taj fenomen: da vodeći hrvatski mediji listom ustaju protiv "sramotnih optužbi" inozemnih medija o tome da je Hrvatska premrežena kriminalom i korupcijom, dok u onim razdobljima kada tih "sramotnih optužbi" nema, uglavnom iznose podatke o tome kako je Hrvatska premrežena kriminalom i korupcijom.
Uopće, naime, nema sumnje da je Hrvatska premrežena kriminalom i korupcijom, u što se svaki hrvatski građanin može uvjeriti čitajući, na primjer, Večernji list, ili gledajući Dnevnik HTV-a, gdje je prvih 80 posto vremena rezervirano za sadržaje iz žanra crne kronike (dok ostatak otpada na premijerove službene posjete, sport, vremensku prognozu i reklamu za Konzum), ali ako takvu ocjenu iznese BBC, u Večernjem listu i Dnevniku HTV-a pojavit će se skoro identični bijesni komentari o tome kako "nama tradicionalno nesklona" britanska medijska kuća kuje novu urotu protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda.
"Prokleti Englezi opet šire dezinformacije da u nas caruje kriminal. To treba raskrinkati!" - upozorava šef unutrašnje rubrike na sastanku redakcije. Glavni urednik se slaže: "Želim oštar komentar na udarnim stranicama. Odmah uz priču o otmici Ante Jelavića usred Zagreba!"
Inozemni mediji uvijek su nečije sredstvo, a nikad samostalni servis informacija; oni su uvijek oruđe neke mračne političke ili geopolitičke sile koja nam želi nauditi, naročito ako objavljuju notorne istine. Otkud takav nepodijeljeni doživljaj? Odnosno: Nije li kroz taj oblik recepcije nehotično razotkrivena sluganska matrica vlastite sudbine?
Hrabri iskorak u smjeru daljnjeg demaskiranja učinio je zagrebački Jutarnji list kada je u prošli petak, 17. travnja, na prvoj stranici donio dramatičan naslov: Jandroković ogorčen: BBC ćemo tužiti Gordonu Brownu! Međutim, u samome tekstu, objavljenom na 7. stranici, uz već navedeno cviljenje hrvatskoga ministra kako je BBC-jeva reportaža "neutemeljena i zlonamjerna", nema ni spomena o tome da bi on poznatu medijsku kuću ikome tužio, a pogotovo ne Gordonu Brownu; štoviše - britanski premijer u članku se uopće ne spominje!
Isprva sam pomislio da se radi o greški - da je možda iz priloga izbačen onaj dio teksta gdje Jandroković veli kako će BBC tužiti Brownu, a onda nepažnjom ostavljen prvobitni naslov - ali uvid u druge izvore pokazao je da šef hrvatske diplomacije ništa slično nije izjavio. Zašto onda Jutarnji list na naslovnoj stranici najavljuje jednu tako preciznu političku akciju, da će hrvatski ministar vanjskih poslova tužiti BBC britanskome premijeru, ako ovaj nije dao ni naslutiti da će to učiniti?
U nedostatku drugih logičnih objašnjenja, sklon sam prikloniti se teoriji da je riječ o provali kreativnog nesvjesnog. Iz perspektive prosječnoga ovdašnjeg urednika bilo bi, naime, očekivano da se službena Hrvatska potuži na djelovanje BBC-ja gospodinu Gordonu Brownu, pa da ovaj riješi stvari svojim političkim autoritetom, kao što bi bilo očekivano - smatraju u vodećim hrvatskim dnevnim novinama - da Ivo Sanader intervenira ako Jutarnji list štogod neumjereno sere o Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji ili kojoj drugoj priznatoj europskoj državi. Što bi moglo biti logičnije od toga? Kako uopće pojmiti činjenicu da postoje zemlje u kojima političke vođe ne mogu utjecati na uređivačke politike vodećih medija? Ako bi bilo tako, s kojim bismo suvislim rezonom britanske medije nazivali "britanskima"?
