NAKON što su Bošnjaci treći put izabrali Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, mogu se očekivano čuti ocjene, ponajviše iz zapadne Hercegovine, kako je riječ o još jednom primjeru majorizacije bosanskohercegovačkih Hrvata u Federaciji BiH, većim entitetom koji dijele s Bošnjacima. Spominje se i “patološka mržnja” te razne druge teške kvalifikacije u kojima se bosanskohercegovačke Hrvate želi pozicionirati kao žrtve Bošnjaka i “političkog Sarajeva”.
>> Tko je Željko Komšić, Hrvat kojeg Hrvati ne priznaju kao svog?
>> Komšić dao veliki intervju: Više volim BiH nego Hrvatsku, neću biti mekan ni fin
>> Hrvati su najveći gubitnici izbora u BiH
Takve reakcije ne treba a priori odbaciti niti automatski diskvalificirati jer one jesu izraz određenog sentimenta među bosanskohercegovačkim Hrvatima koji svjedoči o lošim odnosima ovih dvaju konstitutivnih naroda, kao i o realnom osjećaju ugroženosti koji proizvodi činjenica da jedan narod zbog svoje brojčane nadmoći može izabrati člana Predsjedništva BiH iz reda naroda kojemu ne pripadaju.
Pritom je još veći problem kada je riječ o konkretnoj osobi Željka Komšića koji je cijelu kampanju vodi agitirajući protiv konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH i protiv Hrvatske, navodne “matične države” bosanskohercegovačkih Hrvata.
Tuđman je vodio politiku bosanskohercegovačkih Hrvata na njihovu štetu
No takva retorika služi i kamufliranju geneze problema, u kojoj je presudnu ulogu odigrala baš ta “matična država” te njen prvi predsjednik Franjo Tuđman, njegova stranka HDZ te naravno i HDZ BiH koji je devedesetih godina prošlog stoljeća de facto funkcionirao kao filijala HDZ-a iz Hrvatske i provodio politiku koja je odgovarala trenutnim interesima Zagreba, koji nikad nisu bili identični interesima bosanskohercegovačkih Hrvata.
Značajan dio bosanskohercegovačkih Hrvata, napose onih u zapadnoj Hercegovini, početkom devedesetih, nakon što je započeo rat u Hrvatskoj te se pripremao rat u BiH, odlučio je svoj suverenitet i centar odlučivanja prenijeti na službeni Zagreb i Franju Tuđmana te Tuđmanova ministra obrane Gojka Šuška, neslužbenog gubernatora tzv. Herceg-Bosne. Po nalogu Tuđmana je smijenjen predsjednik HDZ BiH Stjepan Kljujić, po nalogu Tuđmana je za predsjednika stranke oktroiran Mate Boban, po nalogu Tuđmana se glasalo na referendumu o neovisnosti BiH, po nalogu Tuđmana je prihvaćen Washingtonski sporazum, po nalogu Tuđmana je prihvaćen i Daytonski sporazum. Tuđman je postavljao i smjenjivao i šefove glavnog stožera HVO-a. I tako dalje.
Fikcija o svehrvatskim ciljevima
Tuđman je zapravo vodio politiku bosanskohercegovačkih Hrvata, ali ju je vodio tako da bi u svakom trenutku kada su u koliziji bili interesi RH (kako ih je on vidio, naravno) i interesi bosanskohercegovačkih Hrvata izabrao ono prvo. I takva je politika nastavljena i do danas. A interesi službenog Zagreba i bosanskohercegovačkih Hrvata su često u koliziji, što je potpuno logično jer nikada i nisu bili isti. Nemoguće je da jedna država i konstitutivni narod druge države imaju uvijek interese koji su poklapaju.
Jednostavnije rečeno, službeni Zagreb niti može niti hoće spasiti bosanskohercegovačke Hrvate od potlačene pozicije u Federaciji BiH i cijeloj BiH u koju ih je kroz godine gurnuo, a koju su njihovi lideri spremno prihvaćali u ime nekog višeg, svehrvatskog cilja. Za to ne postoji ni većinska podrška hrvatske javnosti te svaka vlast u Zagrebu može računati samo na političku štetu ako bi Hrvatsku dovela u nepovoljnu poziciju zbog bosanskohercegovačkih Hrvata.
Putovnice kao kompenzacija za žrtvovanje bosanskohercegovačkih Hrvata
Tuđman i HDZ su bosanskohercegovačke Hrvate iskorištavali za svoje ciljeve, primjerice da se obrani Dalmacija od napada JNA i da se stanovnicima napune ispražnjeni krajevi Hrvatske koje su nakon Oluje napustili Srbi. Bosanskohercegovački Hrvati su im bili i demografski rezervoar, a nagrada koju su dobili za to da igraju u korist Tuđmana i HDZ-a iz Hrvatske a ne vlastitu su putovnice koje su dobili. I to je manje više to.
HDZ će danas iz Zagreba tako poslati parsto milijuna kuna većinom u zapadnu Hercegovinu, otvorit će nekoliko u osnovi irelevantnih konzulata i dopisništva HRT-a, a sve da bosanskohercegovačke Hrvate kao fiktivnu dijasporu drži uz sebe na parlamentarnim izborima, da im 2-3 zastupnika dijaspore budu uvijek na raspolaganju u saboru. Više od toga se ne može očekivati, već je i taj novac prijeporan u hrvatskoj javnosti.
Hrvatska ne može pomoći Hrvatima u BiH jer ne može pomoći ni sebi
Premijer Andrej Plenković je komentirajući rezultate jučerašnjih izbora izjavio da Hrvatska vodi iznimno prijateljsku politiku prema BiH i da je najveći zagovornik ulaska BiH u Europsku uniju. No koja je konkretna korist za bosanskohercegovačke Hrvate od toga kada je Hrvatska jedna minorna članica EU-a s vrlo problematičnom reputacijom? Hrvatsku ništa ne košta da po briselskim hodnicima kroz usta svojih diplomata i eurozastupnika govori kako podržava ulazak BiH u EU jer za to ionako nikoga tamo nije briga. Rezultat te navodno velike podrške je jedna velika nula.
Hrvatska je preslaba pomoći sama sebi, kamoli nekome drugome. To se vidi i u rezultatima predsjednice RH Kolinda Grabar-Kitarović koja je tragikomično neuspješno lobirala kod Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana u vezi izmjena izbornog zakona u BiH, kojim bi se onemogućilo da Bošnjaci izaberu člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Matična država bosanskohercegovačkih Hrvata je BiH
Isto se pokazalo i nakon prošlogodišnje haške presude hercegovačkoj šestorci. Službeni je Zagreb malo prigovarao par dana, najavio svašta nešto, a od toga napravio skoro pa ništa. Kult Slobodana Praljka kao “heroja, a ne zločinca” rado je prepušten zapadnoj Hercegovini, da njime kompromitira opravdane zahtjeve o izmjenama izbornog zakona u Federaciji BiH i da se blamira u svjetskoj javnosti.
Oslanjanje bosanskohercegovačkih Hrvata na Zagreb strateški je promašaj hrvatskih lidera u BiH, na kojemu se i dalje nažalost inzistira. Lekcija iz svojevoljne podložnosti povjesničarskim fiksacijama, hirovima i interesima Franje Tuđmana nije naučena.
Rezultat toga je da su bosanskohercegovački Hrvati u svojoj domovini - a to je, da podsjetimo, BiH - u najgorem položaju u suvremenoj povijesti. Pitanje je mogu li se očiti trendovi nestanka bosanskohercegovačkih Hrvata sada uopće zaustaviti. Sigurno je da ne mogu sve dok se među njima ne inaugurira politika po kojoj im je “matična država” Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska i dok se ne prestane računati na to da će službeni Zagreb spasiti stvar. Neće, jer nikad i nije.