To će reći: osnovno obilježje naših medija jest da su - naši. Bili u privatnome ili javnom vlasništvu, oni se zbog nekih razloga smatraju državnom i plemenskom (a ne građanskom) svojinom, te su dužni podupirati težnje i stremljenja plemena koje reprezentira državna vlast. To će reći: nekakvi interesi novinarske profesije ili univerzalne istine nikada nisu nadređeni interesima nacije i njenih demokratski izabranih poglavica. To će reći: svaka problematična informacija promatra se s aspekta njezina učinka, a ne s aspekta njezina činjeničnog značenja. To će reći: mediji nisu tu da bi im se vjerovalo, nego da bi podupirali unaprijed zadana uvjerenja. To će reći: hrvatska građanska štampa odbacit će i zadnju zanatsku normu da ne bi izdala svoju plemensku bit.
Čak i kaos tranzicijski obojenog spektakla - onaj veseli običaj da najserioznije novine na svojim stranicama donose sadržaje primjerene tabloidnom smeću - brzo se dovodi u savršeni red u trenutku vanjske prijetnje. Tada nastupa sveta jednoobraznost, adrenalinska mistika izvanrednog stanja. Prekjučer Srbi, jučer Slovenci, a danas Britanci ugrožavaju naše nacionalne interese, i na to ćemo odgovoriti bez disonantnih tonova.
Već odavno za takvo složno djelovanje nije potrebna politička direktiva, naprotiv, medijsko postrojavanje obavlja se i bez dislociranoga komandnog mjesta. Na djelu su usađeni refleksi, postupci kakve samostalno poduzimaju dobro obučene vojničke postrojbe, a budući da nakon interventnih akcija obično slijede uzdasi masovnoga olakšanja, bit će da se već radi o kulturi koja je sasvim usvojila strukturalnu poziciju medija kao pretorijanske garde nacije.
Oni koji unutar službenoga državnog brloga remete takvu organizaciju, proglasit će se "stranim plaćenicima", to jest - inozemnim glasilima. Takvi naprosto ne shvaćaju čarobnu formulu koja je iznađena povlačenjem znaka jednakosti između dobrog i našeg. Zato je "strani plaćenik" - dakle inozemni medij - uobličen u vrhovnu metaforu zla, izazivajući prezir i kad ne pokazuje nikakve znake aktivnosti.
Postoji, osim toga, određena vrsta istina koje nacionalistička praksa njeguje u vidu plemenskih tajni. One su, zbog toga da bi bile sačuvane kao tajne, često obilježene drugačijim terminima nego što je to običaj na prostorima gdje pleme ne živi. Pokolj više stotina civila u ratnome pohodu, recimo, unutar plemena naziva se "sporadičnim ekscesima u legitimnoj vojnoj operaciji", dok se u vanjskome svijetu to označava kao ratni zločin, s mogućim primjesama genocida.
Šifrirani jezik dio je zajedničkog bogatstva i podloga na kojoj ćemo utvrđivati identitet. Njegove nijanse uglavnom su nerazumljive ostatku čovječanstva, što samo govori u prilog autohtonim vrijednostima. Fraza "kriminal i korupcija", ispisana na standardnome engleskom, tako se u prijevodu na plemenski hrvatski čita kao "politička svakodnevica". Ili "mafija na djelu" koja u prijevodu postaje "partija na vlasti"...
Ovaj potpisnik zatječe se u donekle šizofrenoj poziciji, jer piše iz Hrvatske, na svome materinjem jeziku, za jedan inozemni tjednik, pa mu se poput nemoguće misije nameće obveza da zadovolji dva antagonistička kriterija, da ne iznevjeri ni matičnu domovinu ni stranog poslodavca. Ali nema te prepreke koju vješt pisac neće preskočiti. Na tečnome hrvatskom preporučujem svome inozemnom uredniku sljedeći nadnaslov: Zašto britanski mediji obmanjuju svijet šireći istinu o Hrvatskoj?